U SJENI PROŠLOSTI: VELIKI I MALI ZDENCI (3)

srijeda, 26.08.2015.

2. Zdenačka domaćinstva i svakodnevni život

2.1. Stambeni i gospodarski objekti

U prošlosti ljudskog društva velika pažnja se posvećivala stambenim objektima jer su štitili od vremenskih neprilika i jačih životinja. Put od spilje do modernih stambenih zgrada bio je veoma dug. On se nije razvijao ravnomjerno, bilo je u tom procesu zastoja, ponekad se tehnika gradnje vraćala na prvobitne položaje. Uvjeti stanovanja sredinom 19. stoljeća u zdenačkom kraju bili su daleko iza naših predodžbi o stambenim prilikama u starovjekoj Grčkoj ili Rimu. Zbog povijesnih okolnosti moguće je zaključiti da su stambene zgrade sredinom 19. stoljeća nalikovale gradnjama u hrvatskim seoskim sredinama srednjega vijeka.
Gradnja kuća za stanovanje uvijek je bila ovisna i o dostupnosti materijala potrebnog za njihovu gradnju i građevnog umijeća njegovih stanovnika. S obzirom da u blizini zdenačkih sela nije bilo kamena, u gradnji se koristilo drvo i ilovača kojih je bilo u izobilju. Doduše, kamena je bilo na oko petnaestak kilometara udaljenosti na obroncima Papuka u daruvarskom kraju, ali zbog loših putova i nedostatka vozne zaprege on se počeo koristiti tek na prijelazu dvaju stoljeća kada su se uklonile navedene prepreke.
Prema sačuvanim opisima sve su kuće u tadašnjim krajiškim selima naličile jedna drugoj. Bile su čelom okrenute prema putu, izvana i u unutrašnjosti veoma skromne. U vrijeme postojanja Vojne krajine poštivali su se neki propisani standardi gradnje kuća, na što ukazuje njihova sličnost na cijelom širem zdenačkom području.
Još prije pola stoljeća bilo je ljudi koji su pričali kako su se na zdenačkom prostoru gradile kuće od blata. Bio je to sigurno jedan od najprimitivnijih načina gradnje stambenih kuća čiji su korijeni sezali duboko u prošlost (Vařeka, 1987., str. 207) . Gradile su se od nasječene slame pomiješane s mokrom glinom koju su na dvorištu gazili stočnom zapregom, zatim su tu smjesu vilama bacali na nizak temelj vapnenačkog kamena (sedre), a nakon toga su postupno tu smjesu slagali do visine krova. Zidove široke oko pola metra ravnali su motikama i potom mazali mješavinom gline i vode. Kada su se zidovi osušili, probijali su u njima otvore za vrata i prozore. Zatim se pravila jednostavna drvna krovna konstrukcija koja se prekrila slamom.
Kuće građene krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća bile su savršenije. One su već imale drvenu konstrukciju. Takva je kuća stajala na masivnim drvenim pragovima - podsijecima - na čijim su uglovima bili postavljeni drveni stupci (ušari), iznad njih su se stavljale grede (vjenčanice) i na njih rogovi. Kasnije su se podsijeci stavljali na cigleni zidić (temelj). Sva se ta drvena konstrukcija radi stabilnosti učvršćivala željeznim spojnim vezama (klamfama) ili kosim drvenim dijelovima (pantovima) koji su spajali okomite i vodoravne dijelove drvene konstrukcije. Nakon toga su se stavljale rukom tesane letve (Herout, 2002., str. 4 - 8). Zidovi takve konstrukcije isprepletali su se prućem – šeperom, pazeći da ostanu prazni prostori za prozore i vrata. Mjesto pruća kasnije su se između stupova umetali otesani drveni obluci (gredice) koji su se stavljali u utore okomitih drvenih stupova. Nakon toga se moglo pristupiti žbukanju (frajkanju) takve konstrukcije s vanjske i unutrašnje strane glinenim malterom koji se pravio od zemlje žutice u koju se uz vodu stavljala sjeckana slama, a kasnije pljeva. Takav se malter pripremao na zasebnom čistom prostoru ograđenom daskama ili drvenim deblima. Da bi malter bio što kvalitetniji, glinena smjesa gazila se bosim nogama jer se ona lijepila za motiku i otežavala kvalitetno miješanje.
Dobro izmiješana glinena žbuka nosila se u drvenim posudama i zatim su je zidari stavljali na pripremljenu drvenu konstrukciju. O kvaliteti žbukanja ovisilo je u kojoj će se mjeri zimi čuvati unutrašnjost od hladnoće, a ljeti od velike vrućine. Prozori su iz istog razloga bili maleni. Na nekim su temeljnim gredama (pragovima) na ulaznim vratima napravljene rupe kroz koje su, prema pričanju, mogli ući psi u slučaju kada su tražili spas pred vukovima koji su nanosili stanovništvu velike štete. Isti ulazni prag često je poslužio kao podloga za cijepanje drva (Pokorny, 1970.).
Drveno krovište činili su spojeni parovi dviju greda (rogova) koji su spojeni nalikovali slovu A, a bili su postavljeni na razmaku od oko jedan metar. Dodatna stabilnost rogova dobivala se vezivanjem rogova pomoću tanjih otesanih spojnica (letava) koje su pričvršćivane drvenim (kasnije željeznim) čavlima. Na tako zgotovljeno krovište mogao se stavljati slamnati krov.
Tavan se, zbog nedostatka dasaka, također pravio stavljanjem gredica (oblutaka) sličnih onima koje su se stavljale u zidnu konstrukciju. U preostale praznine stavljala se slamnata užad, a nakon toga se takav strop premazao blatom. Isti takav premaz stavio se s gornje strane na tavanu (Burian, 1956.). U neke kuće na tavan se ulazilo ljestvama (štijengle) kroz otvor s čelne strane, dok je u nekim kućama takav otvor bio u unutrašnjosti, najčešće u komori. Tavan je ukućanima služio za smještaj pšenice i kukuruza, a ujedno je tu bila sušnica za meso u kojemu starosjedioci nisu oskudijevali. Prozori su bili pribijeni u kostur zgrade i nisu se otvarali. Prema pisanju Marije Pokorne Pařizkove u vrijeme doseljavanja Čeha kuće u Zdencima nisu bile krečene i zato su bile smeđe boje, a unutrašnji zidovi, zbog nepostojanja dimnjaka, bili su crne boje, posebno u prostoriji u kojoj je bilo otvoreno ognjište. Ovaj način gradnje kuća prihvatile su i one češke porodice koje su na ova područja doselile u prvim desetljećima 19. stoljeća, ali su one u takve kuće ugrađivale i dimnjak.
Noviji način gradnje kuća pojavio se na prijelazu dvaju stoljeća, čemu je doprinio i priliv novog stanovništva na područja zdenačkog kraja. Među takvima, uz Čehe, bili su Mađari i manji broj židovskih obitelji. Pridošli stanovnici dolazili su iz gospodarski razvijenih prostora pa su se pod njihovim utjecajem uz postojeće koristili i drugi načini gradnje. Ipak, samo su neki Česi gradili onakve kuće kakve su imali u selima iz kojih su došli, dok je većina gradila kuće koje su nalikovale kućama kakve su već bile u zdenačkim selima.
Jedna od tehnika nove gradnje bile su kuće od nabijene zemlje. Nakon postavljanja temelja od nekog tvrdog materijala (kamen, cigla) na mjestu budućih zidova napravio se od dasaka nizak drveni okvir (šalung), unutar kojeg su se ubacivali pomiješana žutica s isječenom slamom ili pljevom. Zbog nedostatka dasaka one postojeće su se postupno pomjerale prema visini. U jednom zapisu kod takve gradnje spominju se žene koje su u košarama ili drvenim koritima koje su kupovale od Cigana nosile vlažnu glinu pomiješanu s pljevom (slamom), a muškarci su je maljevima nabijali među daske šalunga. Otvori za vrata i prozore usijecali su se naknadno, otprilike nakon mjesec dana kada su se zidovi osušili. (Vařeka, str. 199-227)
Krov se na takvim kućama gradio na isti način kao kod kuća drvene konstrukcije. Prednost ove gradnje bila je u tome da je materijal za takvu kuću bio relativno dostupan i što se u takvim kućama tijekom godine održavala optimalna temperatura jer je zemlja bila dobar izolator topline. Slabija strana takvih kuća bila je u tome što nisu imale dug vijek jer su bile osjetljive na vlagu koja je uništavala donje dijelove kuća, bez mogućnosti da se širenje vlage zaustavi.
Postoji i jedno drugo objašnjenje zašto je pridošlo stanovništvo gradilo također skromne stambene građevine. Pridošli Česi su se ponašali poput brojnih europskih iseljenika u Americi kada su poneseni pričama o zlatu krenuli u osvajanja američkog Zapada nadajući se da će, ukoliko ga pronađu, riješiti sve svoje životne probleme. Isto tako Česi su slušali u svom zavičaju pričanja o jeftinoj zemlji u Slavoniji i nekim dijelovima Hrvatske što je bio dostatan poriv da krenu u neizvjesnost kako bi se domogli jeftinih obradivih površina. O tom svjedoči zanimljiva konstatacija jednog ovdašnjeg češkog intelektualca iz sredine 20. stoljeća koji je napisao:
„…Glad za zemljom bila je krivac, da se naši ljudi dugo nisu mogli osjećati kao u raju, o kojem su sanjali kada su se ovamo selili. Došli su u blato. Stanovali u kolibama od blata, okolo je svuda bilo blata, iz kojeg se nisu mogli izvući…“ (Burian 1956., č. 2)
Postojao je i način gradnje kuća od sirove (prijesne) cigle. Takvu su ciglu izrađivali seljani sami od žutulje, vode i pljeve. Malter ove smjese stavljao se u drvene kalupe veličine cigle od čega se nakon sušenja dobila prijesna cigla. Kod gradnje zidova takvom ciglom koristio se kao vezivo malter od istog sastava kao što je bio za ciglu. Njena je prednost bila da se njome kod gradnje lakše rukovalo, a građevine od takvih cigli imale su duži vijek.
Prijesne cigle stavljale su se unutar drvene konstrukcije kuće na mjesta gdje se nekad stavljalo pruće (šeper) tako da su one bile njegova zamjena. Nakon toga kuću su ožbukali izvana i iznutra zemljanom žbukom. Ovakve kuće su također bile osjetljive na vlagu zbog čega su bile izložene eroziji, posebno u blizini temelja. Kasnije, kada su se u gradnji kuća već počele koristiti i pečene cigle, nisu bile odmah napuštene i prijesne cigle. Iznad temelja gradio se zid od pečene cigle, a u višim dijelovima zida stavljala se prijesna cigla. Ona se dosta koristila i u gradnji poprečnih zidova unutar stambene zgrade. Pečenu ciglu često su u zdenačkom kraju proizvodili ciglari u velikim glinenim pećima. Majstori u tome bili su Talijani koji su dolazili u ove krajeve i proizvodili pečenu ciglu. Kasnije se cigla kupovala u ciglani u Grubišnom Polju ili Hercegovcu.
Prve kuće od pečene cigle počele su se graditi krajem 19. stoljeća, ali nisu odmah napušteni ni raniji načini gradnje tako da su se neki od njih, ili njihova kombinacija, održali i u prvim desetljećima 20. stoljeća.
Krovovi kuća tijekom 19. stoljeća pokrivali su se raženom slamom. Od nje su se pravili mali svežnjevi slame (ritak) koji su se zatim ispreplitali slamnatim užetom i vezivali za letve - podstrešnicu. Postoji i zapis da su sitne snopiće ritka, prije nego što su ih stavljali na kostur krova, umakali s jedne strane u razrijeđenu zemljanu otopinu čime se dodatno htjelo spriječiti prokišnjavanje krova (Burian, 1956.). Najveći nedostatak slamnatih krovova bio je u tome što nisu imali dugi vijek i bili su lako zapaljivi što je, zbog načina korištenja vatre u unutrašnjosti kuće, uzrokovalo česte požare. Krajem 19. stoljeća na nekim su se krovovima počele stavljati drvene daščice (šindre), a tek onda se pojavio crijep. U početku se uz pečeni crijep jedno vrijeme koristio manji, u donjem dijelu polukružnog oblika (betonski crijep, biber) koji je bio slabije kvalitete jer je zbog krhkosti lako pucao. Proces napuštanja starog načina pokrivanja bio je isto postupan, pa se u manjoj mjeri zadržao skoro do Drugog svjetskog rata, posebno na gospodarskim zgradama.
Krovovi kuća uglavnom su se spuštali na dvije suprotne strane (dvostrešni krovovi), ali bilo je i kuća koje su s obje strane čela imale manje kroviće iznad trapeznog zabata.

Tipovi stambenih zgrada u 19. i 20. stoljeću na zdenačkom i okolnom području:

2.2. Interijer stambenih kuća

Unutrašnjosti zdenačkih kuća u 19. stoljeću imale su također mnoge sličnosti. Jedna takva prosječna kuća imala je tri prostorije. Do ceste je bila glavna (prednja) soba s dva prozora. Nju je domaće stanovništvo nazivalo kuća. U njoj su boravili ukućani u zimsko doba i obavljali većinu domaćinskih poslova: od predenja, tkanja i šivanja do pletenja košara i ostalih muških poslova. Tu su bili i kreveti na kojima se spavalo, stol s klupama i stolicama za kojim se ručalo. U njoj je bila i glavna škrinja u koju se spremao tekstilni materijal. Ormari su se pojavili tek kasnije, krajem 19. stoljeća.
Marija Pokorny Pařizek, opisujući izgled glavne sobe kod domicilnog stanovništva, spominje da je u njima bio samo jedan krevet za stare roditelje dok su ostali spavali na slami na zemlji. U takvoj se sobi kod prozora često nalazio tkalački stan na kojem se tkalo u zimskim mjesecima, zatim veliki stol s drvenom pločom s višestrukom namjenom, od mjesta na kojem su se obavljali neki poslovi vezani za pranje rublja, do mjesta na kojem su domaćice pripremale pogače. Oko stola su se nalazile hrastove klupe i nekoliko drvenih tronožaca na kojima su sjedile žene kod predenja, a muškarci kada su pušili lulu. Sobna peć sastojala se iz kalijevih dijelova koji su nalikovali cvjetnjacima i isijavali dosta topline.
Središnja soba (kuhinja, ogljanka) bila je namijenjena kuhanju i tu su se obavljali mnogi važni poslovi vezani za prehranu i grijanje njenih ukućana ne samo u kuhinji nego i u glavnoj sobi. Glavni dio u njoj bilo je ognjište koje se nalazilo najčešće uz pregradni zid prema glavnoj sobi. Iznad ognjišta nalazio se tronožac na koji se davao kotao u kojem se kuhala hrana. Iznad kotla na stropu bio je otvor kroz koji je izlazio dim jer u početku nije bilo dimnjaka. One kuće koje su imale dimnjak, nisu imale otvore za dim pa je kotao o lancu bio pričvršćen za stropnu gredu i visio je iznad ognjišta. U kuhinji se nalazio i otvor za loženje peći koja se nalazila u glavnoj sobi. To su bile peći blatare koje su kasnije zamijenjene kalijevim pećima, a njima se grijala glavna soba u zimskim mjesecima. U kuhinji se na ognjištu pekao kruh, a zapravo je to bila lepinja. Kada su se pojavile zidane peći, lepinje su se pekle u njima. Krušne peći izvan stambenih zgrada u većoj su se mjeri počele graditi nakon Prvog svjetskog rata.
Hrana i razno glineno i limeno posuđe potrebno jednom domaćinstvu spremali su se u smočnicu (komoru). Kasnije je u komori bio na stropu otvor kamo se preko drvenih stepenica (štijengle) moglo doći na tavan gdje se nalazila potrebna zaliha hrane (brašno, žitno zrno, sušeno meso…).
Neke su takve kuće kasnije imale i malo predsoblje (verandu) u koje se ulazilo iz dvorišta kroz glavni ulaz koji je bio u središnjem dijelu stambene zgrade. U verandi su bila troja vrata kroz koja se ulazilo u ogljanku (kuhinju), kuću (glavnu sobu) i komoru (smočnicu).
Od početka 20. stoljeća postupno se javljao manji broj kuća koje su bile građene vodoravno uz cestu. Neke takve kuće imale su svoj produžetak prema dvorištu, čime se dobivalo više stambenog prostora. Za takve kuće se govorilo da su građene u ključ, a gradile su ih imućnije porodice.
U gradnji kuća od početka 20. stoljeća sudjelovali su uz ukućane i zanatlije još i zidari, tesari i stolari. Sačuvani su i neki opisi gradnje kuće u svim njenim fazama. Prije početka gradnje kuće tesari su pripremali građu za drvene dijelove kućne konstrukcije. Deblje dijelove tesari su tesali sjekirama (plankačom, švarbom, teslom). Uz tesanje ponekad su se za oblikovanje pragova i greda koristile i velike pile. Drvenu kladu su podigli na kola ili panj pri čemu je jedan kraj bio na zemlji, a suprotna strana je bila u zraku pa su dvojica muškaraca vukla veliku pilu preko crte koju je označio tesar i tako se dobila željena ravnina grede. U svom poslu tesari su se služili i dlijetom i teslom (keserom) kojima su se kopale rupe u drvetu, mjerilo se colovima na drvenim mjerilima (colštok), kutove su mjerili željeznim kutomjerom (vinklom) vodoravne dijelove provjeravali razuljom ili libelom. Kasnije su neka domaćinstva debela stabla vozila na rezidbu na pilanu gdje su se obavili oni poslovi koje su ranije obavljali velikom ručnom pilom.
Kopanje temelja su uz nadzor zidara vršili ukućani i njihovi susjedi. Kopalo se do dubine dok se nije došlo do tvrde zemlje. Ukoliko se željelo imati podrum, morali su vršiti dodatno kopanje iskapanjem jame za podrum. Kopalo se lopatom i štihačom (štijačom). Zidari su kod zidanja koristili zidarski čekić, žlicu, grabilicu (fanglu), daščicu za glačanje (hobl), okomicu (visak) i libelu. U temelje se ugrađivala cigla ili kamen. Nakon temelja zidari su nastavili gradnju zidova ciglom koju su vezivali žbukom. Žbuku i cigle dovozili su u drvenim tačkama ili donosili u drvenim koritima (kalfasima). U otvore vrata i prozore stolari su umetali okvire (štokove) i zatim su zidari nastavili gradnju zidova do željene visine. Nakon toga su slijedili tesarski radovi na krovu, zidari su od cigle sazidali čelo zgrade, a stolari postavili vrata i prozore.
U prvoj polovici 20. stoljeća mnoge su kuće do dvorišne strane imale produženi krov čineći tako trijem (ganjak). On je ponekad bio po cijeloj dužini stambene zgrade, a nekad se nalazio samo nad glavnim ulaznim vratima. On je sprečavao u vrijeme kiša ulaz vode kroz vrata u unutrašnjost stambenog prostora i ujedno štitio zidove od prevelike vlage. Kasnije, kada su zdenački stanovnici počeli posvećivati više pažnje estetskom izgledu kuća, mnogi su trijem ogradili ukrasnim ogradama i time dobili dodatni koristan prostor.
Uvjeti stanovanja u stambenim kućama 19. stoljeća nisu bili nimalo idilični. Mali prozori onemogućavali su dovoljno svjetla, u sobama je bila zemljana podloga iz koje se ljeti dizala prašina kada se metlom čistila soba. Da bi se to izbjeglo, prije metenja zemljani pod se poškropio vodom i time se spriječilo dizanje prašine. Povremeno, posebno prije većih blagdana, zemljani pod se premazivao rijetkom vodenom smjesom dobivenom od žutulje i vode. Vanjski i unutrašnji zidovi kuća do sredine druge polovine 19. stoljeća nisu se krečili pa je njihova unutrašnjost zbog dima bila crne boje, posebno u kuhinjama. Kuće nisu imale kupaonice pa se kupalo u drvenim koritima, naćvama ili drvenoj buradi.
Za osvjetljavanje soba u večernjim satima koristile su se lojanice (uljanice), a tek kasnije su se pojavile svijeće i petrolejske lampe. Uljanica je bila keramička ili staklena posudica s uljem (lojem) u koju se stavlja pamučna traka široka oko jedan centimetar čiji je upaljen vrh bio iznad ulja. Te su svjetiljke davale malo svjetla pa su ih nazivali dušice. Ovakve lojanice su stvarale dosta dima pa su dodatno zagađivale zrak u ionako higijenski nečistom prostoru. Vjerojatno su takvi uvjeti bili jedan od izvora plućnih bolesti koje su tada harale u seoskim sredinama.
Petrolejske lampe pojavile su se kasnije i one su davale kvalitetnije svjetlo, ali zbog nedostatka petroleja i lampi ušle su u uporabu tek dvadesetih godina prošlog stoljeća. Svjetlo u kućama koristilo se najviše zimi, a ljeti samo u iznimnim slučajevima. U štale ili nekamo izvan kuće nosili su se lampaši. Prije pojave lampaša svijetlilo se lučima. To su bila suha drvca koja su se umakala u smolu ili ulje i palila. Nedostatak im je bio što su se kod nošenja lako gasile. Najstariji lampaši bili su u obliku kvadra, s drvenim rubovima (okvirima) dok su stranice bile od stakla. U unutrašnjost takvog lampaša stavljala se upaljena svijeća ili lojanica pri čemu je staklo bilo zaštita od gašenja. Petrolejski lampaši bili su tvorničke proizvodnje i pojavili su se također kasnije. Pred Drugi svjetski u većim prostorima u kojima su se održavali kulturni programi ili plesne zabave počele su se koristiti plinske svjetiljke (karbitke) koje su davale bolje svjetlo.
Vatra se nekad dobivala kresivom i gljivom, kasnije sumpornim šibicama koje su nakon izvjesnog vremena zamijenile fosforne šibice.
Uoči Drugog svjetskog rata više nije bilo otvorenih ognjišta, već su ih u kuhinji zamijenili štednjaci (šporeti, špareti), a u glavnu sobu stavljane su željezne ili kalijeve peći.
Za potpaljivanje vatre u pećima koristili su triješće (luči) koje su pravili muškarci zimi od grabovih dijelova (odanaka). Sirovi odanci su se najprije stavili na peć da se osuše i zatim su ih muškarci zimi, kada su žene prele, cijepali u luči i zatim ih ponovo davali na peć da se osuše. Nakon toga su ih stavljali na tavan ili neku drugu pogodnu prostoriju pa ih koristili kod potpaljivanja vatre. U pećima se najčešće ložilo bukovim ili grabovim drvima.
Jedan od velikih problema svih tadašnjih obitelji bio je nedostatak spavaćeg prostora. Svi su ukućani spavali u glavnoj sobi, odrasli i mladi. Spavalo se na krevetima na snopovima ražene slame prekrivenim plahtom od kučine. Ispod glave stavljao se jastuk, a pokrivalo se kožom ili kožuhom, kasnije perinom ili gornjim pokrivačem (plahtom, plajtom). Pokrivač je bio tkani guber od debele vune. U krevet se kasnije stavljala stroža ispunjena mekšom slamom ili kukuruznom komušinom (perušinom). Kada se nakon ustajanja krevet spravljao, prekrio se šlinganim ili vezenim prekrivačem (koperdekom). Između dva svjetska rata šivali su se već jorgani punjeni kudjeljom. Najmanja djeca spavala su u zipkama, manjim krevetićima ili na klupama na kojima se preko dana sjedilo. Problem je bio ako je u domaćinstvu bilo više bračnih parova jer je tada u jednoj sobi ponekad spavalo više od deset članova (Vařeka, str. 203 .). Ljeti su mlađi momci spavali na sijenu u štaglju, a zimi u štalama koje su, zbog prisutne stoke, bile dovoljno tople za boravak. Spavali su, ukoliko je bilo dovoljno mjesta, na improviziranim krevetima, na sijenu ili slami koji su bili pripremljeni za upotrebu sljedećeg dana.
U razdoblju između dva svjetska rata gradile su se veće kuće, s većim prozorima. Građene su od cigle, bile su prekrivene crijepom, mnoge okrenute čelom uzduž ulice. S vanjske i unutrašnje strane bile su ožbukane smjesom vapna i pijeska.
Kod gradnje ovakvih kuća napravili su se iskopi za temelje (fundament) u dubini od 50 do 100 cm. U njih se stavljalo kamenje koje se vezivalo smjesom pijeska i cementa. Temelji su sezali oko pola metra iznad zemlje. Na takve temelje počela je gradnja zidova pečenom i prijesnom ciglom, pri čemu se koristio malter od zemlje ili mješavine pijeska i vapna. Ove poslove obavljali su obučeni zidari.
Vanjsko žbukanje kuća obavljalo se više godina nakon gradnje jer se htjelo da se zidovi što bolje prosuše. Niti unutrašnje žbukanje nije obavljeno odmah, najčešće se čekalo barem jednu kalendarsku godinu. Preranim žbukanjem bilo bi zaustavljeno sušenje zidova, jer su cigle u vrijeme gradnje povukle dosta vlage iz maltera. Iz slabo prosušenih zidova na ožbukanim unutrašnjim površinama izbijala je vlaga koja je uzrokovala plijesni na zidovima. Na vanjskim zidovima zbog takve vlage u vrijeme mraza dolazilo je do smrzavanja maltera i u konačnici do njegove erozije. Iz istih razloga nije se obavljalo niti ličenje unutrašnjosti kuća sve dok se malter nije isuši
Unutrašnjost kuća ličila se posebnom četkom gašenim vapnom koji se pomiješao s vodom. Trebalo je obaviti nekoliko ličenja da bi zidovi u konačnici dobili željenu bijelu boju.
Vanjsko ličenje ožbukanih kuća vršilo se na isti način kao unutrašnje, ali se nekad u razmućenu smjesu vapna dodavala boja pa su fasade kuća bile plave, žute ili ružičaste boje.
Krovovi ovakvih kuća gradili su se kao ranije, ali su se koristile ravne letve koje su se pričvršćivale metalnim čavlima, a krov se prekrivao crijepom. Poslove oko postavljanja krova obavljali su tesari. Oni su još prije početka gradnje kuće obavili tesanje drvene građe za planiranu kuću. U selima zdenačkog kraja bio je običaj da se nakon postavljanja zadnjeg roga stavlja grana ili okićen štap s ručnikom. Oni su bili poklon tesarskom majstoru za obavljen posao. Toga dana svi su prisutni bili počašćeni obilnim ručkom i pićem jer se time slavio skori završetak gradnje.
Jedna prosječna kuća građena između dva svjetska rata imala je veliku sobu u kojoj su živjeli zimi ukućani i sluge, kuhinju (ogljanku), predsoblje i smočnicu (komoru) gdje su se ljeti spremali mlijeko, sir i meso.
Prema opisu u velikoj sobi se u jednom kutu nalazio hrastov stol, oko njega klupe i 2 - 3 stolice. Uz dulja dva zida bila su dva kreveta jedan iza drugoga. U drugom kutu su bila dva ormara, u trećem kutu peć (šporet), a u četvrtom vrata. Na zidu je bio zidni sat, ogledalo, 2 - 3 svete slike i nekoliko obiteljskih fotografija. (Čoporda, str. 19) U ovom razdoblju najviše promjena dogodilo se u kuhinji. One su bile veće, nestala su ognjišta i pojavile se peći. U kuhinji se ručalo i boravilo preko dana. Neki poslovi koji su se ranije obavljali u glavnoj sobi preneseni su u kuhinju. Time se glavna soba postupno pretvarala u spavaonicu, ali i u sobu gdje su se primali gosti ili priređivale gozbe. Podovi takvih kuća još su uvijek bili nabijeni zemljom, ali su neke obitelji u kuhinju stavljale cigleni, a u glavnu sobu drveni (jelovi) pod. Raniji namještaj se dopunio kredencima, a u kuhinji raznim drvenim policama u koje se stavljalo kuhinjsko posuđe (Sobotka, 1928./1929., str. 62 - 68, 104 - 110).
Koristilo se željezno, glineno, drveno, porculansko i kameno posuđe. Željezna ili plehana suđa koristila su se za pečenje mesa, zaprški, kolača, za držanje vode (kante, lončići) i dio pribora za jelo. Od gline su bili razni ćupovi, posude i tanjuri; drvene su bile žlice i kuhače, naćve, korita za ispiranje rublja, kopanje za miješanje tijesta, drvene cjediljke. Porculansko suđe se javilo kasnije i od njega su bile zdjele i tanjuri. Od kamena su bili neki ćupovi (Kosihajda).

2.3. Napredak u graditeljstvu

Tekstualni dio o napretku graditeljstva od sredine 20. stoljeća u ovom blogu je izostavljen, ali će biti objavljen u planiranoj knjizi. Za ovo poglavlje na blog sam stavio nekoliko fotografija vezanih uz sadržaj poglavlja.