Animals-most beautiful creatures
26.06.2008. četvrtak
What the fuck is wrong with us?
Evo i mene nakon dugog vremena, isprike za nepisanje, al uvijek je bilo neš drugo za radit pa... Uglavnom, evo škola je završila, sedmi razred je gotov, još samo podjela svjedođbi i to je to. A meni skoro pa žao. Prošlu srijedu je bila priredba za kraj škole, ali meni se to više činilo kao oproštajna priredba osmaša. Najljepša priredba do sad, nije bilo onih gluposti sa pjevanjem školske himne i šta ja znam čim. Petaši su imali predstavicu, svi smo se smijali, dvoje osmaša su čitali sastavke. O rastanku. Lijepo pišu, nije bilo ljigavo već baš lijepo. Onda je jedna cura ( osmašica) pjevala onu pjesmu od Avril, when you're gone. Usred pjesme sam shvatila da je ovo zadnji put što mi tu u školi vidimo te ljude, jer sutra idemo na maturalac a podjela im je ranije neg nama. zatim su se neki osmaši preobukli u profesore i šetali pistom i svaki je rekao nešto karakteristično za svakog profesora, bilo je urnebesno, ali i tako tužno... Nakon priredbe osmaši su bili pušteni kući i mi smo ostali najstariji. Tako će biti i cijele iduće godine. Nisam se mogla tak lako pomirit s tim. Mi osmaši? Hm... Onda je došo maturalac. U četvrtak ujutro sam imala temperaturu 38 sa 8, kad smo išli na Krku misla sam da ću krepat, ali drugi dan sam bila ok, još sam imali malu turu, no kog briga. Kupali smo se u petak na pješćanoj plaži, u subotu smo bili u Dubrovniku (inače smo bili u Korčuli), vukli su nas po zidinama u 1 sat, ali nije važno. navečer smo imali kvazi top model. Manekeni su bili dečki - preobućeni u cure! To je bio fakat show! Znali su hodat ko cure, ponašali su se ko cure, izgledali su ko cure. Ma bili su bolje cure od nekih koje znam. U nedjelju smo se opet kupali, al more je bilo bljak, bila je druga plaža, neka puna trava, pa smo išli na bazen. Nakon ručka smo krenuli za Zagreb. Putovali smo jako dugo, na kraju je cijeli bus zaspao. Oko ponoći smo došli u zg i oprostili se. Skužila sam da smo se jako povezali, i sada mi se ta ideja o nama osmašima čini malo manje čudnom. Iduća godina će biti super, ali ipak drugačija. Bit ćemo najstariji, glavni na školi, ali neće bit nekih ljudi... No još uvijek ne želim misliti o tom, trenutno sam previše sretna. Ljeto je, proljeće je završilo, proljetni zadatak je izvršen, ljudi se mijenjaju, mi se mijenjamo, nisam bila ni svjesna koliko. Rado bi da maturalac traje još malo, ali znam da nemože. Ostale su prelijepe uspomene, a i iduća godina. Pobijedili smo vrijeme. Do idućeg posta, pa-pa. |
- 13:31 - dio za piskaranje... (10) - Isprintaj - =))
09.06.2008. ponedjeljak
Barbika vodi crnog psa u Sloveniju
Javljam se opet, pomalo smušena, ali to je normalno u današnje doba. A tko će uopće znat što je normalno? Cijeli sam dan malo puknuta, ko da sam na neznam čemu, idem hodnikom i zaustim da kažem da se osjećam ko pijana kad skužim pedagogica ide pokraj mene i počnem se sam cerit. Pita Veky di su meni misli, a istina je bila da nisu bile na testu koji je bio idući sat. Ko da sam ona igračka na navijanje, pa se nemrem smirit, a u glavi mi se vrte samo tri stvari: barbike, crni psi i Slovenija. Dok sam išla u školu poželjela sam pjevat pjesme s Mp-a na sav glas, ali možda su me ljudi na cesti čudnih pogleda spriječili u tome. Mislim da polako postajem opsjednuta svim onim snovima i sudbinom, ali ako treba puknut puknuću do kraja, pa kaj bude nek bude. Za tjedan i pol je kraj godine, ocjene se polako zaključuju, možda, i to samo možda, ipak neću u frizersku. Ovaj vikend sam u petak i nedjelju bila na hipodromu, bilo je preskakanje, išla bi ja i u subitu, ali sudbina nije htjela. Ipak je bilo prekrasno, posebno u nedjelju, sve je tako podsjećalo na vikende prije nekih mjesec i pol, ma vraga, bilo je još i bolje. No neki drugi put o tome, jer prejaki su mi dojmovi. Postala sam užasno nestrpljiva, se što želim, želim odmah. Cijelo vrijeme se bojim da će se neš desit, pa da će mi bit žao. To nestrpljenje me izluđuje, želim nešto učinit, a neznam što. Onda gledam kutiju sa starim stvarima i smijem se, sjedim na krevetu sa kutijom pred soom, ko u nekom filmu... samo što nema glazbe u pozadini koja stvara ugođaj. Pa me to naljuti, forsiram dalje, palim radio i između stanice sa reklama, stanice sa nekim pjesmama na hrvatskom i treće biram tu treću. Ispada da se nekih 5 pjesmama ponavlja opet i opet, ali koga briga, ja kopam dalje. Glazba nit odgovara trenutku, nit je ono što baš slušam, ali sve je to nebitno. Zapravo prilično patetičan prizor. Počinjem razmišljat o snimanju filma, samo mi još treba ideja o čem. A uskoro će i maturalac, tom se sve više i više veselim, al trudim se ne bit još više nestrpljiva, bilo je već dosta. Možda je vrijeme da prekinem post, dok se i sama ne izgubim u vlastitim mislima. Pa-pa. |
- 17:06 - dio za piskaranje... (6) - Isprintaj - =))
02.06.2008. ponedjeljak
It just feels wrong
U subotu smo bili na Lucijinom ročkasu, bilo je super, zabavili smo se. I išli gledat Narniju (*uzdah*). Ovaj drugi put bilo je skoro jednako lijepo kao i prvi, ali opet je ostala neka praznina. Sjeta. Tuga. Jučer mi se u glavi vrti završna pjesma, jedva sprečavam suze. I samo želim da se sve opet učini jasnim, a znam da to nikada nije ni bilo. Kasno sam išla spavat, valjda sam zato bila malo suluda u školi, čudila se točkama na knjizi i tako dalje. Ali dok sam išla doma pijuckajući colu iz mcdonalca i vukla se po ulici nije više bilo te potrebe za glupiranjem, samo...praznina. Nisam izvadila mp3 iz džepa jer mi se nije dalo, nisam smišljala neke priče i sanjarila kao obično. Nisam ni pjevušila sebi u bradu. Samo sam hodala i.....I bilo je krivo. Nije bilo dobro. Nešto je bilo čudno. Nešto je nedostajalo. Bila sam sama, nekako čudno sama, kao da je neki dio meni otišao na godišnji. Jednostavno sam se osjećala prazno. Negdje na zadnjem semaforu sam se opet sjetila svog nedavnog sna o glumi. A gdje ćemo biti jednog dana? Svi će postati veliki odvjetnici, liječnici, slavne osobe i bogati poduzetnici. Imat će para da si kupe 5 ferrarija, 7 vila s bazenom i da još pritom unajme osobnog tjelohranitelja. Završit će najbolje škole i naći si zgodne komade, odnosno frajere. To su snovi. U stvarnosti, jednom ćemo zatrebati odvjetnika i upoznavši mu tajnicu shvatiti da smo s njom išli u školu. U kući s vilom srest ćemo poznanika, ali ne baš ko vlasnika već ko ćistača onog famoznog bazena. A tjelohranitelj će možda biti brat žene našeg prijatelja. Snovi se često ne ostvare. Ljudi krše obećanja samima sebi. Sve su to samo male odluke. Odgode. Još ima vremena. Onda ćemo se jednom sjetiti sna. Ne bih to mogla. To bi me slomilo. Možda baš zato samo šapućem svoje želje. Tiho se nadam, ali nikad na glas. Jer zapravo se bojim da se neće ostvariti, da ću iznevjeriti samu sebe i to ne bih mogla podnijeti. I na kraju se samo pitam, koja će na kraju biti odluka? Nekad je bila peta, mioc, frizerska. Bila sam kritičar, a onda opet glumica. Shvatila sam da ima toliko mogućnosti toliko putova. Nije ovo sims. Ne možemo odigrati svih 10 prilika. Igramo samo jednom, a ja se bojim da ću zabrljati. Just unreal dreams, no real plans. |
- 15:10 - dio za piskaranje... (15) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||