Marketing
"Moj izvor je radost zbog toga što postojim" <- ???
Rekordno vrijeme ustajanja (6.55), uobičajeno vrijeme izlaska iz kuće (7.40). Dobar početak u svakom slučaju. Panika, što obući, kvragu, moram nosit torbu, itd.... Sastanak s Lu kod ružićnjaka, kasnim. Ne smije im previše nedostajat Hanan, izvlačim se, a sad se pitam koliko dugo će me to izvlačit. I opet ista obećanja: ne kasnit, kupit sve stvari prije škole, a ne poslije, čitat lektire na vrijeme, i pisat ih, učit redovito, bla bla bla. Status: ne ide mi. A uostalom, zašto počet sa svim tim sad, kad već 7 godina nisam. Mislim ono. I tako dolazimo iza škole, smijemo se, gledamo kak su se ljudi promijenili. Oko nas sve klinci, gledam te miniće i kužim da smo mi sad najstariji na školi, ona glavna generacija, osmaši. Zadnji puta smo poslušali govor naše drage ravnateljice ( "Ja sam Sokrat! Ja sam Ezop! Ja sam Meri! Ja sam medicinska sestra! Ja sam učitelj!") i krenuli prema razredu, još jednom, već napamet znamo što ide. A škola, jednako ružna kao i kad smo ju ostavili, nije nam zaželjela baš nikakvu dobrodošlicu, hodnici su ostali sivi, zgrada žuta, i opet mi nije bilo jasno zašto ulazim tamo. Ali svi su ušli, i valjda je upravo to razlog: ljudi. A u razredu, knjige pred nama, na dvije hrpe, dobivamo očajne rasporede, smijemo se, izvaljujemo gluposti. Sve je u redu, još uvijek je ljeto, bar meni. A onda poslije, kad smo već nateglili torbe i riješili ih se, kupili zadnje bilježnice, puklo me. Počela je škola. Učenje, zadaće. Nekak se tupo osjećam, razočarano, kao da je trebalo biti neš više. Opet se čini kao da nakon ove godine nema ničeg, al zato valjda treba uživat u njoj. "Biram život u ljubavi i sreći, moj izvor je radost zbog toga što postojim, vjerujem u sebe, svaki dan sam veći, duša moja raste, i ničeg se ne bojim." je bilo napisano na ploči, zajedno sa velikim Dobrodošli u osmi razred, voljela bih da se mogu poistovjetiti s tim, ali ne mogu. A tak je valjda i bolje, jer ovaj je natpis gori od prošlogodišnjeg Smješak, i krenimo dalje. A ni do tog mi nije.
Škola je počela, zbogom slobodo. Ljeto je završilo, iako se pjesme još uvijek vrte, u glavi i stvarnosti. Čak i na radiju govore već peti put: danas je prvi dan škole. A ja sad idem, dok još nisam popuno u bedu. Pa-pa.
Post je objavljen 01.09.2008. u 13:54 sati.