Marketing
"Why can't we make this darkness feel like home?"
Stojim u dvorištu svoje zgrade, raširenih ruku, zatvorenih očiju. Po licu mi padaju kapi kiše i one prve dugo očekivane pahulje snijega kojih sam se pribojavala. Jedva da ih i osjećam kako su krhke. Ne mogu se više zavaravati; zima je ipak došla.
A tako sam se trudila da ju ne zamijetim. Možda sam mislila da će vrijeme stati ako se pretvaram da ne postoji. Nadala sam se da će nekako biti milostivo i usporiti svoje otkucaje samo za mene. Zaboravila sam, vrijeme nije milostivo. Ono je jednostavno podlo. Svi pokušaji, a mnogih nisam bila ni svjesna, da mu zapovjedim, nikad nisu bili ništa više od pukih snova. Šapnule su mi to pahuljice snijega. A meni je još uvijek jesen. Koliko dana je u tri mjeseca? Koliko propuštenih prilika.... Možda me samo opet hvata neka sjeta. Praznina. Ne znam. Ne želim znati. Mislila sam da želim. Ali zapravo, samo želim postavljati pitanja. Možda ću reći da tražim odgovore, ali ne znam dali bih se mogla nositi s njima. Kad bi netko mogao paziti da ih ne pronađem.... Možda se bojim istine. Ružićasti svijet opet dobiva svoje stare boje. Žutu i zelenu, lice sjaja i unutarnjeg mira. Ljubičastu i narančastu, tugu i tmurnu pozadinu. Smeđe nijanse usamljenosti, oker podrške. Bijelo sljepilo. Crnu i crvenu, tama i .... ljubav? Ostalo je i toga. Te se dvije boje ne mogu izbrisati. I plava. Boja palih anđela. Boje svijeta kojem pripadam. Ne znam zašto sam baš ovdje. Zašto se zapravo vraćam u svijet boja kad sve postane crno. Zašto se ne mogu pronaći u tami? Iako volim šetati gradom noću ili se izgubiti u njegovim sjenama, na kraju se uvijek vratim kući. Zašto se ne mogu izgubiti? Možda zato ne bježim više od gradskih ulica, ne pokušavam naći mjesto gdje pripadam. Ne mogu pobjeći. A bilo bi tako lako. Trebalo bi biti. Zatvoriti oči i pustiti da tama postane dom. Bilo bi lakše. Učiniti mjesto gdje se nalazim domom. Zašto to ne mogu? Nikad nisam ni pokušala zapravo. Nikad to nisam tako razmotrila. A zašto ne? Na stranu očite razloge, zar ne bi bilo lakše? Ali ja se u tami nikad nisam osjećala sigurno. Uvijek sam instinktivno tražila boje svog svijeta. Crvenu u crnoj. Možda se bojim dubine tog crnila. Možda u dubini duše znam da mu ne pripadam. Ja pripadam svijetu boja. Svijetu naivnih i izgubljenih duša. Nisam baš sigurna je li to baš ovaj svijet. Ali mislim da je. Mislim da je to baš ovaj svijet zlog, nepokolebljivog vremena. Da, šapnule su pahulje. To je taj svijet, uživaj u njemu, u njegovom vremenu. Nisu više važne propuštene prilike, već one koje dolaze. Nemoj nas mrziti, šaptale su. Uživaj u nama.
Post je objavljen 28.11.2008. u 18:49 sati.