Ne bi li bilo divno imati kućicu malenu, ali s potkrovljem, obavezno s potkrovljem... Do potkrovlja ne bi išle stepenice. Ne bi ni ljestve. Samo par izbočina na zidu koje bi glumile umjetnu stijenu i gore bih se penjala noktima i vršcima prstiju. Ne bi gore bilo ni vrata, samo otvor u stropu, ni prevelik ni premali. Taman. Potkrovlje bi bilo radni teritorij za bijeg od prizemlja. Ne bih gore spavala, ne želim plaziti po zidu dole-gore s punim-praznim mjehurom. Gore bih išla sita i spremna. I ne bih nosila hranu sa sobom i ne bi se mrvice igrale oko kompjutora. Na krovu bi lipo stajao prozor, naravno. Ali prozor na onoj strani krova koju nitko ne vidi. Ne bi bilo dobro da svjetlo vabi prolaznike lažnom dobrodošlicom. Imala bih gore veliki stol, velike jastuke, puno knjiga...i možda još jedan prozor, da ga prolaznici ne vide, naravno. Ili, bolje jednu malu terasicu na kojoj bih mogla ležat gola pod vedrim nebom. I tuliti na mjesec zajedno s mačkama. I bilo bi mi gore fino zimi toplo, a spavala bih negdje dolje...u nekoj prohladnoj, ne prevelikoj sobi ispunjenoj samo jednim krevetom. Velikim, za odrasle ljude. I nekako je želim s niskim stropom...kao pravu sigurnu jazbinu.
Kupaona bi rado imala onu tuš-kabinu-saunu. Moram negdje imati saunu. Ili veeeeeliku neekonomičnu kadu. I mora u kupaoni biti petsto stupnjeva. I puno plavičasto zelenkastih šarenih malenih kamenčića. I sve okruglo i zaobljeno.
Dnevni bi imao kauč koji ide u krug za one koji su dobrodošli. Da se mogu zavaliti i gledati jedni u druge dok ćakulaju. I dolazilo bi u njega puno svjetla. S one strane koju nitko ne vidi.
Kuhinju bih prepustila njemu. Skroz. Da se ima čemu radovati kad odluči svrnuti.
I vrt, daaaa, vrt. U vrt bih gledala dok pijem kavu na trijemu. Ili čaj. Ili pivu. Ili fino vino. Ili žesticu. Čagod. I na trijemu bi bio stol. I nešto u vrtu...nije važno što, bitno je da je živo i da raste i da se mijenja...da ne zaboravim da je tome tako. Uvijek.
Post je objavljen 18.08.2009. u 09:09 sati.