The Last Broadcast

ponedjeljak, 31.05.2004.

Every picture tells a story

Posto je danas bank holiday iliti praznik u UK, susjedi su vec pokosili svoje travnjake, popili Pimm’s (tipicno ljetno pice u middle England), izborili se sa vec uobicajenim guzvetinama po autoputima i vratili se sa mora. A ja protestiram jer se ne zelim pomiddleenglaniti.

Trenutno uporno gulim jednu knjigu po drugi puta (prvi puta nis’ nisam skuzila): “The Ambassadors’ Secret: Holbein And The World Of Renaissance” . Fascinantno govori o tome kako je poznato Hans Holbeinovo djelo pazljivo i do u tancina isplanirano, sva ta simbolika; te da se kroz sliku moze predocit citava politicka situacija u doba Henrika osmog (slika je naslikana 1533.; nalazi se u The National Gallery u Londonu. Svaki predmet ima svoje simbolicko znacenje, ukljucujuci i odjecu koju 2 francuska ambasadora nose na sebi. Takodjer, distorzirana lubanja na slici ima tocno znacenje i zasto je tako naslikana (osim one uobicajene ‘memento mori’ asocijacije). Hans Holbein je inace bio sluzbeni slikar Henrika osmog.

Uz knjigu bacila sam oko i na clanak o novom skotskom parlamentu koji je konacno zavrsen, nakon 6 godina: ‘way over budget’ (na kraju je kostao 431 milijun funti, umjesto originalnih 60 milijuna). Steta sto na Guardianovoj online verziji clanka nema slika, ali ako si uguglate rijeci “Miralles + Scottish + Parliament” doci cete na pravo mjesto. Jonathan Glancey, ugledni Guardianov kriticar arhitekture mu je dao “thumbs up”. Zanimljivo bi bilo cut ocjenu blogera Arhitekture o zgradi.
Za kraj preporucila bih i clanak o Lemmyju, frontmanu Motorheada: respect.

- 17:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

How clean is your house?

Zamislite da pozovete tv kamere u svoju kucu, kojima je upravo cilj da zabiljeze svako zrnce prasine, nereda i kaosa koji tamo vlada? Da milijuni televizijskih gledatelja vidi kako niste ocistili kupaonicu vec mjesecima, kako vam je WC zastopan, kako vam se stednjak skorio od puste prljavstine. Mislim da dalje ne trebam ni nabrajati.

Eto, tu su se dosjetili i toga: uzmi 2 sredovjecne zene (Kim & Aggie), daj im da udju u neciju kucu i onda se kao toboze iscudjavaju svom neredu i prljavstini. Uvjerena sam da je to namjesteno jer nema sanse da neke kuce izgledaju tako odvratno unutra. Mislim, komadi pljesnive hrane i neispraznjeno smece, neoprano sudje koje stoji, cini se, godinama neoprano? Hello, Earth calling?? Pa onda izjave poput “Nisu usisavali otkad su se uselili u ovu kucu prije 6 godina.” Ma daj, molim te. A najbolje od svega je kako im onda Kim & Aggie dovedu cijeli tim da im pocisti kucu od vrha do dna, cak uzmu i primjerak za analizu u laboratoriju pa im onda vele koliko i kakve sve bakterije su se nastanile kod njih. Nekad im pokazu vodu koja je ostala od pranja tepiha. Gdje su rigo smajlici, pobogu?? Mozda sam ipak prepedantna djevica, ono, nered me uzasava i te fore, ali ovo je ipak previse.

Ali koliko god da kazes da neces gledati, moras. Totalno te fiksira, ono, ljudi gledaju tudje kuce i kako je unutra. Onda si covjek moze reci “Pa onda kod mene i nije tako strasno, pogledaj ove tamo.” Kako tipicno voajeristicki i samodopadno.

- 10:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.05.2004.

Frank my hero

Sjetila sam se jednog fenomenalnog sajta u prijevodu zvan macja bolnica. Naime, Frank je macor kojeg je pregazio auto prije 2 i pol godine u Oxfordu i slomio mu kukove. Morao je provest 6 tjedana u kavezu: nije se smio micati da mu zarastu rane. Vlasnik mu je dosao na genijanu ideju: stavio je kameru u kavez i prikljucio se na net, tako da su ljudi mogli pratit Frankov oporavak. Moram priznati da sam i ja bila postala ovisnik. Svaki dan sam isla gledat kaj Frank radi (a mos’ mislit kaj je radio, lezao u kavezu na smrt se dosadjujuci), svakih par dana davao bi se update sa svim vijestima; naravno, pisan iz macje perspective poput MioMaoCeTunga. Mogao si i slati poruke Franku, onda bi on ko fol odgovarao na njih. Ljudi su slali slike svojih macaka koje su zeljele Franku sto brzi oporavak. Cak se tome pisalo i u nacionalnim dnevnim novinama poput Independenta, bili su prilozi na televiziji, Frankov website je zabiljezio rekordan broj posjetitelja. I moglo se vidjet koliko ljudi trenutno gleda Franka: znalo je bit i po 200-300 ljudi at any given time, odmah nakon sto su o njemu pisale novine. Na kraju je Frank ozdravio, vlasnici se preselili u novu kucu i dobili dijete, ali arhiva je jos uvijek na webu, pa tko si hoce malo pogledati dok traje lazy Sunday afternoon…

- 17:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Old MacDonald had a farm

Posto je nedjelja bit ce danas jako zanimljivih vijesti. Poput ove: shock-horror, princ William hrani svinje, krave te ostalu zivinu na cacinoj farmi u Gloucestershireu!! Princ William vozi traktor! Majke ti, zacudjujuce, jelda? I ne, nije to sve onak PR namjesteno, ni slucajno. Onak, slucajno se zalomilo par stotinjak fotoreportera da to fino zabiljezi i slika. Dakle, mozemo pretpostavit da William Wales (kako se voli potpisivat) svaki dan ustaje u 5 sati ujutro da pomuze krave i pocne sa ostalim seljackim poslovima.

Ah, dirljivo: nakon ovih razglednica iz zivota buduceg nam kralja definitivno cu postat monarhista. Sve to mozete procitat u News of the World (nedjeljnja verzija vec omiljenog mi The Sun-a).

Btw, 6 ljudi je moralo podijelit 21 milju jucer navecer. Dakle, svakome po 3,5. Eh, kojeg li zajeba!

- 10:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 29.05.2004.

Saturday night fever

Lagano pocinje lutrijska groznica ovdje u UK (izvlacenje je veceras u 20 sati). Najveci jackpot u 10 godina otkako je lutrija pocela: premija od 21,5 milijuna funti. Hmmmm, da, dobro vidite, 21,5 MILIJUNA. Ne znam koliko je to ojra, we don’t dig euros here. Uglavnom, ljudi su popizdili: samo jucer prodaja lutrijskih listica je porasla za 114 posto. Svi se nadaju, svi ocekuju. Sto sve covjek moze sa ciglih 21 milijun? Pa, mogli biste si kupiti 1790 kila Almas kavijara, jednog od najskupljeg na svijetu; mogli biste 820 puta prijeci Atlantik u najboljim odajama luksuznog broda Queen Mary 2; ali jos uvijek ne biste mogli kupit najskuplju kucu u Londonu koja je nedavno prodana za 70 milijuna funti; i morali biste se jos dobrano potrudit da bi si mogli priustit Picassa koji je nedavno prodan za 104 milijuna funti. Zadnji puta kada je jackpot bio negdje oko 20 milijuna, frajer koji je to dobio se na kraju po drugi puta razveo, tuzile ga brojne bivse ljubavnice (i prva zena), posvadio se sa familijom. Uglavnom, bilo je “veselo.” I ne, nisam kupila listic. A kaj ces kad zivim u nekom svom filmu i furam ga dalje.

- 16:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 28.05.2004.

Banksus militus ratus

Ovo je naziv Banksyjeve umotvorine. Londonski subverzivni grafiti umjetnik pod pseudonimom Banksy je opet posijao pomutnju, ovog puta u uglednom londonskom muzeju prirodnih znanosti (Natural History Museum). Cuvari pojma nisu imali, nista nisu spazili, nisu ni skuzili da im je novi izlozak na zidu. Navodno Banksy se prerusio u jednog od pazitelja i fino zakeljio staklenu kutiju sa mrtvim stakorom koji drzi mikrofon u sapi i ruksak na ledjima, a pred njim stoji sprej sa kojim je stakor ‘nasprejao’ u pravom graffiti-stilu slogan ‘Nase vrijeme ce doci’. Buahahaha, ovo je prejebeno!!! Ovo je bio popratni tekst koji je "opisao" Banksyjevu umjetninu:

"Attributed to an increase in junk food waste, ambient radiation and hardcore urban rap music these creatures have evolved at an unprecedented rate". Cak citira i nepostojeceg profesora sa nekog fakulteta koji ko fol kao kaze: "You can laugh now… but one day they may be in charge." Muahahahaha...

Sjecam se da sam jednom prije par mjeseci procitala o slicnom poduhvatu Banksyja gdje je upao u (ne sjecam se tocno, mislim da je bio Tate Britain) jos jedan muzej u Londonu I nalijepio jednu svoju bljezgariju na zid, a ovi cuvari nisu ni okom trepnuli. Banksy, svaka ti dala!

Bas sad htjedoh dat link na Banksyjev homepage, ali eto ti vraze, "Access currently suspended due to pending legal considerations." Ma joj, tek sad sam skuzila da je to ko fol tak, dakle, jos jedan od Banksyjevih provokacija (i mene je uspio namagarcit). Al dobro, moze se vidjet slika murjaka koji toboze grafitira "Crime pays" po zidu. Zivio Banksy!

- 22:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Personality crisis

New York Dollsi ponovo jasu! Ah, sto ne volim ta ponovna okupljanja bendova. Ne mozes vratit nesto sto je proslo. Mozda je guba kao kuriozitet (cisto onako da se moze tracat poput "Uf, u sto se pretvorio onaj Johansen!"), ali majku mu, NYD bez Johnny Thundersa! Prosla baba s kolacima, alo, nema vise, stoj doma i broji novce od autorskih prava i pokojeg intervjua u “Hello” magazinu. Dakle, ponovo sviraju 16.6. u The Royal Festival Hallu u Londonu (u sklopu Morrissey’s Meltdown turneje, dakle, support Mozzeru=eh, a on je davno, davno bio predsjednik njihovog UK fan kluba).

No, dobro, ipak sam htjela bulaznit o New York Dollsima. Majke ti, trebalo je imat muda ovako se oblacit u ranim sedamdesetima. Mislim, OK, bilo je to vrijeme glam rocka, Ziggy Stardust i te fore, ali NYD su meni bili ono, miles ahead. Ne sam da su kickali ass: they kicked some serious muthafuckin’ butt! Jest da su jako varirali i bili traljavi muzicari. Ali su imali svojih trenutaka. “Too Much Too Soon” je remek-djelo. Onda ih je jos Malcolm McLaren totalno pokopao sa onom suludom idejom da se furaju na crvenu kozu i “communist chic”. Dobro, ipak su se na kraju sami pokopali sa svojim divovskim apetitom za drogu. Johnny Thunders pada sa pozornice, redari ga otfuraju natrag i onda pocne nonsalantno "shooting up". Ah, pobogu, dobro je izdurao do 1991.
Spandex, lycra, sljokice, mejk ap, tone laka za kosu, one platform cipeletine/cizmetine, the campness of it all, the attitude. I super im je stajalo! So bad it was actually great. Eh, cijela glam metal LA scena iz osamdesetih se moze sakrit pred njima.
Malcolm McLaren se sjeca.

- 17:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Hit the North!

Regionalni stereotipi. I UK ima verziju Dalmatinaca, Zagoraca, Hercegovaca. Obicno svi ovi stereotipi proizlaze iz jugoistocne perspektive UK (London i okolica). I onda, slusajuci The La’s (koji su iz Liverpoola, dakle Liverpudlians) sjetim se regionalnih stereotpia tu u UK. Ljude iz Liverpoola zovu Scousers i pricaju sa scouse naglaskom. Stereotip Scousera (iz perspective juznjaka) jest: da su svi kriminalci sitnog zuba koji provaljuju u kuce i kradu; ruke pune zlatnih prstena-pecatnjaka i nosi se ona suskava trenirka (shell suit); e, da, i to da su uvijek spremni prevarit te i da stalno nesto mesetare i rade na crno, a prijavljeni su na biro i primaju socijalnu pomoc. Bila je ovdje jedna sapunica zvana “Brookside” koja se odvijala u Liverpoolu, sa svim ovim elementima.
Onda stereotip za ljude koji su iz pokrajine Essex (jugoistok Engleske): muski se zovu Kevin, zenske Sharon; praznoglave (airhead) prsate plavuse sa minivalom koje nose trashy odjecu I bijele stikle, sa gomilom zlatnog nakita po sebi; a frajeri voze Ford Escort XR3.
Skoti su dibidus alkoholicari i, naravno, skrti (i da nose kiltove ispod kojih nema gaca). Ljudi iz Yorkshirea nose karirane kackete na glavi, stalno se zale na sve i svasta, te se bave sa golubarstvom (pigeon fancying). A ovi iz zapadne UK (West Country) su svi onak, seljacici sa crvenim obrazima koji samo locu cider (alkoholno pice od jabuka).
A ovi juznjaci? Da su svi onak prepotentni i da misle da UK zavrsava kod Watford Gap-a (Watford je mjesto malo sjevernije od Londona; a znaci jos i "crap" u cockney slangu). I da je sve puno namrstenih penzica (pogotovo na juznoj obali) koji hoce penziju provest uz malo sunca.
A u mnogobrojnim anketama za najiritantniji naglasak uvijek prvo mjesto dobije brummie (okolica Birminghama: sjetite se Ozzyja kako prica), a za najugodniji uhu skotski!
Dajem link na jednu jako dobru I zabavnu knjigu o stereotipima od Simona Henryja:link.

- 10:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.05.2004.

Good fortune

Muski casopis FHM je izabrao listu najseksipilnijih zena (iliti “the hottest babes”) desetljeca. Broj jedan je Louise Redknapp, zena nekog nogometasa (tj footballer’s wife). Hm, hm, sad si mislim pa jesam li ja to namjerno uvijek kontra normalnih tokova ili…??? Niti jednu od tih zenetina koje su zavrsile na ljestvici ja ne bih stapom dirala da sam musko (asortiman je poprilicno predvidljiv: Cameron Diaz, Jennifer Aniston, Kylie Minogue, Pamela Anderson, Jordan, itd.). Izgleda da imam potpuno poremeceni ukus. Nema ljepse zene od P J Harvey. Zbog nje zalim sto nisam musko. Ma cijele lirske spjevove bih joj spjevala. Ono, zbog nje bih tucala kamen, kao sto jednom rece Srdjan Marjanovic. Nije joj zabadava Nick Cave posvetio citav ‘The Boatman’s Call’ album. Ima covjek ukusa. Normalno, docim je jednom ovoj malenkosti uputio kompliment ‘Mmm, nice hair.’ I thought I died and went to heaven.
I bila mi je danas inspekcija u muzeju, sve 5. I za nagradu sefica mi je dala da odem sa posla ranije. I ponudjen mi je novi posao. Kao sto bi P J rekla, bas good fortune.

- 18:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

I am more upset about kids being killed in Iraq

Ovo su pragmaticne rijeci Tracey Emin (sator je bio njeno djelo) u vezi onog pozara koji je poharao Saatchi kolekciju. Go, Tracey, go!
I sad evo ti blagostanja zapada i freedom of choice: jutros se bruji o epidemiji dijabetesa i gojaznosti kod djece u UK poradi lose prehrane i ne-kretanja. Trogodisnja djevojcica je umrla od srca jer je bila pregojazna: tezila je 36 kg. Guardian ima odlican clanak na naslovnici gdje pise o tome kako velike kompanije koje proizvode slatkise i slicnu “hranu” namijenjenoj djeci tajno razradjuju svakakve moguce perfidne strategije da ih sto vise “navuku”. Evo, ja uopce nikad nisam cula za te Real Fruit Winderse (“a wound-up length of fruit-flavoured jelly”-zvuci bljak) koji se spominju kao primjer, a Kellogg’s je upotrijebio “virusni marketing” da “natjera” djecu da to kupuju (ajme, sta jos sve nece izmisliti). I eto ti, s jedne strane djeca se bore za gole zivote, s druge se bore sa previse hrane. No shit Sherlock.Topla voda alert!
clanak

- 09:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 26.05.2004.

Trash is good

Da malo parafraziram Gordona Gekka. Koliko god da se pokusavam prodat pod tzv. kvalitetu u ukusu u meni potajno cuci "trash" koji jedva ceka izac na povrsinu kad dovoljno ne pazim. Sad si gledam police sa knjigama: Eco, Aristotel, Camus, Wittgenstein, da dalje ne nabrajam. Ali zabadava sve to kad se odmah do njih nalaze Motley Crue: The Dirt, Pamela Des Barres (I’m With The Band), Bebe Buell (Rebel Heart). Totalni saker sam za ovakvo stivo. Mozak mi ima vrlo mocan kapacitet za pamcenje trivijalnih budalastina prve kategorije. Tko ne bi zapamtio Nikki Sixxove podvige u Hong Kongu sa jedno 80-ak prostitutki i nezaboravno iskustvo kad je klinicki bio mrtav na stanici hitne pomoci? Ili Pameline eskapade sa Keith Moonom ili Jimi Pageom? A tek samodopadno pisanje Bebe “I was never a groupie and everyone was in love with me ‘cause I am so beautiful” Buell (jea, bejbe, nisi bila grupi maj ars). O autobiografiji Marianne Faithfull da i ne pricam. I sad mi drezdi J. Geils Band i njihova ‘Centerfold’. I jedva cekam novi nastavak serije "Mile High". Forgive me Lord, for I have sinned!

- 20:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Smrc

Ovo sam vec jucer navecer procitala, ali evo sad ujutro izgleda jos strasnije. E, sad, neki ce mislit da je ovo bolesno jer lamentiram o ovome, ali evo, izgorio je dio Charles Saatchi kolekcije koji se nalazio u skladistu u istocnom Londonu (nalazila su se i druga djela od raznoraznih ostalih galerija i art dealera). Ukratko, Charles Saatchi je jedan od najpoznatijih kolekcionara moderne umjetnosti (pogotovo tzv. Brit-Art iz 1990.-ih, ukljucujuci Tracey Emin, Damien Hirst-a, Dino & Jake Chapman-a, Rachel Whiteread, Sarah Lucas) ovdje u UK, a vjerujem i sire (Nigella Lawson, udovica John Diamonda se udala za njega prosle godine). Njegova Saatchi galerija je upravo proslavila prvi rodjendan. Pozar je navodno izbio na susjednoj zgradi i prosirio se. A skladiste je vlasnistvo jedne od uglednih i respektabilnih firmi Momart (specijalist za transport umjetnina i antikviteta; medju klijentima broji i National Gallery, V&A, Tate Modern, Tate Britain). Cak je i 500 ljudi moralo bit evakuirano iz obliznjih kuca dok su vatrogasci bezuspjesno pokusavali spasit sto se spasit moglo.
Izmedju ostalog izgorio je i 'Sator' od Tracey Emin (na slici), djelo sa kojim se probila u umjetnicki mainstream (u satoru je izvezla imena svih ljudi sa kojima je spavala: spavala kao bas spavala u krevetu i spavala u seksualnom smislu; Saatchi je platio 40,000 GBP za njega). Ajd, barem joj je onaj 'nenamjesteni krevet' ostao netaknut (mislim da je on izlozen u Saatchi galeriji). Cak je i Brian Sewell, kriticar londonskog Evening Standarda (koji bas i nije ljubitelj Brit-Art-a) rekao da je ovo 'tragedija za modernu britansku umjetnost.'

- 09:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 25.05.2004.

Johnny Wadd rides again (yeah, right)

Kako bi ste se osjecali da vas ljudi pamte samo po jednoj stvari? Da vas se pamti vrlo jednodimenzionalno? Bi li vam bilo draze da vas se pamti kao zabavne, duhovite, lijepe, tajanstvene, iskrene, tj da vam pripisu vise karakteristika (i pozitivnih i negativnih, nije bitno)? Ili da ste super talentirani pa vas se moze zapamtit kao ostroumnog mislioca, duhovitog pisca, vrhunskog kirurga, loseg kuhara, sve istovremeno jer razarate i kao filozof, i kao pisac i kao kirurg, i kao kuhar (nije vazno sto ne znate kuhati).
Bilo bi vam, mozda, draze da vas pamte po spolovilu od 32 cm? Samo tome i nicem vise. Tko se seretski ne nasmije kad se spomene njegovo ime? Nudge-nudge-wink-wink. John C Holmes. Jedna scena mi se urezala u pamcenje u ‘Wonderland’ filmu (radi se o John Holmesu i nikad do kraja razrijezenim tzv. Wonderland ubojstvima u koje je navodno bio on upleten: tj spektakularan fall from grace, big time!): dodje John na tulum kod "svojih" dilera, high as a kite, naravno, a ovi ga okolo paradiraju tipa "gle, kaj mi imamo, igra mecka". Naravno, samo je pitanje vremena kad se ljudi okolo pocinju pogledavat, smijuljit i onak po tiho mumljat "Kaj to nije ONAJ John Holmes?" I odmah pocinje "predstava" tipa "Ej, John, kaj je TO istina? Daj da ga vidimo: ajmo, ajmo!" A on onak pokunjeno i rezignirano ugodi njihovim zeljama. Dobro, mozda je to Val Kilmer malo iskarikirao, nije ni JH bio zlato, daleko od toga, postojala je tamna strana medalje (opet nezaobilazno nesretno djetinjstvo, suprugu koju je tajio godinama, 15-godisnju ljubavnicu koju je prostituirao okolo, povezanost sa Wonderland ubojstvima, izmedju ostaloga). Ali mi je cijela ta scena bila onako totalno pateticna, bas cjelokupna suma njegovog zivota i svega (ne)postignutog u njemu.

- 22:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ako svaki dan ne odem na kvarcanje osjecam se prozirnom

To su rijeci 13-godisnjakinje koja je ovisnica o kvarcanju. Tanorexic. Sve vise I vise teenagera (i cure i decki) postaje ovisno o tome. Kao razlozi tome navode se mediji i njihovo eksponiranje mladih, slavnih i bogatih poput Posh’n’Becks: zele bit kao oni, zele se oblacit kao oni, zele bit bogati kao oni. I beskrupoloznost tih salona za kvarcanje: zatrazit ce se zabrana za koristenje tih salona mladjim od 16 godina. Mozete me slobodno nazvat staromodnom babetinom koja se ne razumije u trendy stvari. Nikad, ali bas nikad mi se nije ni suncalo ni kvarcalo Nema mi gore nocne more od toga. Ljudi oko mene ne kuze: da kako mogu biti takva, da je to sve super i za zdravlje i za izgled. Vec sad cujem razgovore na poslu tipa ‘Joj, moram sad malo otic na kvarcanje, da ne budem tak bijela kad odem na godisnji’. Pa ovo bi bilo smijesno da nije tragicno! Ponekad se stvarno moram pogledat u ogledalo da vidim nisam li se mozda pretvorila u korpulentnu brkatu zenetinu tj vozacicu teretnog vozila (tipa atleticarke iz ex-DDR). Za ilustraciju sam odabrala Jocelyn Wildenstein, bivsa zena Aleca Wildensteina, suvlasnika ugledne NYC umjetnicke galerije Wildenstein (ona je sigurno zagrizeni fan kvarcanja ili si rezem lijevu ruku) iliti "The Bride of Wildenstein" kako je zovu poradi nebrojenih "estetskih" kirurskih zahvata na licu. Pazi ovo, tak izgleda namjerno jer je htjela sto vise licit na africke lavove, tigrove i jaguare. Ozbiljno. Ladies and gentlemen, sleep well: don't have nightmares!

Neka. Jucer sam opet slusala Captain Beefhearta. Eto, takve stvari mene znaju razveselit do korijena. Bit ce da sam ameba kad meni ne treba puno da se tako poveselim iz dna duse.

- 09:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.05.2004.

Elitni kokosinjac

Jedan od popularnijih hobija ovdje u Londonu i ostalim urbanim sredinama u UK je 'uzgajanje' kokosiju. Ovo zadnjih par godina postaje jako popularan 'modni' hit. "Ooh, hens are so in this year, da(h)rling'. Ideja koja stoji iza popularizacije jest da se tzv. townies vrate natrag prirodi. Neki su doslovno zabezenknuti kada vide otkuda dolaze kokosja jaja koja do prije par dana nigdje nisu kupovali nego u supermarketu. Potakne ljude da razmisle otkuda im dolazi hrana svagdasnja, ma koliko bizarno zvucalo (nije ni cudo s obzirom kakvih sve skandala nema u vezi hrane; na pamet mi pada ona neka afera sa dioksinima iz Belgije). A poslijednji modni krik je da kokosi drzis u eglo-u kojeg su dizajnirala cetvorica studenata industrijskog dizajna sa the Royal Academy, u sklopu diplomskog rada. Kosta zapanjujucih 325 GBP i navodno je vrlo popularan za drzanje kokosiju u gradu. Neki ga opisuju kao verziju iMac-a zbog specificnog dizajna (ima nesto u tome).
Izracunato je da se godisnje u prosjeku ustedi (jer ne kupujes vise jaja) oko 70 GBP po kokosi. Posto su Britanci 'suckers' za stereotipe, drzanje kokosiju im se cini kao ono, seoska idila koju prizeljkuju kad zarade malo vise novaca, ozene se i dobiju djecu.

- 21:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

He blinded me with science!

Hm, hm, dokle bi vi isli u ime znanosti? Prije mjesec dana 'otkrila' sam fenomenalan sajt (koji, naravno, vec par dana ne sljaka; ne znam da li da dam link jer je besmisleno?) gdje covjek, Mahlon Smith, vrsi eksperimente (neke sam na sebi) da vidi sto ce se desit, tj da vidi, khm, 'science in progress'. Dvoje od najludjih projekata su mu 'stinky feet diaries' i 'stinky meat project'. U ovom prvom htio je sam sebi izazvat 'athlete's foot' na stopalima (ne znam kako se tocno zove na rvackom, ali 'af' je vrsta gljivice) pa je ne znam koliko dana hodao naokolo sa zavezanim plasticnim vrecicama na stopalima. I zapisivao (i fotografirao) 'progress' svaki dan, koliko smrdi, da li se gljivice vide... Vec citajuci zapise osjetila sam smrad. 'Stinky meat project', hm, ne trebam puno govorit: stavio je 3 vrste mesa vani 19 dana i svaki dan je biljezio sto se desava. Sa fotkama, naravno. Zamislite si milijun crva (maggots) kako gmize po mesu nakon 19 dana!! A smrad? Mmmm, yummy!

Apdejt, apdejt.. Moze se vidjet tu.

- 09:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.05.2004.

Sam Taylor Wood

‘Klasicne’ religiozne poze interpretirane na moderan nacin: svetogrdje ili ne? Jedna od modernih engleskih umjetnica Sam Taylor Wood ima predivnu interpretaciju klasicne poze ‘pieta’ (kada Djevica Marija drzi mrtvog Isusa u narucju), u kojoj se nalaze ona i Robert Downey Junior (to je zapravo, ogroman video zapis koji traje par minuta, bez zvuka). Izaziva u meni iste emocije kao Michelangelova verzija iste teme (skulptura u Vatikanu). Ili verzija bilo kojeg drugog ‘klasicnog’ i respektabilnog umjetnika iz proslosti. Nekako simbolicki je prikazana njezina i Robertova borba, te prevedena na jezik ‘klasicne’ umjetnosti: Sam je prebolila rak dva puta; Robert je ‘prebolio’ svoju ovisnost u drogama. Sam, smirena i sabrana, sjedi na stepenicama, te pokusava poduprijeti Roberta koji lezi preko njezinog krila. Ali sve vise postaje jasno kako Robertovo ‘bezivotno’ tijelo pada sve nize i nize, a Sam ga pokusava zadrzati, u jednom trenutku cak i podignuti. Nakon jos jednog pokusaja, Sam se okrene u stranu, kao trazeci pomoc od nepoznatog lica u njezinom poduhvatu. I tako zavrsi video zapis (slika postepeno nestaje). Cijela atmosfera, kompozicija i osvjetljenje, pridonosi cjelokupnom osjecaju ‘reverence’ (postovanja), i ‘compassion’.
Religijska tema prevedena na jezik danasnjeg vremena. Kritike su, naravno, pljustale sa svih strana: najcesca kritika je bila da je Sam trivijalizirala svetu krscansku temu i ‘prostituirala’ je za slavu i novce. Hm, pitam se zasto to ne govore za Michelangela? Zato jer je Michalengelo ‘klasika’? Double standards.

- 18:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Big (boring) Brother

Ovako: ovo je jedan mini-Victor Melderw kutak, a tema je Big Brother. Opet pocinje Big Brother groznica ovdje u UK. Kuca je vec izabrana, navodno najmanja do sad (namjerno) da se ucesnici osjecaju sto klaustrofobicnije; set dizajner (vidi prilozenu fotku) je uredio interijer isto na tu foru (dobio je zadatak da izmisli 'cisto zlo=pure evil' u smislu dizajna): da psiholoski vec odmah izbaci iz takta ucesnike (unutrasnjost je obojana kricavo zeleno upravo zbog toga). Skulpturalni odljevi od 12 saka (12 natjecatelja) je zasarafljeno na jedan zid, na jednom drugom zidu je prikazan neki izmisljeni planet, interpretiran kao horror sa vanzemaljcima (gdje je rolleyes smajlic kad ga covjek treba?). Posto je zadnja serija Big Brothera bila promasaj, producenti sad hoce izazvat totalni kaos i pomutnju medju natjecateljima. Shodno sa time, i takva kuca i dizajn. Prostora da i nema: stol ce se morat sklopit da se mogu ljudi okrenut. Producenti strasno zele da se ljudi tamo svadjaju i vrijedjaju na pasja kola. Ove godine su izabrali 2 para (ono, couples), vjesticu (wtf??), ex-prostitutku i muskog stripera, izmedju ostalog. I pitam se ja koji luzer moras bit da se prijavis na takvo nesto?
Nikad nisam voljela Big Brother. I kad je tek pocelo, valjda sam bila jedina na poslu koja to nije pratila, a kolege su me sa cudjenjem gledali. Par puta sam se natjerala da odem pogledat barem jednu epizodu: sve sam si pripremila, i kokice i pivu i udobnu fotelju... Nakon 5 minuta nisam vise mogla izdrzat, morala sam presaltat na nesto drugo: kako ovdje vele 'it is about as interesting as watching paint dry'. Ne kuzim tu opsesiju drugim ljudima, nikako. Ali ima i jos gori program od ovog zvan 'I am a Celebrity, Get Me Out of Here!' Tamo sakupe par 'poznatih' tzv znj-kvalitete (iliti minor celebrities), odvedu ih u neku dzunglu i onda tamo ko fol moraju znat prezivit i producenti im zadaju svakakve zadatke tipa, ajd sad pojedi ove crve, odi u rijeku puno krokodila i slicne pizdarije. Svaki tjedan gledatelji mogu glasovati kog da izbace iz igre. Onaj koji je ostao zadnji je pobjednik. Isto kao i Big Brother, svi to gledaju na poslu, a ja zujim. E, da, u zadnjem ovom 'I am a Celebrity...' je sudjelovao John Lydon. Nisam znala da li da placem ili da se smijem.

- 10:13 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 22.05.2004.

Jane says...

Bilo je samo pitanje vremena kad cu udavit sa ovom temom. Mozda ne bih ni stavila ovo da jucer navecer nisam ponovo cula tu pjesmu, live verziju (Flea na basu). I bila sam sretna kao svinja u blatu, otisla spavat pjevajuci, probudila se pjevajuci. I sanjala kako pijem white Russians (Ava, ti si kriva!). Perry bi bio ponosan (mos' mislit).
Opet se vracam na 'underdog' temu. Ovog puta to je Jane Bainter, protagonistica pjesme. Opet 'underdog'. Cimeri je ne vole, hoce da se odseli iz stana. Decko koji je tuce i kojemu se usprkos tome stalno vraca. Heroin o kojem je ovisna. Dileri i razne druge 'mustre' koje se motaju po stanu i koji dolijevaju ulje na vatru na vec 'uzarenu' atmosferu. Preko dana radi u uglednoj management firmi. Preko noci nastaje preobrazaj, postaje sasvim stota osoba, odlazi u underbelly holivudske supkulture. Dvostruki zivot. Stalno prica kako ce se 'skinut' sa heroina, kako ce otic negdje daleko i zivjet sretan zivot. Ali ne uspijeva, vrti se u zacaranom krugu.
Ha, sad bi tu trebalo bit 'PS' kao umrla je, tragedija i takve neke pretenciozne spike. Ne, sredila se, udala i razvela, radi i sretna je. Little things in life, indeed.
Never underestimate 'underdogs'.

- 11:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 21.05.2004.

C: because cowards get cancer, too

U zadnjih par godina desila se prava poplava takozvanog 'confessional journalism' (ispovjednog novinarstva, u doslovnom prijevodu). Prije svega bih izdvojila John Diamonda i njegov opis bolesti koja ga je na kraju skrhala: rak jezika. Na kraju su njegovi clanci na tu temu izdani u knjizi 'C: Because Cowards Get Cancer, Too'. Pisano prepoznatljivim John-stilom, nije samo bilo potresno, bilo je i duhovito i, usudjujem li se reci, i zabavno. Mnogi su ga kritizirali da kao sta govori o necemu tako intimnom, da zasto ide u takve detalje opisivat kemoterapiju. Bio je optuzen za tzv. 'emocionalnu pornografiju' kad je dozvolio kamerama da snimaju u bolnici, sa Nigellom pokraj bolnickog kreveta.
Ivan Noble, novinar BBC News Online, vodi dnevnik (Tumor Diary) online; isto tako iznimno dobro pisano, bez laznih nada i fraza, pomijesan sa optimizmom i strahom koji istovremeno vlada u njemu. Ivan Noble. Par puta sam htjela poslat 'reader's comments', ali sam odustala. Ono sto sam mu htjela reci nije se moglo prenijeti sa par redaka teksta. A i uglavnom, drugi citatelji su sve manje-vise bili rekli.
Za kraj spomenut cu i knjigu 'Before I Say Goodbye' od Ruth Picardie, novinarke The Observera.
Da li bih ja imala snage pisati o bolesti (svojoj ili bolesti mojih bliznjih), recimo, na blogu? Ne znam. I ovako blog ne vodim kao vrstu 'intimnog' dnevnika tipa 'danas mi je zlo', nego vise kao neku zbrkanu kupusaru. Ne znam zasto, ali bilo bi me uzasno sram.

"I am almost certainly dying, but I live as if I'm not. Not because I've discovered a great truth, but because it is the only possible way to live.'' John Diamond

Ako si netko hoce procitat clanak o John Diamondu, evo link ovdje

- 21:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Cor blimey!

The Sun, britanski tabloid broj 1. Iliti 'super soaraway sizzling Sun!'. Obozavam citat njihove naslovnice, uvijek pisam od smijeha. Uvijek imaju, ahem, dobre aliteracije. Kao ova na danasnjoj naslovnici. Tradicionalno je povezan sa torijevcima (tj konzervativcima), iako se 'preobratio' i sad podrzava Tony Blaira. Evo, danas sam saznala (online) jako vazne informacije, tipa da je Justin Hawkes (pjevac The Darkness) jako znao patit od zgaravice ('My Acid Hell'); i opet se mogu diviti jos jednoj u nizu 'babes' na sada vec legendarnoj 'page 3'. Pa stalno svako malo spominje 'our boys, the heroes' (britanske trupe u Iraku), pa kako je neki kriminalac olakotno prosao (a po njihovom misljenju trebalo ga je objesit za jaja - karikiram, ali you get the picture), kako Engleska (da, The Sun je ko fol britanski, ali je zapravo engleski; a ima i skotska verzija, mastovito nazvana 'The Scottish Sun') ide u vrazju mater zbog: imigranata (obavezna tema u svakom broju) i zbog liberala (isto obavezna tema). I da kako smo 'najveca, najbolja i jos uvijek najjaca nacija na svijetu, nitko nam nije ravan' (ahem, ovo me podsjeca na jos jednu naciju koja ce ostat neimenovana). Moglo bi se reci da je 'so bad it is actually great': totalno je 'frothy', zaboravis sto si citao nakon 5 sekundi.
Evo jos par podnaslova.. 'Commuter gone loco'; 'Groped by a man dressed as bear'; 'MI5 sex ban for spy girls'; 'A cat cheated death by a whisker — clinging to a car roof at 60mph'.
A sad si idem po moj 'bloody liberals, lefties and do-gooders' The Guardian.

- 10:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.05.2004.

Cholesterol equivalent of the Trojan Horse

Dakle, by popular demand, evo vam recept za przeni Mars bar. Ako se netko usudi probati, molim da mi se javi. Kardiolozi, molim ne mi spamat na komentarima.
Spomenut cu samo jos jednu skotsku deliciju: przena pizza. I skomentirat cu samo sa ovom engleskom uzrecicom:

"The devil makes work for idle hands."

Nazalost, nisam mogla nac europske mjere, pa omjere dajem u americkim 'salicama' (cups):

1 salica brasna (mekog)
1/2 salice gustina (mislim da je to 'cornflour')
prstohvat soda bikarbone
malo mlijeka (ili piva)
ulje za przenje

Najprije stavit Mars u duboko smrzavanje na 10 minuta, a u medjuvremenu prvo izmijesat brasno, gustin i soda bikarbonu. Dodat dovoljno mlijeka (ili piva) da gustoca bude recimo, kao rijetko vrhnje (thin cream). Izvadit Mars iz dubokog smrzavanja, uvaljat ga u to, i stavit przit dok ne poprimi zuckastu boju. Izvadit ga i ocijedit na salveti (ko fol da upije suvisnu masnocu). Servirat ga samog ili sa sladoledom. Tko proba, skidam kapu.

- 09:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Praise the (virtual) Lord!

Ova vijest mi je doslovno osvjezila jutro: virtualna crkva u koju mozes 'uc', nasla se napadnuta od virtualnih demona i virtualnih satanista (recimo, logirali su se kao djavo tj Satan i trkeljali sa virtualne govornice i psovali). Ajme, ja cu krepat, ali fakat. I tak je ova virtualna crkva morala 'ogranicit' kretanje vjernika (zabranila im je 'otic' do oltara i govornice-pulpit). Cyber pazikuce takodjer izbace svakog tko pocne prostacit i velicat djavla i osude ga na virtualni pakao.
Navodno sajt posjeti oko 10,000 ljudi dnevno koji se mogu logirat i koji onda mogu birat 3-D lik koji moze klecat i molit, pjevat crkvene pjesme, koji moze slusat propovjedi, i koji cak moze izgovorit 'aleluja'! Buahaha, pa ovo je bolje od Seinfelda! Zivio virtualni svijet! Morat cu ja ovo isprobat.

- 08:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 19.05.2004.

Oh no, Tony!

Dakle, danas je napadnut Tony Blair! I to sa kondomom punim ljubicastog praha! Barem je zasijedanje parlamenta danas bilo iole zanimljivo. Dvoje ljudi je sa javne galerije zasulo Tonyja. Sky News veli da se i John Reid (ministar zdravstva) 'nagutao' praha. Buahaha, ne mogu izdrzati. Jadan. A i Gordon Browna (ministar financija) je malo zasulo. Auuu, jadni moji. Zasulo ih je dvoje ljudi iz grupe Fathers 4 Justice, koji traze jednaka prava za oceve nakon razvoda. Navodno da je ta ljubicasta boja medjunarodni simbol jednakosti. Guy Fawkes se sigurno sad okrece u grobu i smjeska se.
To me podsjeca na John Prescotta (zamjenik premijera) kad se poceo sakarat sa nekim bystanderom. Pa kad su na (opet Prescotta) njega izlili lavor vode ovi iz Chumbawambe. Covjece, Prescott. Kad je bio ministar transporta i veza i kad je laprdao o blagodatima javnog prijevoza, u garazi je imao 2 Jaguara. Od tada ga i zovu John 'Two Jags' Prescott. A na godisnjoj konferenciji laburista prije par godina zena (Pauline) mu se morala furat u sluzbenoj limuzini 100 metara od hotela u kojem su odsjedali do hotela u kojoj je bila konferencija. Razlog: da si ne pokvari frizuru.
I tak, kruha i igara narodu: London je usao u uzi izbor za odrzavanje olimpijskih igara 2012. Super, glavno da je to vijest dana. A da nam trune podzemna u koju se totalno nista ne investicira vec desetljecima, tko te pita. I da svako malo neka kompozijia (pogotovo svako malo na Central Line) iskoci iz tracnica jer su kronicno neuzdrzavane, ma milina! Alo, Ken Livingston (gradonacelnik Londona)??
Hm, ovo mi vec smrdi na Victor Meldrew kutak.

- 19:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Scotland the brave

Spomenuh haggis prije par dana. Jos jedno u nizu odurnih jela koja ne mogu smislit. Ne volim ni janjetinu, a kamoli ovcetinu. Tradicionalno se servira sa tzv. 'neeps and tatties' (repom i pire krumpirom). Pije se, naravno (Skoti ne bi bili Skoti da se ne pije), viski. Nose se kiltovi klanova. Haggis, jelo od ovcjeg srca, jetra i pluca skuhanih u zelucu skupa s zobenom kasom, lukom i zacinima, obavezno se jede 25. sijecnja na "Burnsovu vecer" kad Skoti slave obljetnicu rodjenja svog najveceg pjesnika Roberta Burnsa (1759-1796.), koji je toliko volio haggis da mu je ispjevao pohvalnu pjesmu u kojoj ga je nazvao "poglavarom svih jestvina". Procitala sam da je haggis cak i rekvizit skotskog nacionalnog sporta, nesto poput naseg "kamena s ramena". Hm, hm, ovo nisam znala; sigurno zajebavaju, kao i ona fora da su haggis male zivotinjice na 3 noge koje dobro trce po skotskim brdima i da ih je tesko ulovit! A kao imaju 3 noge jer tako bolje trce po brdima.

Zavrsna kitica "Ode to a haggis", napisana je na skotskom dijalektu koji se koristio u Burnsovo doba. Nakon sto se izrecitira, ceremonijalno se 'zakolje' ogroman haggis na stolu mestra ceremonije i pocinje se sa, khm, gozbom.

"Ye Powrs, wha mak mankind your care,
And dish them out their bill o' fare,
Auld Scotland wants nae skinking ware
That jaups in luggies;
But, if ye wish her gratefu prayer
Ghee her a haggis!"

MacSween's rade fantasticne vegetarijanske haggise. But this vegetarian version rather defeats the purpose, don't you think?

- 09:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 18.05.2004.

Little things in life

Prekopavala sam nedavno po nekim prastarim stvarima. I ponovo otkrila Green on Red. 'Gas Food Lodging' album je moj trenutno apsolutni favorit. Chuck Prophet je primjer genijalnog muzicara. Bez pompe, marketinskih manipulacija: no gimmicks.
Jedan od kandidata za moju top 10 listu gostiju na mom idealnom dinner partyju.

"I always look forward to going out, showing off my band, and kicking my new songs around. I know I've probably said this many times, but I really do get my biggest charge from taking my songs down off the shelf where they've been sitting there smiling back at me, and pushing 'em out of the house and wiping those smiles off their faces. You've got to play those songs until they learn to entertain and take care of themselves. Once you do that, you can't help but be entertained yourself."

- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Victor Meldrew kutak

Cisto toliko da si olaksam dusu. Mozda nadodam i koji hipi kutak, tek toliko da se vidi i da volim neke stvari, tj radi balansa, a ne samo da hejtam.

Prvi Victorov kutak: mrzim posebne slavine za hladnu i toplu vodu! Zimi je koma: hoces se umit i moras skakat od jedne do druge, od super vruce do koma hladne. E, sad, rekla sam sebi da necu prostacit dok blogiram, ali evo, jebem mu mater, mrzim ovakva britanska vodoinstalaterska sranja. Mislim da ima neke korijene u viktorijanskom dobu (a sta nema, barem u ovoj zemlji??) i nacinu instaliranja cijevi, bla, bla. Alo, pa promijenite onda to, a ne samo nastavljat 'tradiciju'. Da sam ja na vlasti (a bolje da nisam), zabranila bih takve pipe zakonom. I kvit. Masna globa za prekrsitelje. Tak, sad mi je lakse. Imam osjecaj da cu imat many more Victor Meldrews moments to come. Power to the people! :D

"I don't believe it!"

- 08:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.05.2004.

No, no, NEVER!

Ima li umjetnika koji je vise eksponiraniji od Vincent van Gogha? Pitaj covjeka na ulici da li je ikad cuo za njega i u 95% slucajeva ce sigurno odgovorit potvrdno. Neki ce cak znat nabrojat barem jedno njegovo djelo: suncokreti, zvjezdana noc, barem jedan od njegovih autoportreta, neku sliku sa krajolikom Arlesa. I naravno, famozna prica o Vincentu i njegovom odrezanom uhu, o Vincentu i prostitutkama, o Vincentu i sifilisu, o Vincentu i njegovom mladjem bratu Theu. Neki ce se sjetit i Don McLeanove pjesme o njemu, 'Starry Starry Night'; filma 'Lust for Life' sa Kirk Douglasom. Mnogobrojne knjige, katalozi, analize, izlozbe, retrospektive. Ali tko je bio pravi Vincent?
Gledajuci izvrsan dokumentarac o njemu jucer na Channel4 (voditelj: ugledni likovni kriticar Sunday Timesa, Waldemar Januszcak) saznala sam neke detalje iz njegovog ranog zivota koje su mi se urezale u pamcenje.
Recimo, kako se bicevao po ledjima dok je neuspjesno pohadjao tecaj teologije; kako je namjerno dolazio prekasno u internat (koji se zakljucavao u odredjeno doba) samo da bi onda mogao prespavati vani na hladnoci.
Kako je otisao u Borinage, na francusko-belgijskoj granici, rudarski kraj, pun siromastva i bijede. Tamo je otisao kao misionar. I kako je u svojoj namjeri da se priblizi i pomogne ljudima u nevolji, potpuno sazivio sa njima: prestao se prati, isao je dolje u utrobu rudnika, radio je sa rudarima, poistovijetio se sa jadom i bijedom koji su ga okruzivali (atmosfera odlicno opisana u Zolinom romanu 'Germinal'). Crkvi se to nije svidjelo: jer, kako ce se rudari ugledat u misionara/svecenika koji izgleda isto kao i oni? Izaslanik crkve ga je odmah otpustio.
I na kraju, Vincent, odbacen i u ljubavi. Nacin na koji ga je odbacila jedna od njegovih neispunjenih ljubavi meni se osobito cinila soul-crushing. Udovica Kay, Vincentova rodjakinja. Vincent se zaljubio do usiju. Mjesecima je skrivao svoje osjecaje. Kada je napokon smogao snage i priznao joj ljubav, odgovorila je "No, no, NEVER!" Njegova obitelj mu je to jako zamjerila. Kay se odselila. Vincent ju je slijedio. Nisu mu je dali vise vidjeti.
Nakon toga dolazi Sein, trudna prostitutka sa malim djetetom. Navodno ruzna, puna oziljaka po licu; pusila je cigare i imala naglu narav. Usprkos tome, Vincent se zaljubio. Htio je da se uda za njega. Ali nije potrajalo. Sein ga napusta nakon 2 godine provedene sa njime.

"They had nothing in common except a background of misery."

Jest da je bio kompleksna licnost, ali da ga sad povrsno svrstamo u tragicare je pogresno i mislim da bi to bila uvreda. Ima jos toliko toga o njemu, a da nisam ovdje spomenula. Ovo su samo neki djelici koje sam nasumce zapamtila.

- 21:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

A design for living/living for design

Ron Arad - ''Oh-Void' (stolica) prikazana na izlozbi

Internacionalni sajam namjestaja, odrzava se svake godine u Milanu (ove godine je bio u travnju). Prilika za mlade dizajnere namjestaja da prikazu najnovije dizajne i ideje. Prilika za njih da ih spaze velike kompanije poput Kartella, Cassine, Vitre, Cappellini. Prilika da se iskazu i zapocnu karijeru. Isto tako prilika da vec etablirane zvijezde prikazu svoje nove kreacije, cesto vrlo ekstravagantne. Bezbroj partija na kojima je prilika za tzv 'networking' (upoznavanje novih ljudi/potencijalnih poslovnih partnera). Prilika i za muzeje da prosire svoje kolekcije kupnjom relativno nepoznatog dizajnera prije nego postane slavan i basnoslovno skup. Prilika za 'business wheeling and dealing'. Prilika da, kada slijedeci put krocite u the Conran Shop, Habitat, Heals, Chaplins, Twenty-Twentyone ili Purves & Purves i kupite nesto. Ako se usudite.

- 19:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Baby I gotcha money!

Stono bi Ol' Dirty Bastard rekao. Brljam po showbiz vijestima i sad Sadie Frost se razvodi od Jude Law-a i trazi slijedece: da dobije njihovu kucu vrijednu Ł5m, Ł5m u gotovini i jos da joj se isplacuje Ł20,000 mjesecno da pokrije troskove zivota. Zasto to meni ne ide u glavu? Nije problem u iznosima koje trazi, nego da ista i trazi. Ili sam ja totalno glupa i ne kuzim ili tu nesto opako smrdi? Pa ja ne bih trazila ni pare, ono, glavno bi mi bilo da odem i kvit. Ma ne mislim da je trazenje imovine i novaca koji ti kao pripadaju krivo, samo to da se ja ne mogu zamislit sad tu ic postavljat neke uvjete, a najbitnije bi mi bilo da sto prije odem i okoncam brak, ako bi vec do toga doslo. Pa bilo to i bez prebijene pare. Sigurno krivo razmisljam i brijem da mi je mozak krivo nasadjen. Pogotovo ponedjeljkom ujutro. Mislim da bih bila jako dobar udavacki materijal za neku holivudsku zvijezdu. Ono, razvedemo se, a ja nista ne trazim. Ma divota! Bring it on!
Samo da jos ovom prilikom cestitam saveznoj drzavi Massachussetts na legaliziranju gay brakova: keep up the good work.

- 08:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.05.2004.

Iron Bru

Kad smo vec kod Skotske, spomenut cu njihovo drugo nacionalno pice (nakon viskija, naravno): papazjanija zvana Iron Bru. Bezalkoholno, gazirano pice, zarko narancaste boje. Meni osobno odurno. Cak se prodaje i Iron Bru slatkis koji je ono, mislim, covjece, odu ti zubi u roku keks. Navodno je Iron Bru dobar lijek za mamurluk. A kaj ces, Skoti valjda znaju sto je dobro za mamurluk, s obzirom da piju kao smukovi. Meni ima okus po jednom odurnom sirupu za kasalj kojeg sam morala piti kad sam bila mala. Popularniji je od Coca Cole. Cak ga koriste i u kuhanju.
Haha, a Engleze plase sa time da im vele da Iron Bru zaista sadrzi zeljezo (Fe). Buahaha, neki im i povjeruju. Kao i fora sa haggis: da ih prvo moras ulovit jer da jako brzo trce po skotskim planinama.
Jos samo da napomenem i deliciju zvanu przena Mars bar cokoladica, specijalitet Skotske. Ajme, sta sve jos nece izmislit. Navodno da je jako fino. Eh, da je Elvis ziv...

- 16:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

I will skive, skive and skive again!

Citajuci o tragicnoj eksploziji koja se desila prosli tjedan u Glasgowu (u kvartu u kojem sam zivjela 9 godina), sjetila sam se grada i ljudi koji zive u njemu, Glasgwegians. Zabavni, sarmantni, ponosni. Specificni. Ako je itko ikad gledao komediju Rab C Nesbitt, e, to je stereotip Glasgwegiana: working-class hero kao sto bi Lennon rekao. Zivi u ubij-boze kvartu Govan sa zenom i dvoje djece, otpusten sa posla (sto je i bio slucaj u Glasgowu nakon sto je teska industrija i brodogradnja propala), vecinu vremena provodi u pub-u sa najboljim frendom Jamesie-em i osvrce se na svijet sa svojim specificnim rjecnikom i filozofijom. Mali covjek sa velikim srcem. Underdog. My kind of man.

"Know the best thing yi can say about Rothesay? At least it isnae Dunoon. What a gaff that is, by the way. All the atmosphere of the interior of a wardrobe. Built for the nuclear age. Only toon in the hemisphere to have achieved total meltdown of the human spirit. Even saying the name makes yi feel as if its started drizzling on the roof of your mouth. Dun-oon!"

Tko ne zna o Skotskoj ne moze se smijat ovoj izjavi. A i napisana je na dijalektu tipicnog Glasgwegiana. Tko je ikad bio u Glasgowu skuzit ce o cemu pricam.

- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 15.05.2004.

Michael Landy

Michael Landy (41), umjetnik iz juznog Londona. Najpoznatije djelo do sada mu je 'Breakdown' gdje je unistio sve materijalne stvari sto je ikada posjedovao. Dosta genijalna ideja, mora se priznati. I dosta radikalna. Jer, pitaj prosjecnog covjeka na ulici da to napravi, pa da vidis sta ce ti reci. Moram priznati da ni ja ne bih mogla satrati svo materijalno vlasnistvo. Za neke stvari sam toliko emocionalno vezana da su jednostavno dio mene. Ali ovo sto je Michael napravio, svaka cast. Trebalo mu je sve skupa 2 tjedna da se rijesi sve ukupno 7006 stvari.
Najprije je proveo 3 godine sistematski katalogizirajuci svaku stvarcicu: dao im je broj, svrstao ih je u razlicite kategorije. Onda bi ih rasturio na njihove osnovne komponente, zajedno sa asistentima (koji su bili obuceni u uniforme/kute koje nose radnici sto rade u tvornickim halama). I slijedlo je pakiranje tih razmontiranih i rasparcanih stvarcica u vrece za smece. U to sistematsko unistavanje je bio ukljucen i Michaelov Saab i njegovi ostali umjetnicki radovi. Taj cijeli proces su mogli gledati slucajni prolaznici (odrzavalo se u praznoj veletrgovini na 'zili kucavici' Londona, Oxford Street-u) i mogli su se iscudjivati tome nadasve neobicnom pothvatu.

Landy took his exploration of consumerism and its relation to identity to an ultimate conclusion. He spared nothing, destroying his irreplaceable inventory of artworks, his father’s sheepskin coat and even his beloved Saab. A unique insight into the artist was given to visitors who read the listed items or peered into the crates clunking round the mechanical deathtrap. They wondered what the sum total of their life would look like, itemised, displayed, broken down - pretty much the same at the end of the day, a few sacks of metallic, plastic or paper granules.

Ljudi su, naravno, vrlo teritorijalne 'zivotinje'. Kada vidis sve sto si ikada posjedovao ovako u plasticnim vrecama, rasturene, kojima je primarna funkcija totalno oduzeta, covjek se zapita, sto je to vazno u zivotu, sto to ima prednost? Da li su nam materijalne stvari zaista alfa i omega svega postigunog u zivotu? Kuca sa vrtom, dobar namjestaj, auto u garazi, lijepi unikatni objets d'art, ormari puni odjece po poslijednjoj modi, fotografije najblizih, naizgled neugledni predmeti kojima smo mi sami nadahnuli neko vise znacenje, neku sentimentalnu vrijednost koja ih onda uzdize na visi stupanj... Da li bi itko mogao tako radikalno postupit kao Michael? Priznajem, ja ne bih mogla. Ali nikad se nisam ni potrudila, ni razmisljala o tome. Prema tome, tko zna?

- 17:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.05.2004.

The Weather Project

Zuta svjetlost i 'atmosfera' prostora ovog projekta.

- 23:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Olafur Eliasson

Olafur Eliasson se ponovo poigrava sa ljudskom percepcijom. U Tate Modern galeriji ima novu instalaciju koja je sad dio stalne postave. Sastoji se od dvije kruzne prostorije ispunjene svjetlom. veca soba (broj 1) je ispunjen sa intenzivno obojenim svjetlom koje se izmjenjuje velikom brzinom; druga, manja soba (broj 2) je ispunjena bijelim svjetlom. posjetitelji navodno gube osjecaj za prostor i omjer (sense of space and scale) i pocinju sumnjati u njihovu vlastitu percepciju boja. Ne znam da li ovo ima smisla sto pisem jerbo prevodim sa engleskog, ali djeluje fascinantno. Naime, Olafur je vec imao jednu instalaciju u Tate Modern zvanu 'The Weather Project': velika turbinska hala je bila ispunjena maglicom i zutim svjetlom. Cijela atmosfera je imala pomalo halucinogeni efekt ako je covjek ostao u hali dulje vremena. Vrlo dezorijentirajuce i psihodelicno iskustvo. Kao, hoces se maknuti vani, ali ne mozes jer te cijela atmosfera tjera da i dalje ostanes tamo i da piljis u to zuto svjetlo u nedogled. Volim ovakve manifestacije umjetnosti, koje te 'tjeraju' da preispitas citavu vizualnu percepciju okoline oko sebe. I kako se covjek lako 'zavara' i izgubi ono 'normalno'. I vrlo suptilno napravljeno: covjek ni ne skuzi odmah da se nesto promijenilo. Tek kad izadje opet u 'normalnu' okolinu, 'normalni' svijet, skuzi da se desila neka promjena.
Moram priznat da je meni na The Weather Project instalaciji bilo poprilicno klaustrofobicno, iako je ta turbinska hala ogromna i vrvilo je sa ljudima. I sve je izgledalo jako 'bolesno' zbog te zute svjetlosti. Navodno da su se 'cuvari' (attendants) izmjenjivali cesce nego obicno bas zbog takvog 'psihodelicnog' efekta instalacije.
Smatra li se to pod umjetnoscu? Ne znam. Ali je sigurno fascinantno i natjera covjeka na analiziranje percepcije svojih cula. A to je vec uspjeh samo po sebi.

- 22:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Nudie Cohn

Nudie Cohn, dizajner Parsonsovih ekstravagantnih kostima. Moglo bi se reci ultra-seljackih. Ali bas zato su tako dobri. Uklapaju se u cijeli taj Parsonsov image. Nije si svatko mogao priustit tzv 'Nudie suit'. Hank Williams, John Wayne i Elvis Presley su bili neki od Nudieve slavne klientele. Za Elvisa je dizajnirao onaj famozni zlatni lame kostim, koji je kostao $10,000. Sigurno dosta basnoslovna suma u to doba. Nudie, emigrant iz Ukrajine, dosao u Ameriku 1911. bez prebijene pare u dzepu. Cinovnik ne Ellis Islandu je krivo cuo izgovor njegovog originalnog imena Nuta Kotlyarenko i legenda je rodjena. U New Yorku je 1930.-ih godina otvorio ducan sa odjecom 'Nudie's for the Ladies'; seli se u Kaliforniju 1947. i pocinje ispocetka. "Here is a guy who got macho cowboy types in the middle of the 20th century to dress in outrageous rhinestones and embroidery; it was crazy - absolutely beautiful, but nuts. We like to say Nudie was the King Of Bling."
Imao je i 18 kadilaka koji su bili prepravljeni u stilu njegovih kreacija. Nudie, we salute you!
PS Pjesmu '$10,000 Wedding' Gram je napisao imajuci na umu Nudiev ducan.

- 21:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

	svibanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31