nedjelja, 02.08.2009.
nedjelja, obična
Rekla sam mu kako mi se čini da radim na krivom poslu i kako zbog toga ne mogu iz sebe izvući maksimum, nego samo gubim vrijeme. Rekao mi je da bi mi isto tako bilo da radim bilogdje drugdje u ovoj zemlji. Rekla sam, onda, daaaa živim u krivoj zemlji. Rekao mi je da bi meni, takvoj kakva jesam, isto bilo bilogdje drugdje na ovoj planeti. Rekla sam da je to konačni razlog. Živim na krivoj planeti. Rekao je da živim u krivoj glavi.
Zvučao je pritom pomalo frustrirano. A nije takav, inače. Čak se nije ni smijao kao što običava na moje svakidašnje jadikovke.
Onda je brižno navalio ispitivat da što sam jela i da što ću jest. I kao nešto puhat i ljutit se na nedefinirane i nezainteresirane odgovore. Uspio me, na kraju, pridobit na uništavanje mladog krumpira koji čami dolje, negdje, pri dnu ormarića.
Izabrala sam jedan poveći komad. Jedan, aman-taman za mene jednu. Izrezala na kockice neke veličine. Učinilo mi se na trenutak da se onaj jedan krumpir nekako povećao. Zagrijala ulje. Ulje se je uplašilo od krumpirića i skočilo meni na ruuuku. Na mali prstić i nježno meso unutarnje strane podlaktice. Peče. Onda je nastavilo histerično skakat po pločicama i šparhetu i opranom suđu i jebemusunce, nakon svega moram još i čistit i ribat. I nekako sam sad sigurna da ovog trenutka u tavi cvrči i cijuče količina krumpirića dostatnog za barem troje ljudi. Rastu ti krumpirići kao sumanuti...
Ljetno je popodne, vruće je za poludit. Cimka je otišla na cjelodnevno kupanje na Krk. Kad se vrati, stan će biti fino pregrijan s finim mirisom friganih krumpirića. (A možda i zagorenih, ako uskoro ne odljepim dupe i lice od monitora.) Mene neće bit, jer nastavljam slijediti stope ideje o izbjegavanju krcatih i bučnih plaža, ali ovaj puta idem s ekipom plaziti po stijenama, fino nakrcana uljem i ugljikohidratima. Kao što takvim aktivnostima i priliči, stavio je točku na i u svojem prefriganom nagovaranju...
