Animals-most beautiful creatures
27.09.2008. subota
Grad iz nekog drugog kuta
|
Aviončić juri po travi, trese se, osjećam brzinu i najednom tlo ostaje za nama, polja promiču, ko u nekom filmu. Podsjećam se da ovo nije film, nije san. I ne mogu usporediti ovo ni sa čime prije. Slike se polako mijenjaju, kućice ko na nekoj slici, prolazimo iznad Save, auti kao igračke na onom dječjem tepihu. Ljudi se ni ne vide osim na nogometnim terenima, točkice koje se kreću daleko ispod mene. Trgovački centri i zgrade, naselja, livade, životi se odvijaju ispod nas, a mi stojimo, zaleđeni trenutak, minute prolaze. Poznati oblici kazališta, džamije, katedrale, maksimir na rubu prozora. Ovo se događa. Ovo je stvarno. Vidim vlastitu zgradu, ljudi šetaju parkovima. U nekom drugom vremenu mogla bih zaplakati. Divljenje prerasta u neku bezvremensku iluziju. Hvatam djeliće života ljudi kojima neznam ni ime. Autiće ko igračke koji klize cestom nacrtanom na papiru zemlje. Kako je malen ovaj grad. Kako su mali ljudi koji prolaze ulicom. Ako se samo malo odmaknemo, oni nestaju, nestaju u većoj slici grada, postaju kuće i ulice. Samo obrisi koji se skrivaju iza drveća i zgrada. Čine se tako nebitni, nevažni, izgubljeni. Lutalice koji pokušavaju stići kući. Znaju li kuda idu? Gdje će ih odnijeti vjetar? Oni su samo točkice na zelenoj tratini. Nestvarni. A iza svake je te točke život. Priča koja može slomiti srce. Možda kad bih mogla poletjeti malo više.... da se točke izgube u daljini.... ispod oblaka, iznad svijeta. Iznad ovog malog grada i ljudi iza njega. Što kad bi ljudi nestali.... ako zatvorim oči.... hoće li ih to izbrisati? Ne, oni će ostati. Tu u zraku, oni su presitni da bi bili na dlanu. Ima li bog ovakav pogled? Kradem te trenutke nepoznatih bajki ispričanih u pokretima presporim da ih zamijetim. A za koju minutu i ja ću biti samo još jedna točka. I što ja onda značim ovom svijetu? Samo još jedna priča.... još jedna lutalica na ulici. A od takvih se lutalica sastoji svijet. Aviončić opet ruži po travi u spustu. Pukla je iluzija. Vrijeme se nastavlja. I mi hodamo, tako sitni da nas se ne može ni raspoznati. Ali te će točke stajati iza promjena. Tvoriti će novi svijet. Biti njegov dio i pripadati mu. Mi smo možda samo točkice, ne veći od vrha pribadaće, ali to su točke od kojih se sastoji budućnost.  |
- 19:39 - dio za piskaranje... (7) - Isprintaj - =))
25.09.2008. četvrtak
U oblaku zraka koji miriše na sreću
Zapravo nemam baš inspiracije danas, neznam o čem da piešm. U subotu mi je bio ročkas, bilo je prezakon, najbolji rođendan dosad. Imali smo obiteljski ručak, niš posebno, al navečer je bio koncert, a to nismo mogli propustit, ne? Išle smo luce, veky i ja, skakale smo i pjevale, drugo jutro sam jedva pričala, al vratio mi se glas do popodne. Prvi koncert, 14. rođendan, hladno pivo, zaista doživljaj koji se ne zaboravlja. Još uvijek cijeli tjedan pjevušim pjesme, i općenito vlada nekakva idila, zadaća tu i tamo il najava za test, al nekako smo svi veseli, sretni, u nekom sedmom nebu, mogu samo reći: život je lijep. U nedjelju su mi došli frendovi, ma vikend je bio prezakon, al nije još gotovo. U subotu idemo na neko "iznenađenje", neće mi tata reć kaj, kaže da ću znat kad dođemo tam, a mene već pomalo strah. U nedjelju bi trebali pješaćit na sljeme, ne znam zapravo zaš idem, a valjda jer idu i ljudi. Ipak ide cijeli OPS. Eto, neznam kaj još reći, jednostavno sam sretna, i to me drži već tjednima, ovo je malo kraći post, al zbilje nemam i inspiracije, riječi su suvišne, čak neznam ni neki stih koji bi navela, ova sreća je sve pojela, i to mi se sviđa. Do čitanja, pa-pa! |
- 20:07 - dio za piskaranje... (5) - Isprintaj - =))
16.09.2008. utorak
Na sprovodu ljeta
|
Na početku trećeg tjedna škole smo, naučila sam se već pomalo da smo osmaši, lijepo je to. Uživam u svakom trenutku koliko mogu. Danas je bilo vrijeme za odlazak na jednu od one dvije mise na koje idem u godini. Dan je započeo nijemo, zaboravila sam napuniti mp3, jurila sam u školu u jakni i s kapom na glavi, na kraju mi je bilo vruće. A onda smo umjesto vjeronauka u 1 imali misu. Cijela škola polako se skuplja pred školom, pačići slijede razrednike. U redu, malo smo raspadnuto jato, i više idemo oko profesora nego ih slijedimo, ali gegamo se polako do crkve, naguravamo unutra, naguravaju nas u klupe. Smijemo se, ogledavamo. Prvašići ulaze, drugi, treći razredi, crkva se puni, poznati prizori. Ovaj put gledamo sve s drugog mjesta, te miniče koji svi redom kleknu i prekriže se na ulazu u crkvu, boje se otvoriti usta. A mi pričamo tijekom cijele mise, smijemo se, onako potiho da ne skuže. Komentiramo, šapućemo, dok u pozadini svira ona lagana crkvena glazba, imam osjećaj ko da sam na sprovodu, ljeto je umrlo, pokapaju ga s uspomenama. Rukujemo se sa kim god stignemo, pružamo mir jedni drugima. Pjevamo zadnju pjesmu njišući se u ritmu, jedina pjesma kojoj znam riječi. Nisam baš vjernica. Na misu idem onda s razredom kad moramo, zadnji put sam otišla sama kad nam je umrla profa, na ispovijedi neću ni reć. Na jednom testu pod vjeronaukom je ispalo da sam skoro pa ateist. A nekad sam zaista vjerovala u tog tipa s dugom bijelom bradom. Sada više neznam. Moja karikatura od boga se ošišala, sišla s oblaka. Pričaju nam u školi o vjeri i daju nam pravila. Govore kako moramo živjeti. Može li mi bog reći što je u redu a što ne? To je ono što želim znati. A nekako je u zadnje vrijeme i to postalo sve manje važno. Neke oštre crte su se ublažile. Vjera nas drži, daje nam razloge. Po meni se tu ne treba raditi o vjeri u boga, već u ono što nam daje najveću snagu. Ne, ne vjerujem više u tog bradonju na oblacima, u karikaturu koja sjedi na rajskom prijestolju. Znam reći da ne vjerujem u slučajnosti, već sudbinu. A opet, kad na večer u krevetu razmišljam o svemu, zaključim da valjda ipak ima boga. Netko tko ipak vuče konce, zamjensko ime za sudbinu. Slaže figurice na ploču i gleda kako se pomiču i ruše. Zacrtava planove i ne tolerira njihovo mijenjanje. Da, vjerujem u tu osobu. I nadam se da zna što radi. Valjda ipak moramo vjerovati u nekog takvog. Da bude izlika za sve što neznamo. Oduvijek je tako bilo. Na kraju kad izgubimo odgovore ostaje nam jedino vjera i jedino nada kad izgubimo put. Čini nas ljudima. Bog u kojeg vjerujem nije baš onaj o kojem učimo na vjeronauku. U mojim mislima neda mi se zamarat svim sitnicama iz knjiga. To je nešto puno jednostavnije. Ne zamaram se svim onim da nas bog voli i pazi. Samo vjerujem da za svakog ima plan, da se ti putovi isprepliću i da svatko igra svoju ulogu. Ne zamaram se žrtvama i postovima, odricanjima za korizmu. Mislim da sama mogu postaviti pravila, a takvih ću se lakše pridržavati nego nečijih tuđih. Prilično sam sigurna da smo nastali od majmuna, nekako mi je sumnjivo ono s adamom i evom. Možda sam ponekad praznovjerna, a ni sama si to ne želim priznati, ali mislim da mi nikakav bog neće pomoći kad zabrljam. A ipak sam sklona zahvaliti mu zbog svih sretnih okolnosti u kojima sam se našla. Zbog tih slučajnosti. Moliti ga za sreću i tražiti oprost, da mi bude lakše, a istina, i iz straha. Takvi su moji stavovi. Moj pogled na tu vjeru koja se provlači svakodnevnim mislima, nepozvana a potrebna. Moje misli prije spavanja. Način da složim stvari u glavi. Moj odgovor na pitanja, koji često ne drži vodu, ali je jedini koji imam.  |
- 18:59 - dio za piskaranje... (0) - Isprintaj - =))
06.09.2008. subota
"Speechless, over the edge"
Nakon što mi je komp pao u duboku komu, ili krepao reklo bi se, 4 dana ludim i neznam šta da radim, pokušavam se uvjerit da nisam ovisna. Slušam radio umjesto jonas brothersa, jonas brotherse na mp-u umjesto simple plana, njih onda čujem na radiu i završim razmišljajući o tome što mi glazba znači. Nisam uvijek marila za glazbu, ne mogu reći da me prati cijeli život jer to fakat nije istina. Rekla sam već tisuću puta da se svi mijenjamo i da sam se i sama promijenila. Glazba je došla s tim promjenama. I od tad je ovdje. Kad smo se svađali, tu su se našli ti stihovi, izgubljena prijateljstva, istiniti, a da to nisam ni znala. Izražavali su osjećaje jer ja nisam mogla. Utihnuli kad smo se mirili, a onda udarili još jače nakon svega. Ponekad su se pjesme preklapale sa stvarnošću tako dobro, da je bilo teško povjerovati u to. A poslije, kad je sve prošlo, ljetos, bile su uspomene. Pjesme koje su se vrtile na radiu, većina prosječna. Slušala sam u nadi da ću čut nešto što znam, neznam točno zašto. U autu bi na mp-u slušala nickelback, na plaži SP, ali sve je to bilo niš posebno, nekaj je falilo. Nije zaista bilo osjećaja s kojim bi se pjesma poistovjetila. Dok sam spremala kofer prije rovanjske, pustila sam na mobu leave out all the rest od linkin parka, pjesmu koju već toliko dugo nisam čula. Nekako se činila u redu, mada možda ne baš potpuno za tu priliku. Čula sam puno pjesama ovo ljeto, većinu sam zaboravila. Rijetko koju sam čula dvaput. Kao da sam tražila ono nešto. Bezuspješno. Jer radi se o značenju, o trenutku i okolnostima, više nego o pjesmi. Cijelo ljeto vrtila se ona all summer long, polako mi ulazila pod kožu. I onda sam došla u rovanjsku. Take a bow nam se povlači mislima, valovi pršte na brodu, mi pjevamo, "that was quite a show...." U ok-u je bio tekst od SOS-a, tako sam opet čula pjesmu. Prvi put, još prije praznika sam zaključila da su ok, al trebalo mi je više od ok. Al sad je to bilo nešto drugo. I tako su nakon rihane uslijedile druge pjesme, refreni i stari stihovi, ono najuže i najbolje, pitala si me, supermen, when you look me in the eyes, SOS, welcome to my life, čudni miksovi. I te pjesme su označile ljeto. Kad sam se vratila u zg, poslušala sam neke druge pjesme od JB, i to mi je natjeralo suze na oči. Tražila sam nešto novo, a pjesme su našle mene. Bez obzira koju stanicu radija slušala, koji tatin CD ili mapu na mp-u, na neki način uvijek nađeš ono pravo. Pjesmu koja odgovara osjećajima i trenutku u potpunosti. Nova pjesma na radiju se zavrti i dok ja razmišljam o ljetu kid rock zapjeva "now there nothing seems as strange as when the leaves begin to change and how we thought that days will never end/ sometimes I hear that song and I start to sing along....".  |
- 21:00 - dio za piskaranje... (4) - Isprintaj - =))
01.09.2008. ponedjeljak
"Moj izvor je radost zbog toga što postojim" <- ???
|
Rekordno vrijeme ustajanja (6.55), uobičajeno vrijeme izlaska iz kuće (7.40). Dobar početak u svakom slučaju. Panika, što obući, kvragu, moram nosit torbu, itd.... Sastanak s Lu kod ružićnjaka, kasnim. Ne smije im previše nedostajat Hanan, izvlačim se, a sad se pitam koliko dugo će me to izvlačit. I opet ista obećanja: ne kasnit, kupit sve stvari prije škole, a ne poslije, čitat lektire na vrijeme, i pisat ih, učit redovito, bla bla bla. Status: ne ide mi. A uostalom, zašto počet sa svim tim sad, kad već 7 godina nisam. Mislim ono. I tako dolazimo iza škole, smijemo se, gledamo kak su se ljudi promijenili. Oko nas sve klinci, gledam te miniće i kužim da smo mi sad najstariji na školi, ona glavna generacija, osmaši. Zadnji puta smo poslušali govor naše drage ravnateljice ( "Ja sam Sokrat! Ja sam Ezop! Ja sam Meri! Ja sam medicinska sestra! Ja sam učitelj!") i krenuli prema razredu, još jednom, već napamet znamo što ide. A škola, jednako ružna kao i kad smo ju ostavili, nije nam zaželjela baš nikakvu dobrodošlicu, hodnici su ostali sivi, zgrada žuta, i opet mi nije bilo jasno zašto ulazim tamo. Ali svi su ušli, i valjda je upravo to razlog: ljudi. A u razredu, knjige pred nama, na dvije hrpe, dobivamo očajne rasporede, smijemo se, izvaljujemo gluposti. Sve je u redu, još uvijek je ljeto, bar meni. A onda poslije, kad smo već nateglili torbe i riješili ih se, kupili zadnje bilježnice, puklo me. Počela je škola. Učenje, zadaće. Nekak se tupo osjećam, razočarano, kao da je trebalo biti neš više. Opet se čini kao da nakon ove godine nema ničeg, al zato valjda treba uživat u njoj. "Biram život u ljubavi i sreći, moj izvor je radost zbog toga što postojim, vjerujem u sebe, svaki dan sam veći, duša moja raste, i ničeg se ne bojim." je bilo napisano na ploči, zajedno sa velikim Dobrodošli u osmi razred, voljela bih da se mogu poistovjetiti s tim, ali ne mogu. A tak je valjda i bolje, jer ovaj je natpis gori od prošlogodišnjeg Smješak, i krenimo dalje. A ni do tog mi nije. Škola je počela, zbogom slobodo. Ljeto je završilo, iako se pjesme još uvijek vrte, u glavi i stvarnosti. Čak i na radiju govore već peti put: danas je prvi dan škole. A ja sad idem, dok još nisam popuno u bedu. Pa-pa.  |
- 13:54 - dio za piskaranje... (14) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||