Popila sam kavu danas sa Zvonkom. Ona je već drugu godinu na magisteriju na dalekom istoku, došla je malo doma na par tjedana, pa eto. Upoznale smo se na poslu, bivšem. Sjećam je se kao jedne od najnesretnije i najosjetljivije na bolesne-jebemteumozak ispade bivše šefice. Bivša šefica bila je aždaja u tijelu nježne ženice. Sjećam se da me je, nakon prvih mjesec dana u njezinoj službi, odlučila mrziti i dati mi otkaz, jer da su moji radovi nešto najružnije što je ikad u životu vidjela i da to njoj ne treba. No, nije joj uspjelo otjerati me, a meni je uspjelo natjerati ju da me zavoli. Nisam ju baš natjeravala, to se ne radi tako. Jednostavno, vremenom je odlučila da me voli i da su sve one ružne stvari koje je prezirala, ustvari, baš lijepe i zgodne. Percepcija je čudna stvar, lako se da izmijeniti.
Zvonki je to bilo previše, nije se znala nositi sa šefičinom neuravnoteženom percepcijom i samo je navlačila njen bijes na sebe. Bila je kronično isprepadana, nesigurna, nesretna i rekla bih, na rubu živčanog sloma. Jedina radost i strast u to vrijeme bilo joj je beskonačno posuđivanje i gledanje filmova. A posao - nužno zlo. Mora se. Patnja. Jebanje u mozak. Pa je, da bi spasila sebe, zdravorazumski odlučila dić ruke od svega. Što je s druge strane ispalo još gore. Biti prepušten sam sebi u ovoj zaostaloj zemlji i usporenom gradu, a posjedovati njezinu brzinu shvaćanja i potrebu za proždiranjem novih informacija ravno je natjeravanju morskog psa da prestane plivati.
Ponekad je to upravo ono što nam svima treba...pad na dno da bismo se zbilja pokrenuli, jer tek tad shvatimo da smo inače mrtvi.
Stisnula je Zvonka petlju i otišla najdalje što je mogla, radit ono što voli, studirat film. Vratila se nakon godine dana neka nova Zvonka. Sretna, nasmijana, zgodna, pravi blješteći i neodoljivo privlačan komad koji živi život punim plućima. Ni traga od one sive, isprepadane i nesretne likuše. Znala sam još po njenim prvim javljanjima da je našla mjesto na svijetu po svojoj mjeri. I da će joj ubrzani tempo ambicioznih istočnjaka i više nego odgovarati.
Bilo mi je i ove godine silno zadovoljstvo ispijati kavu u njenom veselom i sjajnom društvu. I diviti se maloj nemani koje je uspjela uloviti struju i sada nesmetano juri uživajući u svojoj putešestviji. Vlastitom voljom i snagom. I mudro sad zaključiti kako su sve one patnje, koje je proživljavala prije nego je otišla i svi oni filmovi, koji su joj bili jedina utjeha, ustvari bili samo priprema da učini ovaj korak i zabljesne u onome što zaista voli.
No, lako je biti generalom poslije bitke.
Sad još samo moram dokučiti što je to što ja toliko volim. I što sam sve spremna žrtvovati da do toga dođem...ili žrtve jednostavno nisu moj put. Možda sam samo hobotnica koja se svakom obliku može lako prilagoditi, pa mi je ustvari, svejedno...onda...ipak, nije mi jasno odakle onda svo to usrano nezadovoljstvo dolazi...?
Post je objavljen 11.08.2009. u 21:21 sati.