Animals-most beautiful creatures
26.05.2008. ponedjeljak
Osjećaj ushita
|
I evo ga opet U svijetlu budućnosti Suze u očima Pozdrav prijatelju iz davnina. Rekli smo si zbogom Sad je opet tu. Glazbu u tišini Narušava uzdah Savršenstvo trenutka Prolaznost, mijenja se, opet ispočetka, Jecaj...  |
- 21:17 - dio za piskaranje... (5) - Isprintaj - =))
20.05.2008. utorak
|
Evo, vratili smo se prekjučer iz Mađarske, jednostavno je bilo toliko super da nemogu reć kolko. Dakle... 1. dan, pentek Ni ptice još nisu pjevale kad sam spremila i posljednje krpice u torbu. Par forinti u džep i ostatak u novčanik. Staromodni fotoaparat, onaj na film, oko vrata. Džepni Bože, koji sam ja turist. Film-provjereno. Baterije-provjereno. Pasoš-provjereno. Mp3, mob-provjereno. Dubok udisaj. Sjetiti se one riječi koju znam? Cuki! Vežem žniranac na starki i gasim svijetla. Sponzori su već izašli. Zatvaram vrata i razmišljam o nekom dramatičnom osvrtu po sobi, ali odustajem u zadnji tren i jednostavno izlazim. Zagreb. Grad ko grad. Kasnimo, šaljem poruku. Ipak stižemo na vrijeme. Susrećem se s Luce, opraštam sa sponzorima i ulazim u bus. Pogledom tražim Veky i konačno sjedam. Dvije minute poslije, opet sam na vratima busa. "Mama, imam rezervne baterije?" . Ne. Ah. Krenuli smo. Mašemo ko ludi, a u srcu se smijemo. Zavalim se u sjedalo. Slušalica u uhu, u ruci Nestea. To je život. Počeli su naši izvodit svoj show sa mikrofonom, autobus buči al oni nikak da prestanu. Stajemo u Đurđevcu i dečki zovu vatrogasce. Skužili da se zezaju, pa samo poslali tipa da ih prekori. Za kaznu zabranjen show. Hvala Bogu! Stojimo valjda 15 min, pol sata na granici. Nemrem pročitat ime kontrolera. Ipak, nije Mađarska tek susjedna zemlja. Sa ovim ostalima veže nas nedavna povijest, često predrasude i šale. Ali davno je bilo Khuenovo doba. Ratovi su izbrisali veze i Mađarska se čini kao neka daleka zemlja Europe. Kao da nas dijeli više od granice, jezik, kultura i nešto još veće. A možda je to samo uzbuđenje. I eto, ušli smo u Europu. Sa svakim novim natpisom na jeziku kojeg kužim doslovce 1 riječ postajem sve nervoznija. Stižemo u Pečuh, pred tu hrvatsko-mađarsku školu. Već me polako hvata panika. Sjedimo na udobnim stolicama, tko bi reko da smo u školi, dok njihova profa proziva goste i domaćine. U redu, cura djeluje simpatično. Istina, nismo baš znale o čem pričat, ali to i nije zapravo čudno. Ručak i zatim predstava. Ponekad se zaista moramo diviti glumcima. Kako samo mogu raditi tolike budale od sebe? Idemo u centar grada, lijep je. Sumanuto prelazimo cestu i posjećujemo mjenjačnicu. Vraćamo se u školu na večeru i idemo u obitelji. Cura se pokazala zaista simpatičnom, njena mama također. Zaspala sam ko bubica kao što nisam već dugo. 2. dan, szombat Ujutro mi nešto skače na jastuk i ja se smijem u sebi shvativši da je to zec. Jedemo i idemo busom do škole. Odlazimo na neku planinu u muzej pisanica i slame. Zatim ravnatelj kaže da ćemo ić na šumski bob. Skamenim se, srce preskoči otkucaj. Ja, pa da se spuštam u nečem niz padinu bez kočenja, za bolji ugođaj? Rekli su da im je bilo super, i vjerujem im. Ali nije mi žao. Ručak. Obilazak grada vlakićem. Mađari viču alo, pozdravljaju ljude. Ovi se smiju i mašu. Peace! Peace! Fotograf nas snima dok mladenka i mladoženja mašu iza njega. Nas osmero odlazi u Arkad, kao naš Avenue Mall. Oko pola sedam se razilazimo i odlazimo kućama. Noć je bila mirna, ali znala sam da sutra idemo i bilo mi je žao. 3.dan, Vasarnap Opraštam se od mame moje domaćice. I zeca. Sretna sam zbog prošla tri dana, ali tužna što odlazim. Bilo je tako lijepo. Vućem torbu kroz zelenilo Pećuha, sa domaćicom odlazim na bus. Paranoično držim ruke u džepovima da nebih ostala bez mobitela ili svih onih forinti. Skužim da ću opet vidit curu kod koje sam bila jer je ona šesti razred pa će doć kod nas nagodinu. Dolazimo u Arkad, sad zaista u šoping. Kupujem si dvije majice, Veky isto. Zatim shvatimo da za 10 minuta moramo krenut natrag do busa. Jurimo po Arkadu u potrazi za suvenirnicom, jer nismo stigle ništa kupit sponzorima. Negdje oko minute do 12 nalazimo nešto i jurimo prema busu. Jurimo preko ulice, savršeno smo se dobro uklopile u ovdašnje običaje. Stižemo dve minute prerano. Vraćamo se na ručak u školu. Ulazimo u bus, a onda opet izlazimo da snimimo kako jedan tip iz našeg razreda prosi njihovu curu. Opraštamo se. Mašemo. Odlazimo. Sada se natpisi čine poznatijima. Još uvijek neznam šta znače, ali neću ih brzo zaboraviti. Uz još malo glupog šoua, nekih tupavih svađa i pomirbi, pokraj sumnjive birtije vraćamo se kući. Na telki u busu vrti se neki perverzni film. Ne trenutke se sve gubi u prošlim danima. Ovakve bi postove trebalo završiti sa dome, slatki dome. Ali nemogu se natjerati na to. Nije mi falio Zagreb. Dok gledam bijedno bilje po ulicama i ljude kako čekaju na semaforima, dođe mi da se pješke vratim u Mađarsku. A onda postanem svjesna da mogu razumijeti ljude dok govore na ulici i pročitati natpise na sivim zgradama. Vratila sam se kući.  Oko pol 11, vasarnap, u krevetu Nedostaje mi onaj krevet gdje sam spavala jučer. |
- 19:59 - dio za piskaranje... (7) - Isprintaj - =))
19.05.2008. ponedjeljak
Jednostavno predivno
|
Dobila sam maloprije ovaj mail od frendice i jednostavno sam ga morala tu stavit. Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući. Zvao se Kyle. Izgledalo je, da nosi kući sve knjige. Pomislio sam: 'Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti štreber.' Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (tulumi i nogometna utakmica s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje. Hodajući, vidio sam da prema onom dečku ide grupa djece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega. Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima. U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suzu u njegovim očima. dodajući mu naočale, rekao sam: 'oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.' Pogledao me i rekao: 'Hej, hvala!' na njegovom je licu bio velik osmjeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatne škole. Prije se ne bih nikada družio s nekim, tko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi. Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja. Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: 'Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!' Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga. Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Kyle se odlučio za Georgetown a ja za Duke. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem. on je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije. Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber. Morao je pripremiti govor za maturu. Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i govoriti. Na dan mature vidio sam Kyle-a. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama. Imao je više spojeva nego ja i cure su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran. Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora. Zato sam ga lupio po leđima i rekao: 'Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!' Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se. 'Hvala', rekao je. Nakašljao se i počeo govor. 'Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati. Ispričat ću vam priču.' Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda se namjeravao ubiti. Govorio je otome, kako si je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smješak. 'Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od smrti.' Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smješe mi se onim istim zahvalnim osmjehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga. Nikad ne potcjenjuj moći svojih djela. Jednom malom gestom možeš nekome promijeniti život. Na bolje ili na gore. 'Prijatelji su anđeli, koji nas dižu na noge, kada naša krila zaborave kako letjeti.' Međunarodni tjedan prijateljstva je.  P.S. sutra post o Mađarskoj, kad nabavim slike |
- 21:27 - dio za piskaranje... (0) - Isprintaj - =))
12.05.2008. ponedjeljak
Nešto...
|
Kako li samo leti, Nošeno na nečem jačem od vjetra Kao urok prastari, kleti, Misterij veći od života. Valovi što ne traže dopuštenje Minute što postaju sati, Samo ravno gazeći spore Vrijeme koje neće stati. Samo jedan okret, pogled nije isti jedan korak i skrenuli smo s puta činilo se jučer tako daleko a danas istina stoji, bijedna i ljuta.  |
- 18:53 - dio za piskaranje... (1) - Isprintaj - =))
09.05.2008. petak
Oh, da, post
Hm, vidi, vidi, i to bih mogla napisat. Dakle, bila sam na moru, bilo je super. Krenuli smo u srijedu u jutro, fulali dva trajekta, do kuće oko 7 navečer. I onda još izašli u grad. Drugi dan smo išli u šetnju. Obišli smo golemi poluotok, trajalo je više od 3 sata i onda se prečicom vratili do grada za 15 minuta. Heh. U petak smo išli kroz neka tri mala mjesta pa do nekog trećeg uz more. Plažice su prelijepe, al nisam se kupala. U subotu i nedjelju smo samo ljenčarili uz rivu ili doma i navečer izašli van. U nedjelju sam probala nešto super. Zapanjila sam se tim nevjerojatnim otkrićem: jela sam kolač bolji od T.O.S.-a!!! Nije uopće od sira, i predobar je. U ponedjeljak ujutro smo krenuli natrag za Zagreb, rado bi ostala ali nije bilo tako teško. Nadam se da ćemo ić opet za 2 tjedna. Ovo je bio naporan tjedan, a takvi su uostalom svi u zadnje vrijeme. U utorak smo išli u kino, bilo je ok, al već sam gledala film. Imao je taj dan svoje pluseve, a i minuse, ali ne bih sada o tome. U srijedu sam odgovarala zemljopis, dobila 5, i tada se negdje tjedan počeo srozavati. Ne znam zašto, ali nisam više imala volju ni za čim. U četvrtak smo išli na Bundek, planovi za hipodrom skoro su se izjalovili, ali na kraju smo ipak otišli. Tog dana popodne i i utorak imala sam i jahanje, bilo je super kao i obično. Danas je trebao bit test iz povijesti, ali nije, pa sam se spasila od vjerojatne trojke. I tako, pretrpjevši opet novu profu iz latinskog, koja je lošija od stare, ali šta se može, bio je gotov još jedan tjedan. Sad ih je ostalo još samo 5. Neznam što više reći, imam ideja ali nekako mi se neda. Kužite na što sam mislila malo prije. Možda nekoliko nepovezanih i totalno nezanimljivih informacija? Fotič mi se (opet) pokvario, vidjela sam moruzgve na moru, zagrebačka voda je bolja od velebitske, neznam dali bih zaista mogla bit profesor. Neke stvari još uvijek ne kužim, a neke druge su sada jasnije, pitam se treba li ponekad poslušati snove(one koje sanjamo po noći, ne u prenesenom značenju). Ako postoji Bog, onda je on zaslužan za sve lijepo, ali i odgovoran za ono ružno? Kad bi postojali pokretni gradovi, gdje bismo živjeli? Shvatila sam da trebam učiniti još samo jednu stvar da u potpunosti prekršim sve novogodišnje odluke. A još nije ni šesti mjesec. Sad ću se polako povući pred televizor i uživati u vikendu. Ovo je zbrkan post. Ja sam zbrkana. Ali....što nas ne ubije, to nas ojača. Zar ne? |
- 15:51 - dio za piskaranje... (12) - Isprintaj - =))
03.05.2008. subota
Godina dana
Evo, prije točno godinu dana sam otvorila ovaj blog. I napisala prvi post. Ok, napisala sam ovo unaprijed, al ovo ću slat s mora, pa bi bilo malo nezgodno pisat ovo tam, no nije važno. Drago mi je što nisam odustala od ovog, nisam to ni pomislila zapravo. Ovo je vjerojatno onaj post kad bi trebala reći zašto zapravo pišem ovaj blog? Valjda zato da iskažem svoje misli. A da to opet ne ostane samo između mene i papira. Nekako se činilo potrebnim napisati ono što mislim i osjećam a da drugi to znaju. Ne znam zašto. Nisam zapravo znala o čem pisat kad sam počela. Mislila sam da ću pisat o životinjama (ako se ikad neko zapito od kud naslov) i o događajima u školi, ali ispalo je da je ovo izraz osjećaja i mišljenja. Kad malo bolje razmislim, vjerojatno je pomoglo i u školskim sastavcima... Mislim da ne pišem ovaj post za druge. Otvorila sam ga iz fore, ali postala je zabava. Pišem tu za sebe i svoju dušu. Ovo je 64. post. Nadam se da se ovaj server neće zatvorit. Jer ovako se mogu vratiti par mjeseci unatrag i sjetiti se prošlosti. A meni kakva jesam, to puno znači. Kad već nikad nisam izdržala dovoljno da bi pisala dnevnik, onda ovaj blog. Neki su ove postove nazivali svakako, a nekima su se svidjeli. No baš me briga! Moj blog, moji postovi. Moje riječi.  P.S. posvećeno svima koji su čitali ovaj blog do sada. Hvala na svim komovima i hvala što ste čitali ovo. |
- 10:11 - dio za piskaranje... (11) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||