Marketing
Na sprovodu ljeta
Na početku trećeg tjedna škole smo, naučila sam se već pomalo da smo osmaši, lijepo je to. Uživam u svakom trenutku koliko mogu. Danas je bilo vrijeme za odlazak na jednu od one dvije mise na koje idem u godini. Dan je započeo nijemo, zaboravila sam napuniti mp3, jurila sam u školu u jakni i s kapom na glavi, na kraju mi je bilo vruće. A onda smo umjesto vjeronauka u 1 imali misu. Cijela škola polako se skuplja pred školom, pačići slijede razrednike. U redu, malo smo raspadnuto jato, i više idemo oko profesora nego ih slijedimo, ali gegamo se polako do crkve, naguravamo unutra, naguravaju nas u klupe. Smijemo se, ogledavamo. Prvašići ulaze, drugi, treći razredi, crkva se puni, poznati prizori. Ovaj put gledamo sve s drugog mjesta, te miniče koji svi redom kleknu i prekriže se na ulazu u crkvu, boje se otvoriti usta. A mi pričamo tijekom cijele mise, smijemo se, onako potiho da ne skuže. Komentiramo, šapućemo, dok u pozadini svira ona lagana crkvena glazba, imam osjećaj ko da sam na sprovodu, ljeto je umrlo, pokapaju ga s uspomenama. Rukujemo se sa kim god stignemo, pružamo mir jedni drugima. Pjevamo zadnju pjesmu njišući se u ritmu, jedina pjesma kojoj znam riječi.
Nisam baš vjernica. Na misu idem onda s razredom kad moramo, zadnji put sam otišla sama kad nam je umrla profa, na ispovijedi neću ni reć. Na jednom testu pod vjeronaukom je ispalo da sam skoro pa ateist. A nekad sam zaista vjerovala u tog tipa s dugom bijelom bradom. Sada više neznam. Moja karikatura od boga se ošišala, sišla s oblaka. Pričaju nam u školi o vjeri i daju nam pravila. Govore kako moramo živjeti. Može li mi bog reći što je u redu a što ne? To je ono što želim znati. A nekako je u zadnje vrijeme i to postalo sve manje važno. Neke oštre crte su se ublažile. Vjera nas drži, daje nam razloge. Po meni se tu ne treba raditi o vjeri u boga, već u ono što nam daje najveću snagu. Ne, ne vjerujem više u tog bradonju na oblacima, u karikaturu koja sjedi na rajskom prijestolju. Znam reći da ne vjerujem u slučajnosti, već sudbinu. A opet, kad na večer u krevetu razmišljam o svemu, zaključim da valjda ipak ima boga. Netko tko ipak vuče konce, zamjensko ime za sudbinu. Slaže figurice na ploču i gleda kako se pomiču i ruše. Zacrtava planove i ne tolerira njihovo mijenjanje. Da, vjerujem u tu osobu. I nadam se da zna što radi. Valjda ipak moramo vjerovati u nekog takvog. Da bude izlika za sve što neznamo. Oduvijek je tako bilo. Na kraju kad izgubimo odgovore ostaje nam jedino vjera i jedino nada kad izgubimo put. Čini nas ljudima.
Bog u kojeg vjerujem nije baš onaj o kojem učimo na vjeronauku. U mojim mislima neda mi se zamarat svim sitnicama iz knjiga. To je nešto puno jednostavnije. Ne zamaram se svim onim da nas bog voli i pazi. Samo vjerujem da za svakog ima plan, da se ti putovi isprepliću i da svatko igra svoju ulogu. Ne zamaram se žrtvama i postovima, odricanjima za korizmu. Mislim da sama mogu postaviti pravila, a takvih ću se lakše pridržavati nego nečijih tuđih. Prilično sam sigurna da smo nastali od majmuna, nekako mi je sumnjivo ono s adamom i evom. Možda sam ponekad praznovjerna, a ni sama si to ne želim priznati, ali mislim da mi nikakav bog neće pomoći kad zabrljam. A ipak sam sklona zahvaliti mu zbog svih sretnih okolnosti u kojima sam se našla. Zbog tih slučajnosti. Moliti ga za sreću i tražiti oprost, da mi bude lakše, a istina, i iz straha.
Takvi su moji stavovi. Moj pogled na tu vjeru koja se provlači svakodnevnim mislima, nepozvana a potrebna. Moje misli prije spavanja. Način da složim stvari u glavi. Moj odgovor na pitanja, koji često ne drži vodu, ali je jedini koji imam.
Post je objavljen 16.09.2008. u 18:59 sati.