ponedjeljak, 31.08.2009.
Jebeš sve te godine kad su samo prve tri bitne
Podstanarstvo. Valjda mi je to prirodno stanje, ionako, čini mi se da smo cijeli život samo podstanari na ovoj planeti, pa mi je sasvim normalno biti podstanar u nekim neboderskim kockicama.
No, i sam početak života bio mi je označen podstanarstvom, negdje tamo do moje 5-6-te godine samo smo se vucarali iz stana u stan, iz grada u grad. Rekli su mi da sam bila dobro, drago i poslušno dijete. (Osim što sam odbijala hranu, ali nisam ja oko toga radila drame - oni su.) A radi podstanarstva nisam ni smjela bit drugačija. I kad bih krenula plakati, onako iz sveg glasa, utišali bi me prije nego bi uopće glas krenuo, ostao bi samo zalet i ...ništa. Pssssssst. Bit će da su to one sudbonosne godine o kojima se tako značajno priča kako nam određuju cijeli život, i da poslije samo ponavljamo iste obrasce.
Sinoć sam slučajno zaglavila pred teveom i negdje poslije pola noći, naravno, naletila na "the mashinist"a. Krasni, tmurni kadrovi, tako fino ljepljivo zagušujuća atmosfera, uspio me zadržati do kraja. Kako ne pratim filmske trendove, ponekad se uspijem tako fino iznenaditi vlastitim otkrićima na običnoj televiziji. I poželim to podijeliti, ali, eto, ne smijem mu pisati poruke, tko zna na koje se sve načine obična poruka može protumačiti. Nekome sa nečistom savjesti i mrljama iz prošlosti tumači se samo na jedan način....i tako, taman se zaletim podijeliti svoje novo iskustvo, i sjetim se da bolje da ne, šuti i gledaj. Psssssst.
Ništa se u meni više ne buni kontra zabrana i piskanja, ja sam kraljica tišine, odricanja i nezahtjevnosti. Trebalo bi me regrutirati u neku tajnu službu...
P.S.
Nazvao je ipak, nenadano i nenajavljeno. Ispričao cijeli svoj dan. Kad i što je jeo, kad i koliko je kakio, piškio, s kim se družio, tko je koga snubio, što sad radi i što sve postoji u njegovom vidokrugu. I onda je došao red na mene. I taman sam usrkala zrak e da bih izbacila riječ film...i ušli su nepozvani ljudi u njegov vidokrug....
nedjelja, 30.08.2009.
Nedjeljni
Milamajka je frigala girice za ručak. Onda, dok smo ih jeli, čeznutljivo objavila: kada sam ja bila u Beogradu u školi, pa kada bi mi tata dolazio, onda je mene i brata vodio u Dalmatinski podrum na girice. Svaki put. Na što je otac svojim posprdnim tonom dodao: a kad sam ja bio mali, onda sam glumio da sam bolestan, pa bi me tata vodio u Zadar kod doktora, ja bi malo vidio grada, a on bi kupio bilog kruva i mortadele pa smo jeli tamo na zidiću. Ja se nisam mogla sjetiti ničeg radosnog vezanog uz mamu, tatu i hranu. Osim da su me tukli jer nisam htjela jest boraniju. I da smo uvijek imali tako neku odurnu hranu. I da je varjača uvijek bila na stolu. I da nije služila kuhanju u tom trenutku.
Odnijela sam svoj prazan tanjur u kuhinju i ostavila ih same da u tišini žvaču uspomene uz girice kao prilog.
subota, 29.08.2009.
Na vrhu
U jedan i po dan popela sam tri duga smjera. Nije billo uzmaka, jednom kad se krene izbora nema. Vrijedno pažnje? Možda da, a možda i ne. Svi koji krenu - popnu. Neki prenoće i zovu gss upomoć, ali i oni su morali prevalit dobar dio prije nego su se izgubili. Prednost penjanja u odnosu na ostale aktivnosti je ta što je to radnja koja ne dozvoljava odgađanje, skretanje s teme, odlazak na pišanje, prebacivanje na neki sretniji trenutak...štogod da se na putu nađe, put se mora svladati i to je jedino u tom trenutku važno. Posao koji nosi svu snagu i koncentraciju ne može propasti. Može samo iznenaditi količinom energije i koncentracije za koje nismo ni znali da posjedujemo.
I još nešto, ne možeš odustati, jer nemaš kamo. Vrh je jedino što ti preostaje.
Strašim se od pomisli da me jedino ograničenja takve vrste mogu dovesti do cilja.
petak, 28.08.2009.
Roćkas i neka prisjećanja
Danas sam stala na jednom križanju. I krenula. I opet stala, izjurio je iz zavoja neki mercedes, pobrao bi me da nisam stala. Ali je zato gospodin iza mene nastavio voziti. I zaustavio mi se u braniku. Moram priznati da mi je auto prava mala bombica skrojena za udarce. Od tri sudara, samo je jedan vidljiv, ali to samo izblizu i pod pravim kutom. Nije da se hvalim... ali, nemam se što hvaliti, ionako nemam para za popravke. Gospodinu se branik lijepo rascvjetao i odlijepio. Meni ogrebotina. Pustila sam ga. Malo nešto dramila da si je sam kriv i da šta ne gleda kud vozi. Podsjetilo me to na puno veću dramu današnjeg dana, otprije toliko godina.
Danas mi milamajka ima rođendan. Što je za mene iznimno važno jer da se nije rodila, onda ne bi ni mene bilo. Vel`ka stvar za planetu zemlju.
Kupila sam joj ogrlicu. Ona to voli, voli se obući da joj boje i detalji pašu jedni s drugim, ima ukusa i to. Valjda će joj se svidjet...
No, ono što me posebno veže za ovaj datum, događaj je od točno prije dvanaest godina. Živjela sam sa Bivšim u nekom unajmljenom stanu na selu. On je radio u gradu i taj je dan došao po mene, jer je milamajka i onaj put imala rođendan, pa nas je zvala da dođemo u nje i jednemo nešto. (Grozne su te punice, da. Stalno nešto zovu i maltretiraju i onda im se moraš povinovati.)
Bivši je taj dan vozio kao i inače. A inače je vozio kao kreten. Taj dan ništa posebno kretenskije nego inače. U to doba sam imala vozačko iskustvo cca osam godina i znala sam prepoznati kretensku vožnju. A on je tek u svojoj trideset i nekoj prvi puta sjeo za volan i odmah osjetio kako to izgleda držati Boga za jaja. Frustracije mu je izazivalo samo moje drobljenje o vožnji, doživljavao je to kao da se pokušavam praviti važna i pametnija ako ga upozoravam da se tako ne vozi i da će najebati i da će biti super ako pritom nekog ne ubije.
Desilo se sve tada dosta brzo. Uletio je kretenski u lijevi zavoj u barem jednoj brzini više, na drugoj strani je bilo neko auto, pa nije mogao zavoj presjeći, zahvatio je rub ceste, guza je zaplesala, a on je, na vrhuncu mojeg užasa i nevjerice, digao ruke s volana. Potpuno. Ni najmanji pokušaj da vrati auto u pravu putanju. Onda se zid od nekog zelenog raslinja zaletio ravno u nas, podigao prednji dio auta, bacio ga malo na bok i onda, tras, nazad na cestu.
Rekao je Bivši da dobro je, nije nam ništa. Auto je bilo u nepokretnom stanju. No, kako je glavna uzrečica kod svakog mojeg njurganja na njegovu idiotsku vožnju bila boli me kurac, moj brat radi u policiji. ostvario je tada izvrstan trenutak za propitivanje istinitosti njegovog mota.
I nije mu moto bilo nimalo daleko od istine. Brat mu je prvo rekao da tako samo kreteni voze, a onda su zajedno izgurali auto sa ceste u šumarak, bili su tu još neki frendovi, najbitnije je bilo tada skriti auto, a potom skovati plan.
Plan je bio ostvaren drugi dan. Došao je neki treći frend sa službenim autom. Na službeno auto su potom bacili oveći kamen, posložili dva auta nekako i zvali policiju. Brat nije bio ni blizu. Bilo bi to presumnjivo. Napravljen je zapisnik. Kriv je bio onaj sa službenim autom. Bio je, osim toga, dužan neke usluge bratu na položaju, pa se to tako iskompenziralo. Bivši je dobio pare od osiguranja. Svi sretni i zadovoljni. Samo ja nekako još dublje isfrustrirana. Nenavikla na taj stvarni okrutni život. Mislila da svijet drukčije funkcionira, ili bi barem trebao...svatko platiti ceh za svoju glupost. I da će radi tog ceha unaprijed paziti što radi.
Ne, svijet je postavljen drugačije. Snađi se ili si luzer. Luzerica.
Opao mi je, svejedno, tada Bivši u očima nemilice. Skroz. Njemu je to bilo jedno super iskustvo. Biti neodgovornim idiotom, a onda se izvući, pa još i zaraditi. Kupio je nakon toga duplo bolje auto. Sve mu je super išlo u životu.
Bratu je u to vrijeme išlo vrtoglavo. Radio je u policiji, usput švercao cigarete i ljude preko granice. Namještanje sudara i izvlačenje para od osiguranja bilo mu je za pod zub, onako, da se nadje. Kupio je tada i bmw-a. Polovnog, ali impresivnog. Parkirao ga ponosno ispred policijske postaje. Načelnik policije to, naravno, nije mogao trpiti. Nedugo potom kupio je načelnik sebi mercedesa. Novoga. Investiciju opravdao izjavom da kakva je to policija gdje niži činovi voze bolja auta od viših. Red i hijerarhija se moraju znat! Prepričavanje tog dražesnog događaja bilo je povodom još jedne od naših bračnih svađa i skoro pa točka na i međusobnom nerazumijevanju u poimanju svijeta. Njemu je to bila smiješna priča. Kao prepričavanje nekog neočekivanog sportskog uspjeha. Meni se povraćalo.
Ovo ljeto je deseta godina da smo prekinuli. Jedva godinu nakon moždanog udara mojeg starog. Nije Bivšem ta gadna bolest pasala u ono doba kad mu je konačno sve u životu krenulo, kad je konačno počeo zarađivati i kad su ga sugrađani tapšali po ramenu, što radi njega samoga, što radi brata na položaju. Paprena često zna ta dva događaja povezivati u njeno viđenje mojeg silnog razočaranja u muški svijet. Osobno nisam to nikad povezala. Vjerojatno sam zabila negdje duboko ispod. Ili stavila u ladicu ne očekuj ništa od njih jer su svi redom slabići. Najvolim misliti da mi je svejedno. Tako imam lufta jednog dana i ja ispasti kučkom u nekom gadnom trenutku. Okrenuti leđa i pobjeći. Misliti na svoje dupe, a ne na tuđe muke i ne na zakon univerzuma. Tko mi je uopće prodao foru da univerzum ima zakone?
Bivšega nisam vidjela sto godina, a i kad ga vidim sklanjam se...ne znam što je s njim, iskreno, ne želim ni znati, ostao mi je u sjećanju kao onaj koji jedno govori, drugo radi a treće misli, a možda sada ni sam ne zna što je s njim.
Brata mu odvelo u zatvor. Ulovilo ga jer nije znao stati. Sad ima 40 i koju i sinove u pubertetu...i ženu, uz koju najviše pamtim dva mota. Prvi je kako proći lišo, a drugi je da šta će ljudi reći. Srela sam ju slučajno prije dvije godine. Jedva prepoznala. Punu bora i napadno oboružanu zlatnim nakitom. Nešto smo, kao ćakulale, hvalila se kako je uspješna i zadovoljna u svojem životu. Išla je na godišnji u mercedes karavanu, svojima dole u dalmaciju. Ja sam bila oboružana biciklom i bisagama i šatorom i vrećom za spavanje. Išla na Mljet ispustit dušu biciklirajući po vrelom zvizdanu na vrelom asfaltu. Isto sam bila sretna... samo što su moji materijalni dokazi bili malo kilavi... nisam imala ništa za ponuditi na brak, djeca, karijera ljestvici vrijednosti. Nakit? Idi, molim te... i odakle nam uopće taj poriv da se natječemo u sreći i uspješnosti?
Život je jedno plodno tlo na kojem raste drveće od čuđenja.
Milojmajci se svidjela ogrlica... a sve i da nije, fino se ona zna radovat. I to je umijeće divljenja vrijedno. Nisam svladala, još uvijek uživam u blaženom njurganju.
Moj sljedeći projekt : njurganje = delete.
A sad idem proučavati web. Plan je plan.
Čemu brige?
Dan je predivan, nebo plavo, lišće zeleno, auti voze, a njih dvije će se počupati na tepihu.
četvrtak, 27.08.2009.
.
dokolica
Naviru misli kao sumanuti mjehurići. U čas mi izgledaju kao neoplođene jajne stanice...i, eno ih, već su otišle kod nerođene djece...zašto se te misli tako vole lijepiti za taj negativni predznak?
Moram ih reprogramirati...opet.
srijeda, 26.08.2009.
Muza zvana guza
Kaže mi da sam užasno spora. I da se nikad u životu nije oko nekoga tako dugo i strpljivo trudio. Govori puno lipih stvari. Tako se valjda radi po udžbeniku, strana 12. Onom dobrom, starom udžbeniku kojeg ne štampaju svake godine nanovo, nego postoji zapisan negdje u hormonskim prijepisima i samo se predaje s naraštaja na naraštaj.
Bilokakobilo, rijedak je taj trud koji se nije isplatio. Gube u toj igri samo oni koji odustaju. Uf, kako mi odustajanje zna dobro ići...tako lako i bez žaljenja. Bit će da mi je zato prikladan netko tako očinski strpljiv i uporan. Već smo se izvježbali u svojim roditeljsko-dječjim ulogama. Voli me učiti, priprema za svoje podvige dugo i pažljivo, laganim insinuacijama, pričicama, prstićima, na ovaj ili onaj način, pazeći pritom grozničavo da ne učini koji krivi potez, koji bi ga samo odbacio dalje od raznoraznih izvora užitaka koje je poželio osvojiti...
I dugo je odgađao i taj trenutak. Kao neki svečani kozmički čin koji mora dugo sazrijevati...i kojeg je najbolje prvo promatrati u budućnosti i sanjivo o njemu maštati...I na kraju, kao što je uspio i sa svim drugim stvarima koje je sa mnom namjerio doživjeti, u kombinaciji s imam stvari pa ne mogu trenutkom, stigao je do svojeg cilja. Dvaput. Prvi puta sam, a drugi put sam mu se odlučila pridružiti. Nije mi poslije baš bio jasan toliki ushit kojeg je pokazivao u prisjećanjima na taj drugi put, ali mi je zato jasniji razlog opsjednutosti i zaluđenosti običnim guzicama. Nije to u njihovom obliku, niti u ljepoti njihovog gibanja i ljuljuškanja, niti u njihovoj okruglastoj sočnosti, poanta je u tome što kriju tajni predmet muške želje za penetracijom u svaku šupljinu koja ima sposobnost stiskanja i širenja do neslućenih granica.
Nije mi jasno onda samo zašto bi se ti, po defaultu uspaljeni, mužjaci, morali usmjeravat samo na ženske stražnjice, kad je općepoznato da i muške znadu biti tako savršeno okruglaste, tvrde...a opet tako glatke, nježne, podatne i meke...
ponedjeljak, 24.08.2009.
jedno vuče drugo
Žena koja može raditi na radnom mjestu na kojem ne može piškiti kad joj to mjehur poželi, jest ista ona kojoj ne smeta biti ljubavnicom.
četvrtak, 20.08.2009.
Zajedno
Insomnia opet. I puna kuća ljudi. Cimkin novi dečko (ne zna razgovijetno izgovoriti r, djeluje pomalo bedasto, pobrao mi je simpatije, ipak), i opet neki učitelji yoge na prespavavanju. Uglavnom, ležim i čekam da ekipa završi redaljku na wc-u, pokušavam uloviti sna, mjehur mi ne da...ne da glava najviše od svega. Poželim tu i tamo ustati i iznebuha prošetati u gaćama među njima, učiniti nešto urnebesno i neočekivano, nasmijati makar samu sebe...i nije neki plan, dečkima bi bilo milo, cure bi se možda zabrinule. Nije bitno.
Sigurnije je upaliti komp i čačkati po njemu. U sigurnosti sobe, dok oni po hodniku vuku šlape i obzirno šapuću iako smo svi budni.
Boli me glava, malo.
Nemam više ni hrabrosti za svakidašnje jadikovke. Najradije bih izmišljala kako je sve super i sve pet i kako mi je život frenetično zabavan i ružičasto drečav...ali, nije.
Pa bauljam u mraku i tražim one neke konce od života za koje mi se u nekom trenutku činilo da ih tako čvrsto držim i tako vješto s njima baratam...a čini mi se sad kao da su već neko vrijeme olabavljeni i kao da samo bespomoćno lamataju na nekom usputnom vjetru. I kao da me nije briga.
Ima tome već neko vrijeme. Možda i cijeli život.
A slike, samo vuku dolje, ponekad mi se čini da prikazuju neki tuđi život i da nemam veze s njima.
Moramo se slikati zajedno, nemamo ni jednu zajedničku. Nisam to očekivala od njega, činio mi se kao neki tip koji ne voli uspomene i ne podnosi pogled na svoje sretno lice u društvu njenog sretnog lica u nekoj tamo zajedničkoj sretnoj prošlosti. Nemam ni jednu zajedničku ni sa jednim od svojih bivših. Ne volim te zajedničke...možda ih se sramim, ustvari. Sebe pored njih. Njih pored mene. Gubljenja vremena. Nečega.
Spremila sam torbe, stoje nabrekle nasred sobe. Idemo sutra u nova osvajanja, obahatili smo se. I mislim da ćemo to ovaj puta učiniti. Sliku. Zajedničku. Napraviti korak naprijed među slijama pustopoljina za koje samo mi znamo da smo bili tu negdje u isto vrijeme. Iako mi je svaka pustopoljina sasvim dovoljna da znam kako stojimo jedno pored drugog. Izvan okvira. Zajedno.
srijeda, 19.08.2009.
o-o-o-o-o-o-
Osvojili smo još jedan komadićak prostora i vremena. I jednu bezveznu kućicu pored ceste, za kojom se inače ne bi ni osvrnuli. Nazvali smo je onom našom. Ostalo je zabilježeno, u jednom trenutku prošlosti, miješali smo tamo krv i spermu. I sigurna sam da je jedna njegova dlaka odbjegla i skrila mi se u pupak i više nije htjela izaći van. Progutao ju je pupak pohotni. Štogod mu to značilo.
Ostavili smo joj mali trag i pobjegli. Sad je ona zauvijek naša u sjećaš se ono jednom kad smo trenutku vremena.
Jednog dana napravit ću ogrlicu od loptica prošlosti.
Bit će lipa...:)
utorak, 18.08.2009.
Ne smij se tuđim snovima...
Ne bi li bilo divno imati kućicu malenu, ali s potkrovljem, obavezno s potkrovljem... Do potkrovlja ne bi išle stepenice. Ne bi ni ljestve. Samo par izbočina na zidu koje bi glumile umjetnu stijenu i gore bih se penjala noktima i vršcima prstiju. Ne bi gore bilo ni vrata, samo otvor u stropu, ni prevelik ni premali. Taman. Potkrovlje bi bilo radni teritorij za bijeg od prizemlja. Ne bih gore spavala, ne želim plaziti po zidu dole-gore s punim-praznim mjehurom. Gore bih išla sita i spremna. I ne bih nosila hranu sa sobom i ne bi se mrvice igrale oko kompjutora. Na krovu bi lipo stajao prozor, naravno. Ali prozor na onoj strani krova koju nitko ne vidi. Ne bi bilo dobro da svjetlo vabi prolaznike lažnom dobrodošlicom. Imala bih gore veliki stol, velike jastuke, puno knjiga...i možda još jedan prozor, da ga prolaznici ne vide, naravno. Ili, bolje jednu malu terasicu na kojoj bih mogla ležat gola pod vedrim nebom. I tuliti na mjesec zajedno s mačkama. I bilo bi mi gore fino zimi toplo, a spavala bih negdje dolje...u nekoj prohladnoj, ne prevelikoj sobi ispunjenoj samo jednim krevetom. Velikim, za odrasle ljude. I nekako je želim s niskim stropom...kao pravu sigurnu jazbinu.
Kupaona bi rado imala onu tuš-kabinu-saunu. Moram negdje imati saunu. Ili veeeeeliku neekonomičnu kadu. I mora u kupaoni biti petsto stupnjeva. I puno plavičasto zelenkastih šarenih malenih kamenčića. I sve okruglo i zaobljeno.
Dnevni bi imao kauč koji ide u krug za one koji su dobrodošli. Da se mogu zavaliti i gledati jedni u druge dok ćakulaju. I dolazilo bi u njega puno svjetla. S one strane koju nitko ne vidi.
Kuhinju bih prepustila njemu. Skroz. Da se ima čemu radovati kad odluči svrnuti.
I vrt, daaaa, vrt. U vrt bih gledala dok pijem kavu na trijemu. Ili čaj. Ili pivu. Ili fino vino. Ili žesticu. Čagod. I na trijemu bi bio stol. I nešto u vrtu...nije važno što, bitno je da je živo i da raste i da se mijenja...da ne zaboravim da je tome tako. Uvijek.
petak, 14.08.2009.
.
Na blogu živi svijet u kurcu.
četvrtak, 13.08.2009.
žena zmaj
Gledam čobančicu u istočnjačkoj haljinici, japankama i ručnikićem pod rukom. Kupa se i sunča o vlastitom trošku. Obična ženica na istoj plaži s ostalim pučanstvom. Ona je samohrana majka. Zna što je borba. Političarka, prava, važe i mjeri svaku svoju riječ. I ne da se isprovocirati samo tako. Čvrsta ruka. Tako bliska puku, a tako sposobna i moćna istjerati modu na svoj konac. Uopće nije slaba i nezaštićena. I tako uživa u svojoj moći. I tako zrači srećom i entuzijazmom u svojoj konačnoj prilici da drži žezlo moći i da može mijenati stvari. I tako savršeno utjelovljuje upravo ono za čime njene nesigurne ovce bleje i na što je to izgubljeno stado u stoljećima svojeg preživljavanja naučilo - željezno čvrstom i bolesno nepopustljivom rukom u naizgled pristojnoj i kulturnoj pojavi.
I tako me lagano hvata neka jeza...
utorak, 11.08.2009.
Ili plivaj ili odjb
Popila sam kavu danas sa Zvonkom. Ona je već drugu godinu na magisteriju na dalekom istoku, došla je malo doma na par tjedana, pa eto. Upoznale smo se na poslu, bivšem. Sjećam je se kao jedne od najnesretnije i najosjetljivije na bolesne-jebemteumozak ispade bivše šefice. Bivša šefica bila je aždaja u tijelu nježne ženice. Sjećam se da me je, nakon prvih mjesec dana u njezinoj službi, odlučila mrziti i dati mi otkaz, jer da su moji radovi nešto najružnije što je ikad u životu vidjela i da to njoj ne treba. No, nije joj uspjelo otjerati me, a meni je uspjelo natjerati ju da me zavoli. Nisam ju baš natjeravala, to se ne radi tako. Jednostavno, vremenom je odlučila da me voli i da su sve one ružne stvari koje je prezirala, ustvari, baš lijepe i zgodne. Percepcija je čudna stvar, lako se da izmijeniti.
Zvonki je to bilo previše, nije se znala nositi sa šefičinom neuravnoteženom percepcijom i samo je navlačila njen bijes na sebe. Bila je kronično isprepadana, nesigurna, nesretna i rekla bih, na rubu živčanog sloma. Jedina radost i strast u to vrijeme bilo joj je beskonačno posuđivanje i gledanje filmova. A posao - nužno zlo. Mora se. Patnja. Jebanje u mozak. Pa je, da bi spasila sebe, zdravorazumski odlučila dić ruke od svega. Što je s druge strane ispalo još gore. Biti prepušten sam sebi u ovoj zaostaloj zemlji i usporenom gradu, a posjedovati njezinu brzinu shvaćanja i potrebu za proždiranjem novih informacija ravno je natjeravanju morskog psa da prestane plivati.
Ponekad je to upravo ono što nam svima treba...pad na dno da bismo se zbilja pokrenuli, jer tek tad shvatimo da smo inače mrtvi.
Stisnula je Zvonka petlju i otišla najdalje što je mogla, radit ono što voli, studirat film. Vratila se nakon godine dana neka nova Zvonka. Sretna, nasmijana, zgodna, pravi blješteći i neodoljivo privlačan komad koji živi život punim plućima. Ni traga od one sive, isprepadane i nesretne likuše. Znala sam još po njenim prvim javljanjima da je našla mjesto na svijetu po svojoj mjeri. I da će joj ubrzani tempo ambicioznih istočnjaka i više nego odgovarati.
Bilo mi je i ove godine silno zadovoljstvo ispijati kavu u njenom veselom i sjajnom društvu. I diviti se maloj nemani koje je uspjela uloviti struju i sada nesmetano juri uživajući u svojoj putešestviji. Vlastitom voljom i snagom. I mudro sad zaključiti kako su sve one patnje, koje je proživljavala prije nego je otišla i svi oni filmovi, koji su joj bili jedina utjeha, ustvari bili samo priprema da učini ovaj korak i zabljesne u onome što zaista voli.
No, lako je biti generalom poslije bitke.
Sad još samo moram dokučiti što je to što ja toliko volim. I što sam sve spremna žrtvovati da do toga dođem...ili žrtve jednostavno nisu moj put. Možda sam samo hobotnica koja se svakom obliku može lako prilagoditi, pa mi je ustvari, svejedno...onda...ipak, nije mi jasno odakle onda svo to usrano nezadovoljstvo dolazi...?
nickovanje u svrhu vlastita veselja
Našla sam neku zanimljivu stranicu koja svakodnevno raspisuje natječaje za izradu logotipa. Može se nešto i zaraditi. Prijavila sam se. Tražilo me da prijavim neki nick. Zaradila još nisam ništa, ali me zato svakodnevno uveseljava pogled na stranicu šarenih logotipa i onog jednog među njima ispod kojeg piše: desgin by kurac krasni. I gore desno isto tako uljudno piše: g`day kurac krasni.
Baš se fino slažu ta zapadnjačka kultura i balkanski pristup. :)
subota, 08.08.2009.
Doma
Ja sam zadovoljan. Ispunio sam sve svoje ambicije i više se nemam radi čega upinjati i nervirati. Život mi je lijep. Svečano je to stari danas izjavio na običnom obiteljskom ručku. Pritom mu se šugo od pomidora već lagano korilo u svojem utabanom potočiću između lijevog krajička usana i vrška brade.
Obriši se. Letargično je priopćila stara svoje mišljenje o njegovoj dubokoumnoj filozofiji, na što je, bez pogovora, energično zamahnuo svojim, za ručak uvijek prisutnim, ručnikićem i pobrisao neki, njemu neosjetljiv, dio lica. Nije dobro, rijetko kad uspije obrisati sve iz prve. A i ne zna što briše, ne osjeća.
Ove godine će biti desetogodišnjica da ne osjeća. I da mu ruka visi. I da njegov hod i pojava plaše malu djecu. I skoro sve zdrave ljude koji ga se još uvijek sjećaju visokog, zgodnog i duhovitog.
Duhovitost je uspio zadržati, pomaže mu da traje. I da šarmira neke usputne prolaznike koji ga ne znaju otprije, nego prihvaćaju to što vide onako kako vide. I spremni su nasmijati se bez reminiscencija na nekad tako oštroumnog i britkog sugovornika.
Onima koji ne poznaju prošlost, lakše je živjeti u sadašnjem trenutku. Lakše im je, općenito...valjda.
Uvijek kad ga sanjam, sanjam ga zdravog. Isto kao što mrtve sanjam živima, a nepokretne pokretnima.
Snovi ne poznaju vrijeme. Ni ograničenja.
Mrzim kad me bude usred slobode.
srijeda, 05.08.2009.
Blagdanska crtica
Na trinaestom katu susjednog nebodera, u kojeg gleda prozor moje noćionice, po cijelu noć gori svjetlo.
Na istom balkonu za svaki se praznik vijori barjak.
Ne znam tko, ali sad mi je jasnije zašto, se tamo boji mraka...
utorak, 04.08.2009.
ko nas jebe, budale
Muku mučim s brojkama. Upisujem 23, ono se vraća na 22. Ili mi promijeni cijenu. Ili zapamti 23 jednom zauvijek, ali onda neće isprintati 23 nego i dalje 22. Strojevi ne prihvaćaju manipulaciju samo tako.
Dajem ljudima račune na kojima piše 22, a postotak izračunat kao da je 23. Ljudi su, uglavnom, strpljivi i tolerantni dok potiho psujem i borim se s računima. I zabole ih koliki je postotak sve dok je cijena ista. Uostalom, jesam li ja smislila promjene preko noći? I to baš u doba kad je programer na godišnjem i ne može učiniti apsolutno ništa u smislu prebacivanja 22 na 23.
Fino je to kad se sva odgovornost može prebacit na neke tamo koji imaju moć zlorabit ostatak svijeta i to naveliko koriste. Onda mogu i ja, mirne duše, griješit do mile volje, jer...ako ONI ne znaju što rade...ne moram ni ja znati. Jebe se njih, jebede se i mene.
Na sljedećim izborima ću, stoga, gledat glasati za još gluplje i još nesposobnije. Ako takvi postoje.
I baš će mi biti, fino, milamajka...
nedjelja, 02.08.2009.
nedjelja, obična
Rekla sam mu kako mi se čini da radim na krivom poslu i kako zbog toga ne mogu iz sebe izvući maksimum, nego samo gubim vrijeme. Rekao mi je da bi mi isto tako bilo da radim bilogdje drugdje u ovoj zemlji. Rekla sam, onda, daaaa živim u krivoj zemlji. Rekao mi je da bi meni, takvoj kakva jesam, isto bilo bilogdje drugdje na ovoj planeti. Rekla sam da je to konačni razlog. Živim na krivoj planeti. Rekao je da živim u krivoj glavi.
Zvučao je pritom pomalo frustrirano. A nije takav, inače. Čak se nije ni smijao kao što običava na moje svakidašnje jadikovke.
Onda je brižno navalio ispitivat da što sam jela i da što ću jest. I kao nešto puhat i ljutit se na nedefinirane i nezainteresirane odgovore. Uspio me, na kraju, pridobit na uništavanje mladog krumpira koji čami dolje, negdje, pri dnu ormarića.
Izabrala sam jedan poveći komad. Jedan, aman-taman za mene jednu. Izrezala na kockice neke veličine. Učinilo mi se na trenutak da se onaj jedan krumpir nekako povećao. Zagrijala ulje. Ulje se je uplašilo od krumpirića i skočilo meni na ruuuku. Na mali prstić i nježno meso unutarnje strane podlaktice. Peče. Onda je nastavilo histerično skakat po pločicama i šparhetu i opranom suđu i jebemusunce, nakon svega moram još i čistit i ribat. I nekako sam sad sigurna da ovog trenutka u tavi cvrči i cijuče količina krumpirića dostatnog za barem troje ljudi. Rastu ti krumpirići kao sumanuti...
Ljetno je popodne, vruće je za poludit. Cimka je otišla na cjelodnevno kupanje na Krk. Kad se vrati, stan će biti fino pregrijan s finim mirisom friganih krumpirića. (A možda i zagorenih, ako uskoro ne odljepim dupe i lice od monitora.) Mene neće bit, jer nastavljam slijediti stope ideje o izbjegavanju krcatih i bučnih plaža, ali ovaj puta idem s ekipom plaziti po stijenama, fino nakrcana uljem i ugljikohidratima. Kao što takvim aktivnostima i priliči, stavio je točku na i u svojem prefriganom nagovaranju...
