Animals-most beautiful creatures
28.12.2007. petak
Još 10 sati i 30 minuta
|
Božić je prošao, grad je sve manje ukrašen, još večeras, a onda će se ljudi vratiti u svakodnevicu. Nova godina će proći, a sreća u kojoj su naizgled svi sudjelovali nestati će. Nakon ispraćaja Klare i Veki na autobus, pokraj katedrale polako idem kući. Jaslice s magarcem i ovcama pune su ljudi, održava se predstava. Roditelji s djecom, sviraju božićne pjesme. 5 dana nakon Božića meni se opet vratio božićni duh. Sada, nekih 10 sati prije 2008. godine, mogu reći da sam sretna. Mada godine ne brojim u normalnim već školskim godinama, ove godine osjećam neku težinu, neku važnost tog prelaska iz nula sedme u nula osmu. Sve prolazi tako brzo, svijet se kreće kao uragan. Ali u sredini uragana je mirno. Ja sam u sredini. Stojim. Ne okrećem se. Promatram. Prije dva dana se vratila. Nedostajala mi je. Mada mi se čini da među nama više nikad neće biti isto, falila mi je. Opet sam se uhvatila kako želim vratiti vrijeme. Iako sam rekla da to više neću željeti. Ali želim. I ne mogu. Zaustaviti ga samo na tren. Ali ne mogu. Vremena je malo Premalo za suze Pa ipak ne zaspemo S osmijehom na licu. I sve riječi ovog svijeta Ne mogu zamijeniti djela. Kolika je vrijednost Pravog prijateljstva? Zar nije stvar u smijehu A ne u suzama? Zašto pred prijateljima stojimo S maskama građenim od ponosa? Postoje li odgovori U svijetu bez rasporeda? Ili samo teška Svevremenska pitanja? Zašto nismo zadovoljni malim stvarima? Misli je previše. Tako brzo ponestaje redaka... Napisala sam da u idućoj godini neću pitati zašto. Ali još nije nova godina. Stoga ću ovaj trenutak iskoristiti da učinim što više mogu. Isplanirat ću proslavu Nove godine do najsitnijih detalja, mada je već spremna. Plakat ću zbog toga što život jednostavno nije fer! Još ću jedanput pokušati promijeniti ljude, makar znam da neću uspjeti. Pritom neću vjerovati u uspjeh. I na kraju ću odustati. Zažmirit ću na savjete, izgubit ću se, na tren zaboraviti snove. Upitat ću se po posljednji put: Zašto svijet nije pravedan?  |
- 16:56 - dio za piskaranje... (22) - Isprintaj - =))
26.12.2007. srijeda
''Snow is falling all around me...''
|
Hej, nije me bilo neko vrijeme. Jučer je bio Božić, pa zato sretan Božić svima, a u četvrtak je bio i Bajram, pa čestitam i to. Sretni blagdani, zapravo! I sretan imendan, svima koji se zovu Stjepan, Štef, Štefica i slično! Uf, puno toga za čestitat. Pa, nadam se da ste imali lijep Božić. Meni i nije bio nešto, mislim, bio je ok, al falilo je ono nešto... U petak mi se vratio božićni duh, a i u subotu je potrajao dok smo kupovali zadnje božićne poklone. Ali iako je u ponedjeljak pao snijeg, i imali smo bijeli Božić, nije bilo kako spada. Nešto je nedostajalo, i još uvijek nedostaje. Božićni duh valjda. Mada sam dobila puno super poklona, Božić je bio nekako ... prazan. Danas smo bili na Sljemenu, ali i to je bilo nekako bezlično. Nije imalo karizmu, rekla bih. Neznam, fali mi ona sreća, a opet, već sam se naviknula. Nije da sam nesretna, već to nije Božićna sreća. Već sam umorna od potrage za smislom. Nema ga, niti ga ne mora biti. Pronalazim sreću u jednostavnostima. Prije nekoliko dana mi se opet dogodilo što sam osjetila prije godinu i pol otprilike, stajala sam pokraj prozora, gledala u dvorište u noći, i slomila se. Pogledam u prošlost i shvatim da ja nisam ona osoba koja sam željela biti. Ja nisam to dobro, odlučno, uporno, nesebično biće koje sam govorila da ću postati. Stalno je bilo sutra, stalno sam razmišljala o onome što ću biti u budućnosti da nisam ni primjetila da je budućnost već došla. I najednom sam tamo uz prozor shvatila: Ja nisam ta osoba. Nisam više malo dijete. Ali za razliku od prije, kad sam utjehu tražila u suzama, sad sam shvatila još nešto. NIJE PREKASNO! Jer se još mogu promijeniti. Osoba koja sam željela postati se ne samosažalijeva, ne plače nad nepravdom. Osoba koja sam željela postati je borac. Zato sam odlučila napraviti novogodišnji popis: 1. NEĆU PLANIRATI BUDUĆNOST 2. NEĆU PLAKATI ZBOG NEPRAVDE 3. NEĆU VIKATI NITI SE SVAĐATI S PRIJATELJIMA 4. NEĆU PRESTATI VJEROVATI 5. NEĆU POKUŠAVATI PROMIJENITI LJUDE 6. OTVORITI ĆU OČI 7. NEĆU ODUSTAJATI 8. SLIJEDIT ĆU SNOVE 9. SLUŠAT ĆU SAVJETE 10. NEĆU PITATI ZAŠTO Postati ću ta osoba. Iduća godina će biti drugačija.  P.S. da, vrijeme je nepovratno ali ne, nikad nije prekasno da ostvarimo želje, nade i snove |
- 18:43 - dio za piskaranje... (31) - Isprintaj - =))
19.12.2007. srijeda
Razlozi su nestali pod nanosima snijega, vjetar tiho raznosi note života
|
Sjedim u autu, drveće se kreće. U ritmu tihog zvuka s mobitela vrte se misli, vraćaju sjećanja. Lica što su se činila zaboravljenima, vraćaju se sa stihovima. Slike iz prošlosti, poput demona i duhova. Davni postupci, riječi kojih se više ni ne sjećam. I pitam se sada, jesu li ikada bile važne. Svi postupci izgubljeni u magli. Suze koje teku niz lice. Nema razloga. Čarolija života ugušila je smisao, ostala je samo vjera. Divim se stvarima. Pjesmama. Ljudima. Divim se snazi kojom pjesnik izgovara stihove. Divim se upornosti koja podiže na noge. Divim se jednostavnosti ljepote. Divim se životu. Zatvaram suzne oči, gubim se u mislima. Prepuštam se riječima. A što za 10 godina? Gdje ćemo biti tada, gdje će tada biti snovi i vjerovanja? Ne želim se izgubiti u moru bezimenih lica. Ne želim samo gledati život kako prolazi, želim sudjelovati. Stvarati stihove i retke. Dokazati....nešto. Neznam što. Ali znam da moram. I ponekad je upravo to ona sitnica koja me pokrene. Razlog da ustanem. A što sa prijateljima? Što sa sjećanjima? Hoće li i tada biti ovdje? Hoće li opstati u svijetu okrutnosti i prijevara? U svijetu žurbe i zaborava... Sjela sam jučer u klupu i čekala ju. A ona nije došla. Pitala sam se zašto. Tada sam se sjetila. Otišla je, neće doći danas, ni sutra ni preksutra...Vratit će se, ali opet će otići. A tada neće biti povratka. Planovi traju do kraja razreda. A onda...samo praznina. Što kada u svježem jesenjem danu budem čekala na njen dolazak? Kad 6 postane 5. Kada konačno shvatim: ona se neće vratiti. Hoću li i tada plakati kao sada? Jer vrijeme neću moći vratiti. Prijateljstvo i vjera dvije su najvrednije stvari u životu. Zato sam sretna. Ali ponekad se osjetim kao da hodam sama. Znam da su oni uz mene, ali okrećem glavu. Ne kažem neke stvari, prešutim neka mišljenja. Ne zato što neznam što reći, ili sumnjam u bilo koga. Jednostavno to moram proći sama. A čak i tada znam da se imam gdje vratiti, i to je dovoljno. A sutra ću u opet biti ovdje, u ovome svijetu. A prijatelji će biti uz mene. Kao i uvijek. Zauvijek. I za 10 godina.  |
- 22:39 - dio za piskaranje... (43) - Isprintaj - =))
17.12.2007. ponedjeljak
Poput feniksa
  Suza u oku. Vjera je izgubljena. Svaki kamen - uspomena. Snijeg, u pahuljama. Dali je to život? Odrastanje? Osjećaj? Pitanja.... Umor, pokušaj, neuspjeh. Strah. Sreća i smijeh. Nada. Jedno biće? Sumnjam. Nemoguće. Život. Smisao? Fali. Misli. Da, bistro je. Teško, ali nešto što razumijem. Ponekad. Nemorate komat, samo moram to izbacit iz sebe. Žao mi je, Veki, post je dug, al... Da objavim ovaj post? Gle, ipak jesam. Padam. Ponor, dubok, bez dna. Suze. Tuga. Očaj. Čežnja. Prkos. Dok se na i-Tunesu izmjenjuju pjesme, ja se sjećam. Svih odluka, svih osjećaja. Jučerašnjag dana. I opet sam tu. Mokrih očiju, ali čvrsta. Duša je cijela. Spremna za novi dan. Iako znam da sutra neće biti bolje. Da ću se opet naći na rubu. I neće biti savršenog dana. I neće biti kraja. I nije me briga. Novi dan. Nov početak. Promjena. Ovaj puta, biti će kako spada. Ja. Novi list papira. Podignuta glava. Ne nova ja. Samo ja. Protiv svijeta. Ali ne sama. To znam. Vjera je izgubljena. Ali magija je ostala. Osjećaj se vratio. Nema Božića. Ali ima pahulja. Suze i smijeh, smijeh i suze. Vjera izdignuta iz pepela. Poput feniksa. |
- 15:59 - dio za piskaranje... (25) - Isprintaj - =))
08.12.2007. subota
Izgubila sam ga, izgubila...
|
Već nekoliko dana to osjećam, veliku praznu rupu u srcu. Želja da kažem sve što me muči, sve sumnje i strahove, a onda usne ostanu zatvorene, trenutak prođe, sve se vrati u normalu. Ljudi prolaze ulicom bez osmijeha na licu. Ne razlikujem se, ne prepoznajem... Zaboravila sam se smiješiti, životu, ljudima. Tuga zarobi srce i stvara suze a ne osmijeh kao nekada. Zaboravila sam rečenicu: smiješi se da ne možeš plakati. Zaboravljam... Božić je, ali ja ga ne osjećam. Božićna sreća osjeća se u zraku, ali ne i u meni. Bor je okićen, sajam je započeo. Sveti Nikola je donio poklone, ali ne i Božić. Nema Osjećaja. Okićeni bor samo je drvo s ukrasima, adventski vijenac je beznačajan. Ljudi prolaze pokraj mene a ja sam opet izgubljena. Ali ovaj puta to nije zato što se divim. Ovaj puta to je zato što pokušavam pronaći nešto što sam izgubila. Moram pronaći duh Božića. Čitam knjige poput ovisnika. U retcima o drugim svjetovima tražim Osjećaj. Prisjećam se kraja nekih najdražih knjiga i to mi daje utjehu. Ali ne i Osjećaj. A onda se sjetim izgubljene rečenice. Sjetim se biti osmijeha. I mada nisam pronašla ono što sam izgubila, znam da ima nade. Samo ako se pokušam nasmiješiti... Djeca znaju. Djeca vide. A odrasli, oni žure. Ali odrasti ne znači biti odrastao niti ne biti dijete. Odrasti znači razumjeti. Pitati se. To nemora značiti gubitak vjere, mašte i snova. Možda čak ni ne postoji jasna podjela između odraslih i djece. Jer bitno je kakva smo osoba. Djecom nas ne čine godine već razmišljanja. Odraslima nas čine shvaćanja i samopouzdanje. A sve to nas čini osobama. I zato pišem ovaj blog. Da kažem svoje sumnje i strahove onda kada mi usne to ne dopuštaju i kad je teško pogledati ljudima u oči. Ovaj blog, baš kao i svaki post na njemu, možda nikome nije potreban. Ali potreban je meni. Pomaže mi da nađem Osjećaj. I sad znam. Čeka me iza ugla. Samo jednu knjigu daleko. Jedan osmijeh bliže. Samo treba iznjeti riječi na papir(makar virtualni) i sve će biti jasno. Riječi će učiniti svoje. ''Takav je svijet i ljudi žive u njemu najbolje što umiju, u svjetlosti i u tami.'' - Mač u tišini |
- 20:35 - dio za piskaranje... (59) - Isprintaj - =))
04.12.2007. utorak
Vječna potraga i ta stara, izlizana fraza: pitanja bez odgovora
|
Ima dana kada su misli neovisne o osjećajima. Osmijeh krasi lice, i svaka riječ je vječna. Nisu bitni oni dani traganja. Nisu važni oni trenuci kada se u oku nazire suza. Jer suze ne zamagljuju samo oko, već i um, i ostaje samo tuga. Ali u vremenima kada ništa nije važno, život dobiva smisao. Kada je duša slobodna tada se javljaju pitanja. Na njih možda nema odgovora, ali to nije važno. Jer u tom činu potrage za odgovorima, nije važan odgovor već pitanje. Ono daje smisao i cilj, budi vjeru. I istina je da bi s dobivanjem odgovora nestala magija. Ne bi više bilo razloga za sumnje, ali ni za vjeru. Bi li tada bilo onog veličanstvenog osjećaja da ništa nije važno? Za čime bismo tada čeznuli? U što bismo vjerovali? Ne bi bilo potrebe za vjerom, potrebe za potragom za objašnjenjima. Zar se naši životi ne sastoje od bezvremenskih, vječnih pitanja? Tražimo odgovore, ali želimo li zaista znati istinu? Ne, ne želimo izbrisati magiju postojanja, ne želimo zaboraviti osjećaj neizvjesnosti, ne želimo odbaciti snove. Tragamo za odgovorima, ali i dok postavljamo pitanja, znamo: to su pitanja bez odgovora, i odgovora na njih nikada ni neće biti, i mada će ljudi uvijek tražiti odgovore, nikada ih neće pronaći. Vječna pitanja nikada nemaju odgovora. Zato i jesu vječna. I možda baš zato ljudi i traže odgovore upravo na takva pitanja. Znaju da ih neće pronaći. Znaju da što kod radili neće uništiti Magiju. Vjera će ostati. Ne želim naći odgovore. Želim se pitati. Želim postaviti pravo pitanje. I osjetiti Magiju oko sebe. Nije me briga ako živim u snovima. Jer to su moji snovi. Želim da me Magija obuzme. Želim vjerovati. Želim sanjati.  |
- 17:04 - dio za piskaranje... (42) - Isprintaj - =))
01.12.2007. subota
Mozak na paši
Ovako, da se razumijemo, odmah na početku. Meni je dosta. Dosta mi je svađa, dosta mi je misli, dosta mi je toga da pazim što ću reći i kako ću se ponašati. Dosta mi je svijeta! Lu, kažeš da sam ''mozak'' (mada ja mrzim kad to kažeš  ). E pa, sad je mozak otišo na pašu! Hm..., kad god to kažem, zamislim livadu sa mozgovima koji pasu  .Već dugo nisam pisala o školi. U školi nema niš novo. Pa, ko je pročito vekin novi post, zna da sam otkrila novi dar: moć nad kompjutorima. Šalim se, al činjenica je: komp u školi zaista je krepao kad sam mu rekla. Ja: Dosta mi je. Crkni! Komp: zamrzne se I onda se još glavom udarim u stol, dok se veki valja od smijeha. Mislim, ima još stvari koje su se dogodile ovaj tjedan, al mislim da ovo fakat nije mjesto ni vrijeme da se sramotim. I da, jesam spomenula da sam se ošišala? Još prošli tjedan. Neznam kaj mi je došlo, uzela sam škare i ošišala se. Heh. I nisam se unakazila! Nekad sam željela bit frizerka... Osim toga, u školi nema niš novo. Izludili smo profu iz engleskog.   Da, mislim da je to sve. Pa, do čitanja. P.s. neželim doticat tu temu, al nije mi jasno zaš si mi zabranila komanje na tvom blogu, hanan? Mislim da nemaš razloga za to, al kak oćeš. Nadam se da ćeš mi dozvolit.    |
- 12:19 - dio za piskaranje... (24) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||