Animals-most beautiful creatures
27.02.2008. srijeda
Umjetnost oka
Došlo je proljeće, nijedno drugo godišnje doba ne ostavlja za sobom takav nemir u duši kao proljeće. Sreća je izmješana s tugom, osjećaj slobode ispreplaten je s osjećajem zatočeništva. Kad sam vani, vrijeme kao da stane, a u kući se osjećam kao zvijer u premalenom kavezu. Ona usporedba s fikusom u kutu mogla bi se još i pokazati točnom. Proljeće je i doba inspiracije i čudnih raspoloženja. Što znači i dugih postova. A ja još uvijek nisam zaključila volim li proljeće. Bolje je od zime, ali cijelo sam vrijeme napeta, na rubu živaca, kao da nešto očekujem. I onda neka sitnica potakne uspomene. Koje kod mene nije teško potaknut. Razmišljam o starim postovima. Prošlom proljeću, ljetu, zimama. Opet se prepuštam tim davnim osjećajima, više ih ne osjećam, ali sjećanja su tako jaka... Gubim se. Glavom mi se vrzmaju čudne misli. Npr. nije važan izgled piđame, već kolko je udobna; Venecija je četvrta država na Apeninskom poluotoku, i još neke. Ali najviše od svega, fascinirala me umjetnost. Čista ljepota prirode, svijeta. Ona čista nevinost u smijehu malog djeteta. Sreća u oku koju ništa ne može uništiti. I te oči... mogu me zarobiti. Nije bit u boji ( mada mi plave oči na televiziji idu na živce ), štos je u nečem dubljem. Nečem što nikako ne mogu dokučiti. Ima nešto očaravajuće u samo jednom pogledu. Toliko govori, bez ijedne riječi, a i to je dovoljno da se vide mnogi osjećaji. Prozor u dušu. Nada, tuga, bijes, sreća... Jedan pogled. To je umjetnost. Umjetnost prirode da nešto tako jednostavno odaje nešto tako složeno. Emocija zarobljena u trenutku, a od nje ipak zastaje dah. To je snaga prirode koja me čini tako malenom, zarobljenom u tom trenutku zajedno s njom. Nema vremena, samo nijemo divljenje. Trenutak koji nikada ne prolazi. |
- 21:31 - dio za piskaranje... (17) - Isprintaj - =))
19.02.2008. utorak
T.O.S.(A.) ili možda ipak ne
Pozdrav svima, evo posta o jedinoj temi koju sam mogla smislit dok me glava boli i kak Veky kaže, ko da me traktor pregazio. U nedjelju je bio bratićev ročkas, a nakon toga i od Hanan. Na ovom prvom je bilo fora, al nisam ostala do torte. Al bio mi je ipak obećan komad. Na ovom drugom je bilo zakon. Bila je pizza i film, dobro društvo i atmosfera. Nakon ne baš malo vremena imam osjećaj da je sve u redu, opet je sve super. Onda sam došla doma i čula vijest: na bratićevom ročkasu je za tortu bio T.O.S. Počela sam se cerit ko luda, već sam znala da ću imat materijala za post. No ostavila sam T.O.S. za drugi an kad dođem iz škole, da me razveseli. Ispalo je nakraju da to i nije bio baš pravi T.O.S., ali bilo je bolje. Iz iste slastičarne ( ak se to može nazvat slastičarnom), ali ne torta od sira, već neka druga, s ananasom i još nečim jako finim...  Ne znam baš kako napisat cijeli post na temelju torte, jer zaista se nema puno toga za reći. Torta koja se topi u ustima. Slastica koja prekratko traje. Blaženstvo koje uvijek ostaje u sjećanju. A sad ću stati prije nego pretjeram. Jednostavno, neopisivo. Ali ne baš ni jeftino. Ali isplati se. T.O.S. Eh, da, to bi bilo to. Do čitanja, pa-pa. |
- 19:20 - dio za piskaranje... (48) - Isprintaj - =))
15.02.2008. petak
I bogovi su u depri
Dugo nisam pisala, isprike. Puno se tog izdešavalo. Bile su maškare, bila sam mačka. To je bilo najbolje što sam mogla napraviti u jednom danu  Bila je drama Renatom, o kojoj sad ne želim, jer nemam živaca više. Uglavnom, svako malo je neko u depri. Ne računam sad Renata, to spada u poseban koš. Skoro svaki dan neko je neraspoložen, neko bi se ubio, nekom je dosta svega, nekog muči škola, itd. Ne da sam ja drugačija, samo mi se nekak u zadnje vrijeme čini da je il neko od mojih best frendova u depri, a ako nije onda mene neš muči. I onda je jedna osoba u depri, pa zbog nje i druga pada u depru, pa se treća naljuti kaj su ovi stalno u depri, pa četvrta pada u depru jer se ova ljuti, a peta sve to gleda i prevrće očima i nakraju pada u depru jer nema drugog izbora. Došlo je i prošlo Valentinovo, ove je godine, bar meni, ličio iše na običan dan nego recimo prošle. A ipak, hodam po ulici i svi oko mene čine se tako sretnima. Prolazim pokraj sretnog para i pitam se: kad su se oni zaljubili? Kako? I dobro je Klara rekla, kako to da se dvoje ljudi zaljube baš jedno u drugo, baš u isto vrijeme? Mora da je sudbina. Cijeli dan nam tupe o ljubavi, prvo ljubavne pjesme na glazbenom i hrvatskom, a onda grčki mitovi. Ljubavni mitovi, ko da ima kakvih drugih. Tak i tak na kraju ispadne da svi imaju djecu sa svakim, al to nije važno jer se na kraju svi raskomadaju. Pa ipak su mi ti mitovi nekak fora. Mada svaka ljubav završava nesretno, ima i pozitivna strana. Bogovi se zaista zaljubljuju u smrtnice. Nema razlike između besmrtnika i smrtnika ( dobro, osim u životnom vijeku). I to me nekak razvedrilo. Možda zaista postoji princ na bijelom konju, ili što već. Bogataš u bijelom mercedesu, kažu još. ( Veky...bolje nemoj) Jedini predmet koji nije imao veze s Valentinovim je bila fizika. Iskreno, nemogu zamisliti tu vezu između fizike i ljubavi. Onda smo imali pauzu i u duhu valentinova se častili T.O.S. - om ( Torta Od Sira ). Duga je to priča o T.O.S-u, neki drugi put. Pod informatikom smo zaglibile u programiranje, i konačno, započeli temu srednje. Koja idila. Nakon razgovora s profom, pretraživanja neta i puno pozitivnog razmišljanja, bila sam opet na početku, tj. još uvijek nemam blage di ću ić. Zato se sad trudim proć na županijskom iz matke, da možda učinim neš sa životom jednog dana. Al nesmijem sad bit nesretna, sklopila sam sporazum s Klarom, do kraja idućeg tjedna bez depre. To je postala česta riječ... I normalno, nakon Renatovog posta, nakon uvjerenja da na ovom svijetu ipak ima romantika, nakon spoznaje (opet) da su prijatelji i T.O.S. jedinstveni i nezamjenjivi, nakon svega, upitala sam se opet što ja zapravo želim. I shvatila da kolko god se trudila, još uvijek neznam tko sam zapravo. Moja bi daemona još uvijek mijenjala oblik, sigurno. Što sam drugo i očekivala? Kako god bilo, jedno je sigurno: sutra će Sunce opet izaći. I ja se neću riješiti sentimentalnih krajeva postova. Eto, dugi post je gotov. Tek tolko da se zna, lakše je čitat ga neg pisat. Možda idući post posvetim T.O.S.-u. Do čitanja svima, a mojim best frendovima puno pozdrava. Pa-pa.  |
- 14:00 - dio za piskaranje... (32) - Isprintaj - =))
03.02.2008. nedjelja
Zrak je tamo drugačiji
Eto, vratih se. Bili smo u Novom Vinodolskom na tečaju prve pomoći. Nažalost, moglo nas je ići samo dvanaest pa Veky i Luce nisu mogle ić  Bilo bi puuuno bolje da su išle, ali život nije pravedan, pa nisu. Nije bilo loše, mada sam se nadala boljemu, al zapravo smo se dobro zabavili. Došli smo tam u petak, imali OČAJAN ručak. Hrana je općenito bila grozna, a stalno su štedili na njoj i davali nam sičušne porcije. Taj dio je bio grozan. Od tri do sedam je bilo predavanje, sa pauzom na svu sreću. Puno pisanja, puno slušanja, dosta smijeha, dosta demonstracija, ništa pokušavanja da mi nešto napravimo. Cool. onda smo išli prošetat uz obalu, to je bilo super. More je prekrasno, valovi i miris soli... Zrak je čistiji, točno se osjeti. U subotu smo i mi neš radili, stavljali zavoje i imobilizirali. Onda smo imali demonstraciju i na kraju smo i mi zaista pružali prvu pomoć. To je bilo fora, manekeni nisu bili loši  Bila je neka glupa, bahata cura s kojom smo cijelo vrijeme bili u svađi. Znala je cijelu teoriju, pravila se pametna, a onda kad je trebalo to pokazat na djelu...jok. Zeznula. A kakti sve je znala. optužila nas je da smo pušili i upala nam u sobu. Grrr. Sobe su nam bile super, tri kreveta, svaki na kat, dakle šest. Ja sam je jedina bila dole, al nije važno. Na krevetu je bio urezan neki broj i onda smo mu slale poruke. Ispalo je da on misli da smo neka cura koju je neki dečko ostavio pa sad dolazi ovom kom mi šaljemo poruke, ak je iko išta od ovog skužio. Natjera da se zamisliš. Negdje postoje ljudi s nekim drugim pričama, svijet je više od naše svakodnevice. U busu smo se zezali, neko je pušto narodnjake pa smo ludili. A da, disko, skoro sam zaboravila. Pa, disko je bio grozan. Glazba je bila živi užas, bar ona koju su puštali. Onda je baba koja je to puštala izašla iz sobe i počelo je hladno pivo, parni valjak i bijelo dugme i svi smo počeli plesat, al baba je vidla da se zabavljamo pa je morala prebacit. Na kraju je nekih 5 cura pleasalo na narodnjake  a nas 27 ( brojala sam) je sjedilo sa strane ko 27 vreća jada koje bulje u prazno pogledima ko da nam je uginuo psić. Nedaj Bože da se zabavljamo. Bila sam malo razočarana sveukupnim dojmom, nije se dogodilo ništa posebno, al onda sam shvatila da nije ni moralo. To je uspomena, a one se ne sastoje samo od velikih događaja. Sastoje se od sitnica, poput kovrčave glupače koja nam upada u sobu, broja nepoznate osobe urezanog u krevet i loptice-hopsice koja upada u sobu. Od propalih dogovora za noćne tulume i uganuća gležnja. Ljudi u nesvijesti i u šoku, unutarnjih krvarenja u trbuhu i prijeloma ključne kosti. Kako god bilo, sad bar znamo malo više. A miris soli i pjenu valova bit će teško zaboraviti.  |
- 14:54 - dio za piskaranje... (29) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||