Marketing
Večeras
Polako se krećem u redu za bus, ljudi oko mene tek su titraji stvarnosti. Opet, i ove godine kao i svake druge, ulazimo u gužvu autobusa, deseci ljudi željeli bi također zapaliti svijeću uspomena. Mrzim ovaj dan, mrzim prodavače buketa cvijeća i šarenih lampaša, mrzim prodavače karata i ljude koji se u kolonama kreću u istom smjeru. Mrzim njihov smijeh i njihove suze. A mrzim i kad su tihi kao da ih nema. Sve se to čini kao da ne spada u današnji dan. A možda zapravo spada i previše. Mrzim svoj odraz u prozoru busa i prikaze prolaznika. Kestenjare i kokičare. Bez nekog razloga, zapravo. Na današnji ih dan jednostavno ne podnosim. Siječemo put do groba preko ugažene trave. Tolike su je noge izgazile, mislim si, ali ona još uvijek raste, smeđa i zgnječena, ali postojana. U ovoj večeri obasjanoj svijećama hladni zrak moj je jedini prijatelj. Dok mi usne bešumno izgovaraju riječi molitve, sine mi da ovo ne radimo zbog njih. Oni su mrtvi, zaboga, nema ih više. Tko će ga znati, koje boje je svijeća ili buket? I jesmo li uopće tu..... Dolazimo ovdje samo zato da namirimo svoju savijest. Do ove godine zaista sam marila koje boje je svijeća. Danas sam samo kimula glavom: "Da, može to, svejedno" . Svijeća je svijeća. Cvijet je cvijet. A ipak znam da ću i ja svake godine dolaziti ondje i bit jedna u masi lica. Zapaliti svijeću za umrle. A zašto, pitam se, palimo svijeće? Možda predstavljaju život, a mi želimo da oni nastave živjeti. Pa palimo svijeću za one čije su svijeće odavno izgorjele. Da žive još jednom, dogodine, i onda opet. Da žive još malo u našim srcima.
Prvi put sjedam u podnožje groba, bratić je nezainteresiran za crvene svjećice koje gore. U redu je, znam. Još će mnogo godina i on dolaziti ovdje. Želim nešto reći da ga zainteresiram, ali neznam što, bojim se. Zato šutim i gledam nadgrobnu ploču. 2005. Crne izdubljene brojke urezuju mi se u pamćenje. Taj dan, kao da je bilo jučer. Bože, nadam se da razumiješ. Zatim odlazimo, uz smijeh. Doći ćemo dogodine. A ljudi svi žure svojim pokojnicima. U tami čujem tek njihove glasove. Jedino svijetlo tisuće su svijeća. Učini mi se kao da me iz pokojeg tamnog, neobasjanog groba gledaju duhovi. Njihove velike, vodenaste oči progone me dok prolazim. Njima večeras nitko neće pokloniti cvijet. Izazivaju mi krivnju, sigurno i drugima. Zato ima toliko svijeća. To činimo za nas. Činimo to za žive.
Polažem zadnju svijeću večeras. Crveni plamen. Još jedna bezvučna molitva. I u tišini, sve se učini lijepim. Zaista vjerujemo da to činimo za mrtve. Dopuštamo si tu misao, svake godine u isto vrijeme, cijeli svijet. Obmana s dobrim namjerama. Polako shvaćam. Večeras, istina je nevažna. Večeras su važne samo namjere.
Post je objavljen 01.11.2008. u 19:31 sati.