The Last Broadcast

Napad rakova-cudovista

Gledam ovo u naslovu krajickom oka garavoga i istovremeno glavicu (kupusa) komadam na sicusne djelove u brizi sto cu obuc sutra na veceri derneka povodom otvorenja nove izlozbe (u organizaciji koje ispisah i ono malko krvi sto mi ostade u tjelesu mojem sitnom). Na koju dolazi i talijanski ambasador. I njegova zenica. Jos ako donesu Ferrero Rocher i razmaze nas sa time, ijujujuju (ne znam jel' bila ta reklama u domov'ni sa ambasadorom koji razmazuje, a zapravo podvaljuje tacnu sa Ferrero Rocher)!

Dobro sad, Jabuka. 'Oce li sve bit isto ko i prije dok su sobovi vukli saonice po centru grada? 'Oce li se primjetit da sam stara i pohabana? 'Ocu li morat oblacit samo crno? Obuhvacala me neka prohladna zebnja. A kad ono - sve isto ko i lani, preklani, proslog stoljeca (ovo ne lazem, majke mi, zadnji puta bijah tamo proslog stoljeca). Sve balzamirano. Pa i ja sama.

Ah, Jabuka, mjesto snogiranja (poluengleska kovanica onog kad ko tinejdzer balavis jedno sa drugim u nekom polumrklom brlogu) i losih vecea. Da, zenski vece bijase zamrljan po obicaju. Iako mi se skoljka ljuljase ko da sam na parnom brodu (posljedica par djus-votki) uspijeh zensku varijaciju pisanja zavrsit sa odlicnim uspjehom. Zivio govornik!

Stas' pit, pitase. Ahem, sta, sta, sta? Sad jel' se kaze Ozujsko? Ili moras bit kul i rec' kulersko-seretski Dedera jednu Zuju mi odrapi tamo! Sta ja znam, sve se izmotavam izgovorit pa sve nesto brljam, mrljam, mrmljam u bradu da se ne cuje. Necu da ispadnem seljacina teska, a kad ono ispadoh ona armirano-betonska. Seljacina, to jest. Nema veze, ko me i ovako i onako poznaje i ko ce me i ovako i onako jos ikad vidit?

Djuskat se ne usudih. Sve nesto prtljancija oko muzike. Ponekad se osjecah da 15 godina proslo nije, da cu sutra pisat povijest i dobit 1 jerbo nista ne ucih (mislim, ono, She Sells Sanctuary). Pa ona neke za koje nikad cula nijesam. Osjecah se posramljeno propitkivavsi sve oko sebe STA JE OVO?? Mislim da u tim trenucima ne bijah bas popularna. Ko ih shisha! Na kratko se ozarih na onu neku, ali ubrzo poslije toga poce neki red onih koje ne znah. Pa zato odo' smrzavat sisu na terasu pafkajuci cigarete ko prirodjeni Turcin.

Inace, moja ireverentnost se pokazase da trepavicom ne trepnuh kad mi moji spijuni dosaptase da se do mene razdjuskala Rujana Jeger. Ko je ta, pomislih? Ne znas, pitase me? Ma ne'am pojma, sta dijaspora zna ko je ko?! Domovinski knjizevnici, umjetnici, zvijezde repatice i ine: samo mi ih pokazi i lezerno cu slegnut ramenima. Pa nek si onda misle koliko su popularni, aha!

A zapravo bijase mi nekako cudnovato. Nisam brate vise za dernecenja. U 4 i po ujutro vise ne izdrzah i pukoh ko nanisanuta pracka. Usput zadjuskah jedino na Becka. Ostalo vrijeme provedoh sa njime brundajuci o tome kako izlasci vise nisu za nas. Dvoje babuljavih spodoba koje babuljavo lamentiraju kako se starost usuljala na mala vrata. Al' bijah najstarija medju patuljcima. Garant. Od svih njih. I mate' i caca i brat i sestra i tetka i baba mogah bit 97% njih tamo. Cekah da pocnu svirat Venus in Furs za fajrunt. Ali fajrunt ne docekah. Mozda vise to ne sviraju u ovim nekim novijem danima, vrag bi ga znao!

I onda slijedise burekdzinica, burek, mast i masni prsti. U 5 ujutro burek nikad sladji bio nije. Upravno-pravednicki sanak oborise me u krevetac slatki.

Predmnijevam da sutrasnja ambasadorova vecerica nece moc burek da nadmasi.