Animals-most beautiful creatures
28.11.2008. petak
"Why can't we make this darkness feel like home?"
|
Stojim u dvorištu svoje zgrade, raširenih ruku, zatvorenih očiju. Po licu mi padaju kapi kiše i one prve dugo očekivane pahulje snijega kojih sam se pribojavala. Jedva da ih i osjećam kako su krhke. Ne mogu se više zavaravati; zima je ipak došla. A tako sam se trudila da ju ne zamijetim. Možda sam mislila da će vrijeme stati ako se pretvaram da ne postoji. Nadala sam se da će nekako biti milostivo i usporiti svoje otkucaje samo za mene. Zaboravila sam, vrijeme nije milostivo. Ono je jednostavno podlo. Svi pokušaji, a mnogih nisam bila ni svjesna, da mu zapovjedim, nikad nisu bili ništa više od pukih snova. Šapnule su mi to pahuljice snijega. A meni je još uvijek jesen. Koliko dana je u tri mjeseca? Koliko propuštenih prilika.... Možda me samo opet hvata neka sjeta. Praznina. Ne znam. Ne želim znati. Mislila sam da želim. Ali zapravo, samo želim postavljati pitanja. Možda ću reći da tražim odgovore, ali ne znam dali bih se mogla nositi s njima. Kad bi netko mogao paziti da ih ne pronađem.... Možda se bojim istine. Ružićasti svijet opet dobiva svoje stare boje. Žutu i zelenu, lice sjaja i unutarnjeg mira. Ljubičastu i narančastu, tugu i tmurnu pozadinu. Smeđe nijanse usamljenosti, oker podrške. Bijelo sljepilo. Crnu i crvenu, tama i .... ljubav? Ostalo je i toga. Te se dvije boje ne mogu izbrisati. I plava. Boja palih anđela. Boje svijeta kojem pripadam. Ne znam zašto sam baš ovdje. Zašto se zapravo vraćam u svijet boja kad sve postane crno. Zašto se ne mogu pronaći u tami? Iako volim šetati gradom noću ili se izgubiti u njegovim sjenama, na kraju se uvijek vratim kući. Zašto se ne mogu izgubiti? Možda zato ne bježim više od gradskih ulica, ne pokušavam naći mjesto gdje pripadam. Ne mogu pobjeći. A bilo bi tako lako. Trebalo bi biti. Zatvoriti oči i pustiti da tama postane dom. Bilo bi lakše. Učiniti mjesto gdje se nalazim domom. Zašto to ne mogu? Nikad nisam ni pokušala zapravo. Nikad to nisam tako razmotrila. A zašto ne? Na stranu očite razloge, zar ne bi bilo lakše? Ali ja se u tami nikad nisam osjećala sigurno. Uvijek sam instinktivno tražila boje svog svijeta. Crvenu u crnoj. Možda se bojim dubine tog crnila. Možda u dubini duše znam da mu ne pripadam. Ja pripadam svijetu boja. Svijetu naivnih i izgubljenih duša. Nisam baš sigurna je li to baš ovaj svijet. Ali mislim da je. Mislim da je to baš ovaj svijet zlog, nepokolebljivog vremena. Da, šapnule su pahulje. To je taj svijet, uživaj u njemu, u njegovom vremenu. Nisu više važne propuštene prilike, već one koje dolaze. Nemoj nas mrziti, šaptale su. Uživaj u nama.  |
- 18:49 - dio za piskaranje... (9) - Isprintaj - =))
15.11.2008. subota
Ukrašeni grade
|
Ukrašeni grade, reci mi kako dopuštaš da prolaze kroz tebe teških koraka krivnje, da odlaze iz tebe bez pozdrava zauvijek, bez povratka. Kako im dopuštaš da te krase svijeltima u noći i ukrasima rese tvoje zidove dok znaš da će snijeg prekriti poglede i pjesmu zaglušiti godine. Ukrašeni grade, reci mi, kako dopuštaš da se skrase u tvojim kućama, da ti se uvuku pod kamenje i postoje u otkucajima tvojeg vremena. Kako im dopuštaš da se provlače tobom sve blijeđih koraka, kako podnosiš tišinu njihova nestanka dok sam stojiš među vjekovima, a za njima ostaju tek oznake u zidovima, ožiljci njihovog postojanja njihov poklon tebi, ukrašeni grade, rane kao jedina uspomena.  |
- 12:34 - dio za piskaranje... (9) - Isprintaj - =))
01.11.2008. subota
Večeras
|
Polako se krećem u redu za bus, ljudi oko mene tek su titraji stvarnosti. Opet, i ove godine kao i svake druge, ulazimo u gužvu autobusa, deseci ljudi željeli bi također zapaliti svijeću uspomena. Mrzim ovaj dan, mrzim prodavače buketa cvijeća i šarenih lampaša, mrzim prodavače karata i ljude koji se u kolonama kreću u istom smjeru. Mrzim njihov smijeh i njihove suze. A mrzim i kad su tihi kao da ih nema. Sve se to čini kao da ne spada u današnji dan. A možda zapravo spada i previše. Mrzim svoj odraz u prozoru busa i prikaze prolaznika. Kestenjare i kokičare. Bez nekog razloga, zapravo. Na današnji ih dan jednostavno ne podnosim. Siječemo put do groba preko ugažene trave. Tolike su je noge izgazile, mislim si, ali ona još uvijek raste, smeđa i zgnječena, ali postojana. U ovoj večeri obasjanoj svijećama hladni zrak moj je jedini prijatelj. Dok mi usne bešumno izgovaraju riječi molitve, sine mi da ovo ne radimo zbog njih. Oni su mrtvi, zaboga, nema ih više. Tko će ga znati, koje boje je svijeća ili buket? I jesmo li uopće tu..... Dolazimo ovdje samo zato da namirimo svoju savijest. Do ove godine zaista sam marila koje boje je svijeća. Danas sam samo kimula glavom: "Da, može to, svejedno" . Svijeća je svijeća. Cvijet je cvijet. A ipak znam da ću i ja svake godine dolaziti ondje i bit jedna u masi lica. Zapaliti svijeću za umrle. A zašto, pitam se, palimo svijeće? Možda predstavljaju život, a mi želimo da oni nastave živjeti. Pa palimo svijeću za one čije su svijeće odavno izgorjele. Da žive još jednom, dogodine, i onda opet. Da žive još malo u našim srcima. Prvi put sjedam u podnožje groba, bratić je nezainteresiran za crvene svjećice koje gore. U redu je, znam. Još će mnogo godina i on dolaziti ovdje. Želim nešto reći da ga zainteresiram, ali neznam što, bojim se. Zato šutim i gledam nadgrobnu ploču. 2005. Crne izdubljene brojke urezuju mi se u pamćenje. Taj dan, kao da je bilo jučer. Bože, nadam se da razumiješ. Zatim odlazimo, uz smijeh. Doći ćemo dogodine. A ljudi svi žure svojim pokojnicima. U tami čujem tek njihove glasove. Jedino svijetlo tisuće su svijeća. Učini mi se kao da me iz pokojeg tamnog, neobasjanog groba gledaju duhovi. Njihove velike, vodenaste oči progone me dok prolazim. Njima večeras nitko neće pokloniti cvijet. Izazivaju mi krivnju, sigurno i drugima. Zato ima toliko svijeća. To činimo za nas. Činimo to za žive. Polažem zadnju svijeću večeras. Crveni plamen. Još jedna bezvučna molitva. I u tišini, sve se učini lijepim. Zaista vjerujemo da to činimo za mrtve. Dopuštamo si tu misao, svake godine u isto vrijeme, cijeli svijet. Obmana s dobrim namjerama. Polako shvaćam. Večeras, istina je nevažna. Večeras su važne samo namjere.  |
- 19:31 - dio za piskaranje... (6) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||