Marketing
Ucimo zajedno: sat kupanja sa Xiolom
Zloguke neke najave i prijave da moje prijasnje, odnosno prethodno stanje imadose veze sa stanjem koje se naziva blazeno, drugo, trudno, gravidno, blagoslovljeno, sa djetetom na srecu, nit' niti, nit' veze imadu. Buduci da trenutno mogu parirat kojojgod sveticu da nabrojali. Iako, mozda ne bih trebala spominjat svetice, nekad se i njima zalomi i prelomi i eto belaja bjelosvjetskog!
Da, bijase viroza. Zanimljivog li poucka!
A takovi belaj sigurno necu dozivit buljeci u sebe zavaljena u kadi. Naime, mrzim tusiranje. Tusiranje je za vesele ljude dobre volje koji pjevuse ko slavuji dok se sapunaju, koji su optimisti, koji ne bi zamjerili ukoliko bi im se Petroff klavircuga strovalila na glavu sa sedmog kata. To su veseljaci, glavni u drustvu, ekstroverti koje svi obozavaju i ljube im tlo pod nogama. E, pa nece tako ici. Ne dam svoju kadu. Ne dam svoju introvertnost, gorgonski sarm i divotu, pesimizam, inertnost, mikromagnetsku omiljenost u drustvu, zamisljeno piljenje u tupu tocku.
Imadem onu starinsku, od gvozdja, sa lavljim kandzama kao potporom. Da mogu bolje ugrist ko mi se usudi prici. Prvo sto napravim onako nasukana ko omanji kit ubojica jest da se zapiljim u mrtvi kut/tocku i smisljam ni o cemu. Mos' mislit eureke i ostalih znanstveno-pametnih ideja! Sve prsti od njih! Pogotovo kad se prenem iz intelektualizma buljenja i pocnem se razmahivat mjehuricima od pjene. Poput svakog prosjecnog petogodisnjaka. Pa se nametne pitanje koliko, zapravo, moj mozak tezi, u odnosu na ostale djelove tijela? Otprilike 50 grama otpada na misaoni dio (onaj dio koji je sposoban koliko-toliko mislit), ostalo otpada na proizvodni skart i ostale neupotrebive nusprodukte.
I tako redom: nakon preveliko goreopisanog intelektualnog napora nastojim se isprepipat iz svih kuteva, a sve povodom toga da ustanovim da li zaradih/izgubih koju gumu oko struka; je li mi trbusina koliko-toliko ravna; jesu li mi sise otisle do djavola za jos par milimetara (da li su otisle na jug, ukoliko prevedem popularnu englesku uzrecicu going down south, sto znaci samo jedno i jedino); pokusam si uzdignut trup, pa i citavo tijelo sa rukama u vodi (kao neki stoj u vodi), stono i uspijem (poradi nekog fizikalnog zakona tijela i mase u vodi sto ga ne znam objasnit) pa se onda divim samoj sebi kako sam samo snazna i da su se onih 18 mjeseci bavljenja ashtanga jogom otprije 3 godine konacno urodile plodom (gnjilim, po svemu sudeci, ali pusti me, brate da zivim u iluziji). Bas se onda fino osjecam ko Bash-Chelik.
Nakon jos po kojeg prskanja, pracakanja, pljuskanja, vrpoljenja i pravljenja grimasa gledajuci u izobliceno-konveksnu facu na slavini (ko ono kad se pogledas u zlicu, a ono podbuhlo cudoviste te pogleda natrag), odsucem se na kopno na kojem se obavezno jos zenski izvazem (ispulim neku vagetinu koja tezi ko pola mene), polako stajuci na nju da je ne bi strefio kakav pretezinski udar (polako sa lijevom nogom, pa onda desnom, polako, polako, usput drzeci se za bilo sto sto mi je pri ruci, kao, ne tezim bas toliko, ali istina kad-tad ispliva na povrsinu ko lose utopljen les). Ne moram ni pripomenut kako milozvucni zenski glasic zna odjekivat u zatvorenim prostorijama kad pogleda konacnu sumu sumarum koju pokazuje vagin jezicac. Naravno, izvazem se prije nego se natrackam sa svim i svacim. Da slucajno ne bi jos i to doprinjelo kojem mikrogramu viska. Pametna i pronicljiva sam ja, da, da. A ne jos jedna u nizu uvelih saksija (ko sto je to poetski izreko on) koja je uvelike presla rok trajanja.
Na jednoj od bezbrojnih bjesomucnih krkaona.
Kraj poucnog sata. A ovaj poprilicno ruzni covjek je genije. Toliko.
Post je objavljen 14.11.2006. u 22:16 sati.