Animals-most beautiful creatures
13.07.2008. nedjelja
"We're so lucky. To live here I mean. To belong."
Evo mene opet. Vratila sam se u Zagreb ( bila sam kod bake), bilo mi je već malo dosta, ovdje je ipak društvo. Ekipa. Hodam prema trgu, slušalice u ušima, neka mala zuri, mimoilazimo se, gledam zgrade oko sebe, poznate ulice, čekam na svim pravim semaforima, idemo tamo gdje me vodi zeleno. Moj grad, moj kvart, moj dom. Ali neosjećam se tako. Samo poznate ulice. Grafiti na staroj kući koje gledam svakog jutra kad idem u školu. Isti dućani ili zatvoreni prostori, tu su već godinama. Gledam ih, prolazim pokraj njih, i ne znače mi ništa. Prisjetim se nekih događaja, najćešće od prije par mjeseci, ponekad daljih, ali to je to. Nasmiješim se, i hodam dalje. Ne pripadam ovdje. Bar mislim. Za ovo mjesto me vežu ljudi, sadašnjost, ne prošlost. To nije tipično za mene. Shvatim da ne želim tu provesti ostatak života. U sivom gradu gdje je svaki kamen sjećanje, ali ne moje. Ljudi odlaze. Ne želim biti ovdje. Želim otići negdje daleko, gdje ne poznajem svaku zgradu. Gdje nema tog osjećaja da mi tu nije mjesto, da želim pobjeći. Drugi kraj svijeta bio bi sasvim pristojan. Otići i naći snage da se ne osvrnem, gdje nema poznatih faca na ulicama, gdje se mogu izgubiti. Želim otići, želim osjetiti nostalgiju za domom. Nešto novo.... Ali ostaje samo pitanje: Gdje ja pripadam? S prijateljima, da. Ovdje? Neznam. A onda opet sjedim u kafiću na hipodromu, okružena zelenilom i konjima, djeca trčkaraju okolo, ljudi jašu. Želim jednog dana odvesti ovdje vlastitu djecu, priuštiti im igru u miru koji tamo osjećam, nadati se da će ga i oni osjetiti. Tog nema drugdje. Hoće li negdje drugdje biti moguće ispustiti suzu kad osjetiš sreću dok prolaziš trgom u vrijeme božića, kad već padne mrak i velika svjetla se upale? Gdje ću se smijati do suza sa najboljim prijateljima? Znam da ću još godinama ostati ovdje. Drugi odlaze, ja ostajem. A ostaje i čežnja. Možda jednog dana, jednom ću naći mjesto gdje pripadam. I onda ću se vratiti. Da se smijem i plačem.  |
- 18:40 - dio za piskaranje... (10) - Isprintaj - =))
07.07.2008. ponedjeljak
Ništa
|
Evo ga, učitava se konačno stranica tog famoznog interneta, nakon desetak klikova na refresh kolko mu je trebalo da skuži da je priključen na net. Osjećam se pomalo krivom što kradem ovako Bogu minute i dane, vrteći se u krug od msn-a na kojem nema nikoga pa do knjige kojoj već jedva okrećem stranice. Kad idući puta naletim na knjigu za koju sam prilično sigurna da će me duboko dirnuti, možda dvaput razmislim želim li ju zaista uzeti s polica. Nekad je previše. I baš tad nekad uvijek idemo dalje. Neznam više zašto mi se oči pune suzama. Zaboravila sam razlog, ako ga je ikad i bilo. Pokušavam riječima izbaciti osjećaje, na mjestu gdje ih možda nitko i neće vidjeti. Tako je nebitno. Mp3 više nema energije, nemrem skužit di bi se trebo uštekat punjač, bojim se da ću zdrmat komp ako neš izvadim. Možda bih se trebala prihvatit nekog kreativnog posla, dignut glavu i razvedrit se, ali to je nekako prestalo biti važno. Ako prošećem do prozora vjerojatno ću opet moći vidjeti onu crnu mačku na polju, onu zbog koje sam jutros požurila u kući prije nego mi prijeđe preko puta, dok me pratio neki nelagodan osjećaj. Nisam sigornu mogu li nekog kriviti, možda glazbu čiji mi taktovi odzvanjaju u glavi ili zaista gusto ispisane stranice knjige zbog koje su mi opet krenule suze na oči. Nisam već neko vrijeme plakala zbog knjiga. Možda samo zato što nisam imala mir i samoću. Pitam se zašto te priče likova koji i ne postoje shvaćam tako osobno. Zašto me njihova sreća ispunjava radošću, a njihova smrt tolikom tugom. To su ipak samo likovi, smišljeni u nečijoj tuđoj glavi, riječi na papiru. Zašto su meni oduvijek bili puno više? Sada razmišljam kako ovaj post privesti kraju. Prvo mu dodajem naslov. Ne taj citat koji sam namjeravala, to je za neku drugu temu, neki drugi post. Ništa mi ne pada napamet. Neka onda to i bude. Čudna je riječ, taj ništa. Šuštav, kao odraz neke potrebe da tim tihim, jednoličnim zvukom popuni prazninu koju označava. Tako i ostaje, samo praznina |
- 15:45 - dio za piskaranje... (0) - Isprintaj - =))
01.07.2008. utorak
Tryin' to breathe
|
Mixed feelings, puzzled inside Blinking strongly, 'cuz tears... Cannot let them come on eyes. So much fear, so little time I said I'll laugh, not ask why But the truth's here, it's over now. Here we go, sun falls Evening comes, another morning How can simple word like that sound so wrong, so hard? That's just one goodbye....  |
- 22:09 - dio za piskaranje... (0) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||