UMRLI SU ZABORAVLJENI

subota, 18.07.2015.

Na nadgrobnom spomeniku poznatog daruvarskog profesora Antuna Švajgera (1902.-1982.) stoji natpis: „ Umrli su samo oni koji su zaboravljeni.“ On nije sigurno bio zaboravljen od onih Daruvarčana koji su živjeli za njegova života. Zajedno sa svojim sinovima trebao bi biti u popisu poznatih daruvarskih povijesnih ličnosti. Upravo skraćeni natpis s njegova groba, stavio sam kao naslov ovom prikazu. Sadrži poučnu poruku, trebalo bi se nad njom zamisliti. Ne bih je objašnjavao, niti bi danas pisao o obitelji Švajger
Veći dio 2015. godine već je za nama. Mnogi govore kako vrijeme brzo leti, još malo trajat će ljeto, zatim dolazi jesen, a zatim na samom početku zime pokopat ćemo i ovu godinu, ostat će iza nas, ući će u povijest. Budući naraštaji će je ocijeniti, da li je bila dobra ili loša, koga je usrećila i kome je ona bila posljednja. I tako u krug!
U dosadašnjem dijelu godine prisjetili smo se velikog broja stradalnika u Jasenovcu, Bleiburgu i raznim jamama diljem Hrvatske u kojima su kosti poznatih i nepoznatih stradalnika koji su ovdje našli svoje vječno počivalište. Nedavno se prisjetilo i stradalnika u Srebrenici, u nama susjednoj državi. I tu smo čuli mnogo riječi da se o tome treba govoriti, kako bi se tako nešto nikad ne bi ponovilo. Obilježila su se i neka mjesta stradanja u Domovinskom ratu, neka će se još obilježiti do kraja godine. Lijepo je to gesta kada se odaje pietet poginulim, bez obzira u kojim su okolnostima izgubili život, bez obzira na njegovu nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost. U smrti su svi jednaki, oni se među sobom ne dijele. Razlikuju se samo po tome da li se njihovi ostaci nalaze na nekom groblju ili nekoj zajedničkoj grobnici, ili su u nekoj još nepoznatoj neistraženoj jami.
U sjeni ovih obilježavanja zamijetio sam da se nije mnogo govorilo o 180 000 poginulih s današnjeg prostora Hrvatske u Prvom svjetskom ratu. Lanjske godine se samo prisjetilo 100. godišnjica početka Prvog svjetskog rata. Na novinskim stranicama dosta se pisalo da li je Gavrilo Princip bio heroj ili terorist. Točno je da je taj događaj iskorišten za povod ratu, ali je u dosadašnjoj povijest bilo na stotine sličnih atentata, ali nisu pokrenuli ratne sukobe. Do rata bi tada došlo i bez ovog atentata jer su neke velike sile željele rat. One bi pronašle neki drugi povod, njih je uvijek moguće naći. Povijest se ne bavi pretpostavkama, nju ne zanima što bi bilo da nije bilo. Stoga je Gavrilo Princip tragična ličnost, bez obzira da li je bio heroj ili terorist. I on se pridružio na desetine milijuna poginulih u tom ratu. I danas svjedočimo da se neke mlade djevojke islamske vjere opašu eksplozivom kojeg zatim aktiviraju u nekom autobusu ili nekom javnom prostoru te ubiju na desetine nevinih ljudi, ali i žrtvuju i svoje mlade živote za nečije interese. I one su za neke heroji, a za druge teroristi. Atentatori su uvijek atentatori, a „ne ubij“ piše u 10 zapovijedi.
Zaboravlja se da je Prvi svjetski rat trajao četiri godine, da se tek 1915. godine počeo pretvarati u „klaonicu naroda“ koji je trajao sve do 1918. godine. Zar u ovoj i još narednih tri godine treba izbjegavati opis tragedija koje su se dogodile prije 100 godina? Brojka od 180 000 poginulih dovoljan je povod, velika je to brojka. Ako uzmemo pretpostavku da je svaki poginuli imao roditelje, neki supruge i djecu, bake i djedove, onda je sigurno barem petoro članova poginulih vojnika oplakivali svoje članove obitelji. Ukupno broj takvih bilo je skoro jedan milijun, skoro četvrtina stanovnika današnje Hrvatske! Zar to nije dostatna brojka da se shvati tragična sudbina naših ljudi u Prvom svjetskom ratu? Koliko bi trebala iznositi ta brojka da nas trgne iz ovakvog zaborava?

Poslije nekoliko priloga na svom blogu o Prvom svjetskom ratu, od dobronamjernih suradnika dobio sam upit zašto sam toliko opterećen tragedijama Prvog svjetskog rata, da li nije netko stradao iz moje bliže obitelji. Na drugi dio ovog pitanja sam odgovorio niječno, jer su obojica mojih djedova preživjela, doduše jedan se vratio iz zarobljeništva iz Rusije, ali živ. Da je samo jedan od njih poginuo, ne bi ni mene danas bilo, jer ne bi se rodila moja majka ili otac, ovisno tko bi poginuo. Ne bih također rekao da sam opterećen Prvim svjetskim ratom, ali smatram da mi živi trebamo govoriti i pisati o mrtvima, jer samo tako oni neće otići u potpun zaborav. Svi mi koji sada živimo na ovim prostorima bili smo te sreće da se naš predak vratio iz tog rata pa mnogi od vas također ne bi bili među živima. Živjeli bi samo potomci onih koji nisu bili u ratu ili potomci onih poginulih koji su se rodili prije ili u vrijeme pogibije svojih očeva.
Danas često slušamo o negativnim demografskim kretanjima, a posljedica je osjetan pad ukupnog njegovog ukupnog broja. Iako povijest izbjegava hipotetička pitanja, nameće se pitanje koliko bi tih 180 000 poginulih, uglavnom mlađih muškaraca, imali potomaka da ih rat nije razdvojio od obitelji i nikad ih više nije vratio. Umjesto toga njihove kosti su posijani daleko od svoje domovine, a da se ne znaju ni njihovi grobovi. Samo manji njihov broj bili su te sreće da njihove kosti leže u nekom mauzoleju, ali opet daleko od svoje domovine.

Ima stvari da se ponekad čovjek umori ponavljajući iste stvari. U takvom stanju sam i ja. U takvim situacijama ponekad se pitam kako izaći iz tog labirinta. Stoga zavidim pjesnicima, njihovoj pjesničkoj slobodi jer mogu u svojim stihovima dati puno oduška i pisati o svemu što ih muči. U povijesti to nije moguće, povijest bi trebala iznositi samo stvarne provjerene događaje. Od pjesnika se to ne traži! Stoga smo svi mi u svom životu bili ponekad pjesnici. Nije bitno, da li dobri ili slabi. Svi smo naučili da su se najbolji stihovi pisali u fazama zaljubljenosti, razočarenja ili nekih tragičnih događaja. Svaki tada nastali stih bio je ventil, način da se vratimo u normalan život.
Stoga sam, umoran od objašnjavanje onoga što bi trebalo biti svakome jasno, posegao za stihovima koje sam posvetio svim poginulim u Prvom svjetskom ratu. Nisam pjesnik, ali sam se, pišući ovaj prilog, prisjetio jedne pjesme iz mladosti koja mi se nekad svidjela.Ne znam ni kako se zvala, ali znam da se u njoj govori o nekom sličnom problemu. U svakom slučaju nije plagijat i mislim da neće biti potrebno da sud istražuje njenu autentičnost.

Zaboravljeni

Sto osamdeset tisuća nas je
od Drave do Jadrana,
sto osamdeset tisuća nas je
koji se nismo vratili.
Sto osamdeset tisuća nas je
poput pijeska posijani daleko
od Drave i Jadrana.
Na tisuće u bitkama poginulih,
na tisuće osakaćenih,
na tisuće o kojima se ne zna,
na tisuće u logore odvedenih,
na tisuće tamo preminulih.
+
Ja nisam pjesnik,
ali sam ispleo ovaj buket
od poljskog cvijeća što raste na poljima
od Drave do Jadrana,
na vrletima Papuka i Velebita,
kropljenih iz bistrih naših izvora
suzama vaših majki,
baka i sinova.

18.07.2015. u 17:38 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	srpanj, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Priče iz prošlosti

subota, 18.07.2015.

UMRLI SU ZABORAVLJENI

Opis bloga

Linkovi

Brojač

Pretraživač