Animals-most beautiful creatures
26.04.2008. subota
Pozdravi uz tišinu
|
Evo i mene opet, zaključila sam da bih opet mogla napisat neš. Opet me neš malo krenula inspiracija u zadnje vrijeme, napisala sam i pjesmu. Pročitala sam i jednu predivnu knjigu, na engleskom je. Knjiga je jedna od najboljih što sam ih pročitala, prekrasna je, tužna i smiješna, ima puno akcije, ali i nekakvu dubinu. Tako se sa zadnjom stranicom te knjige, vratio i dobro znani "Osjećaj". Knjiga mi je vratila vjeru u zaljubljenost, ako ne i ljubav. Možda je zaista moguće da se dvije osobe od svih drugih ljudi ne svijetu zaljube baš jedna u drugu. Očito zaista je moguće. Tu u igru dolazi sudbina. Izaziva sve slučajnosti i namješta ih tako da se poklope u događaj. Samo jedna ta slučajnost nestane, i budućnost se mijenja iz temelja. Ali kako god, nije na nama da mjenjamo te slučajnosti. Mi možemo samo birati putove, lijevo ili desno. I ići naprijed. Prošli vikend završilo je i jahanje. Početni stupanj zapravo. Ali nešto je još završilo, nisam sigurna što, ali nečeg više nema. Osim dizanja u zoru, trčanja po kiši i placeva i velikih dućana poslije. Fali mi to. Sad će najvjerojatnije svaki sat biti novi dogovor kada idući puta doć, a nema više ni vlastite grupe. Bilo je nešto prekrasno u ranom dizanju i kiši. Nešto prekasno u cvrkutu ptica koje neznaju da se sat promijenio. Nešto prekrasno u tračku plavog neba među oblacima. Ti vikendi bili su vrhunac tjedna, njegov najbolji dio, početak i kraj. I sada.... moramo dalje. Zadnji sat sam prvi put pala, kao oproštajni dar. Ne vjerujem u slučajnosti. Tjedan je bio čudan, obilježen što sprejanjem učionice nekim smradom, što ispadima, frustriranosti i drvenima škripećim autom starih prijateljstava koji se nakon svega i potpuno raspao, ostavljajući za sobom samo 4 gume koje se polako kotrljaju dalje. Zaista je bilo svega, svaki je sat bio poseban. U petak smo saznali da profa iz latinskog i grčkog odlazi krajem mjeseca, znači imamo je samo još 2 dana. A baš kad smo se priviknuli, kad je možda postala čak i simpatična. Bilo je u njoj nešto ljudskosti, a to je kod profesora rijetkost. Tko sada? Mjesec dana prije kraja. Ali već smo naučili da život nije pošten. Na kraju godine je maturalac, u petom mjesecu idemo u Pečuh, a idući tjedan imamo terensku nastavu u botaničkom i na Bundeku. Budnek! Već su dogovoreni planovi za odlazak poslije tog na hipodrom. Još tri dana škole i onda je prvi maj, krećemo u srijedu u jutro. Jedva čekam maknut se iz Zagreba, ovo je presjetan grad. Previše je pjesama ovdje odsvirano. To bi bilo sve od mene, ovaj puta. Idući post je 3.5., prva godišnjica ovog bloga. Pa-pa!  |
- 09:39 - dio za piskaranje... (16) - Isprintaj - =))
15.04.2008. utorak
Pogled izvana
|
I dolazim doma, čitam poruke na poštanskom sandučiću. Tip se već mjesecima dopisuje s ko zna kim prek sandućića. Čitam ja to i ne kužim poantu, što je pisac htio reći. I već pomislim kak je to glupo, tip treba hobi, ali nešto me je tada zakopkalo, pa pomislim: ali on misli da je u paravu. Njemu ima smisla i on to piše i piše bez obzira na tuđe mišljenja. Te su me poruke nekako podsjetile na moje postove. Tuđe mišljenje zaista nije važno. A zašto nam je onda toliko stalo do njega? Zašto nas uvrede tako lako mogu povrijediti do suza. To je samo nečije mišljenje, ništa više. A ipak boli. Ponekad ni neznamo koliko. Govorili smo danas o pomirenju na vjeronauku. I sad neka kažu da sudbina ne postoji. Ali neke su stvari ipak ostale ne objašnjene. Možda nisam bila u pravu. Nije sve crno-bijelo. No u svađama nikad nije samo jedna strana kriva. Nakon dugog razmišljanja to je postalo samo pitanje savjesti. Bez planova, bez budućnosti. Sve je sada drugačije. Ali donijela sam odluku koju ne želim i ne mogu promijeniti. Obećajem sama sebi da mi neće biti žao. Jednostavno mi se neda više svađati. Dosta mi je svega. Želim se zabavljati. Ne želim više brinuti o svojim greškama i manama, želim ih prihvatiti, a ne mijenjati. Ne želim razmišljati o svakoj riječi koju kažem, što će se zbog toga dogoditi. Kažu da nam je Bog dao slobodu. Ali sa slobodom dolazi i odgovornost. Donosimo odluke, a posljedice ćemo snositi sutra. Zamišljam to poput nekog meča, ring, a u njemu budućnost koja čeka da se s njom susretnem u 4 oka. A možda samo pretjerujem. Ne pitajte zašto pišem ovaj post. Čak ni ja ne znam zaista što sam htjela reći. Ali post je napisan, a ja nemam srca obrisati ga. Možda sam samo trebala to napisati, nekako zaključati za uvijek. Do idućeg posta- pa-pa  |
- 19:48 - dio za piskaranje... (20) - Isprintaj - =))
05.04.2008. subota
Dosadno pa pišem postove
Bila sam danas na jahanju, bilo je pre, pre, pre super. Prvo žurimo da bi došli do auta, a moramo krenuti ranije da ne bi zapali u gužvu. Ne moram spomenut da na ulici nije bilo nikog živog. I tak sam došla 5 minuta ranije, ne jedina. Sva tri konja bila su u hali, a mi se pitamo zaš smo onda došle tak rano i šta ćemo radit tih pol sata??? Na kraju smo otišle u halu i gledale drugu grupu. Trebala sam jahat Arapa, ali ipak nisam, već Backya. Ma super je to konj, al opet, nikad nisam prije jahala Arapa. Cijelo vrijeme smo kasali, bilo je zakon. Ima nešto u cijeloj toj priči s jahanjem. Neki osjećaj sreće. Svakog tjedna odbrpjavam dane do vikenda, jedva čekam da ta subota dođe. I onda se ujutro probudim i tako sam nervozna. Ne baš strah, možda čak i neko veselje. A kad dođem tamo i vidim kojeg konja jašem, sve je opet ok. Kad sam došla prvi put, sve se činilo nekako čudno, nepoznato. Kao prvašić prvog dana škole. Ali sada sam se već malo opustila. Hm, možda sam sad već prošla prvo polugodište. Još uvijek je puno toga novo, ali se više ne osjećam kao potpuni stranac tamo. Veselim se svakom satu. Subotom je drukčije nego nedjeljom. Nekako mi treba da opet osjetim onaj zanos zbog same činjenice da učim jahati. Život je pun sitnica koje nas čine sretnijima i pun je malih želja koje se često ostvare. Ali sad mi se čini da se ostvaruju i oni veći snovi. Sudbina možda ipak nije tako nepravedna. Ima nade. Zato me boli briga za sve, ja ću pokušati ostvariti te snove. Možda ću pasti, ali ću i ustati, zar ne? Moram. Truditi se da mi nitko i ništa ne pokvari upornost. Ipak ako ništa drugo, sada je proljeće.  |
- 15:44 - dio za piskaranje... (12) - Isprintaj - =))
04.04.2008. petak
Nikad ne znaš što će te dočekati sutra
I tako, bila su ovo zanimljiva 3 dana. Kino, film je u usporedbi s knjigom super. T.O.S., jedem ga relativno puno u zadnje vrijeme. Kokice, posvuda. Mjerenje debla u Maksimiru, dosadno. Svađa, nema komentara. Povijest, mrzim ju (u, pa ovo je bilo dvosmisleno!). Maturalac, moguć. Tehnički, neću se baviti kablovima. Telefoni, gadne stvari. Budućnost, neizvjesna. Hrčak, najbolji proizvod evolucije. Četinasti ježić, nekako podsjeća na hrčka, medeni je. Mala crvena neotrovna zmija, hrapava koža, baš je fora. Najtanje deblo, opseg 28 cm. Mp3, korisno. Howlov putujući dvorac, super crtić. TV, kobno. Osjećaji, ko u mikseru. Raspoloženje, dobro trenutno. Lektira, dobra. Ona druga knjiga, isto. Jahanje, sutra (ok, ne uklapa se, al morala sam). Ideje, ponestaju. Sutra, sunčano. Moja osobnost, ?????. Mozak, očito zakazao. Srce, uf. Inspiracija, prevelika. Danas, grozan. Jučer, super (jež je jež). Škola, možda je ovo blog buduće frizerke. Stanje živaca, na rubu. Osmijeh, velik trenutno. Usta, zatvorena. Post, kratak. Kraj, ovdje. Pozdrav, pa-pa. P.S. se kuži sarkazam? |
- 18:45 - dio za piskaranje... (0) - Isprintaj - =))
01.04.2008. utorak
Vrijeme za post
Ustala sam se opet u 7 u nedjelju, al zapravo je bilo 6. Još uvijek ne kužim baš najbolje taj sistem ljetno/zimsko vrijeme. Al ipak nije bilo teško, ipak se tu radi o nekoj vrsti sna. Zanimljivo je kako je lako dignuti se vikendom u zoru, dok svi normalni ljudi spavaju, da odem na jahanje, a kako je teško dignuti se 15 minuta kasnije prek tjedna, kad svi normalni ljudi to čine. Svakog ponedjeljka se pokušam zavarat, govorit: ma hajde, to je ko i jučer, al neide. Zato sam odlično počela tjedan, tj. nastavak škole, po tom pitanju. U ponedjeljak sam trčala punom snagom od zadnjeg zavoja prema školi. Danas sam putem srela frendove pa nisam trčala. Kasnila sam minutu, il dvje, tak neš. Al sva sreća da je bio hrvatski, ona bar nikad ne kasni. Ipak sam stigla na vrijeme, tj. prije profe. Po običaju. I onda uvijek ispadne da ja nikad ne kasnim. (Postoji li srednja koja ima neki predmet zvan: Kašnjenje?) Uglavnom, ovaj tjedan praznika je bio super. Obišli smo grad, neki su izvršili proljetni zadatak.... Vikend je bio super, prvi puta je bilo kolko tolko sunčano i toplo vrijeme. Onda je počela škola. Ma prekrasno, kažem vam. Ali, da ne bi sve bilo tako sivo, sutra nemamo škole, već idemo na terensku nastavu u kino, preksutra u zoo. To su oni dani kad čovjek može reći: škola je super. Ali to je već filozofsko pitanje. Može li se ikada reći škola je super? Kinu se ne veslim pretjerano, gledala sam film, al nema nastave i idem na T.O.S. pa... Al zoo-u se jako veselim, vjerojatnosti da budu neki konji prilično su male, ali ''nada umire zadnja''. No svejedno, nisam bila u zoo-u mjesecima, baš me zanima koja će sad životinja zauzet prvo mjestu na listi onog što bi najrađe povela doma. Naravno, kad to nebi bilo mučenje životinja. ( Sad sam se sjetila: ima li u zoo-u ljama???) Pod vjeronaukom smo radili neki test, tipa koliki smo vjernici ili kakvi smo na misi, tak neš. Ispalo je da sam pravi anđelčić, ali nećemo provjeravat iskrenost odgovora. Na kraju i nije važno, jer sam još na početku sata odgovaral opisu ateista. Ali ne bih ulazila u rasprave. Uskoro će sastanak u vezi maturalca, mogu si to već zamislit. Najrađe bi došla, da vidim kak će proć. Bit će vatreno, mislim. Eto, to bi bilo to od mene, do idućeg posta....Pa-pa |
- 20:06 - dio za piskaranje... (33) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||