petak, 31.07.2009.
Ajmo za promjenu, malo haračit...
Bio je početak devedesetih. Nadobudni dečko prijateljice ubjeđivao me kako je rat jedino rješenje i kako je to super i kako će se on uskoro meni smijati sa plavim pasošem u džepu...i neće više biti jadan s onim crvenim komunjarskim...i kako će mu sva vrata cijelog svijeta biti otvorena, jer će imati pasoš plave boje. Svi su se mužjaci moje generacije sabijali onda i pripremali za svetu borbu, ispuštali i udisali testosterone i osjećali se dobro kao pomahnitala masa na stadionu dok se ekipa dole sprema zabit gol.
Nitko nije htio čuti za moju tihu propovjed kako se iz mržnje, ubijanja i osvete ne može sagraditi ništa dobro, i kako je jedino dobro rješenje ono doneseno u miru i hladne glave. I kako boja pasoša nije vrijedna ljudskih života. Jebeš to pametovanje, kad su ti sokovi od adrenalina tako slatki...
Bila je sredina devedesetih, nasumce sam sretala mužjake moje generacije, skoro svaki od njih imao je neku silnu potrebu podijeliti sa mnom svoje ratno iskustvo u kojem je najvrijedniji bio onaj trenutak kad su se, tad već nepopravljivo istraumatizirani, suočili sa svojim neprijateljem i kad su shvatili da su na drugoj strani momci isti kao i oni, uplašeni, zbunjeni i izmanipulirani, i da među njima nema apsolutno nikakve razlike. I da su shvatili tad kako su nasjeli. Ne znam zašto, ali činilo mi se kao da imaju posebnu potrebu ispričati to upravo djetetu majke srpkinje i oca hrvata. Kao da su htjeli objasniti kako me više ne smatraju drukčijom i nepoželjnom. I kao da ću ih ja bolje shvatiti jer sam odavno znala kako razlike između običnih, malenih ljudi - nema. U isto vrijeme, iste sam priče slušala od drugara kad sam preko Mađarske vozikala se u posjetu srpskim precima.
Grubo izudarane glave su se počele hladiti, ali šteta je već bila učinjena. Nove Države nastale su na naivnosti vlastite mase, koju su prvo dobro iskoristile, iskasapile i razorile, izjebale i pokorile...vlastiti narod, ne neki drugi.
Mnogi danas govore da tako nam i treba, jer smo primitivni i pohlepni i da smo dobili što smo tražili i zaslužili...možda je narod, koji slijepo vjeruje vođama koji ih sa svoje sigurne distance guraju u rat i smrt, po dobrom starom sistemu zavadi pa vladaj, zaista zaslužio kaznu za lakovjerstvo...ustvari, nema tu ni kazne ni nagrade, sve je to obična poljoprivreda. Što si posijao, to ćeš i kusati.
Tu i tamo, samo mi se pojavi plaha i naivna pomisao kako bi bilo lijepo da se ovaj primitivni ćorsokak opet prevrne naglavačke i da nekim čudom isplivaju vrijednosti koje život stvaraju i podržavaju, koje u sebi ne nose mržnju i smrt, nego radost i ljubav. Pa, ako će i ovaj, najnoviji, proces gaženja naivnog naroda pomoći tome da mu se konačno otvore oči i da shvati prave vrijednosti, onda, u zdravlje cijeloj Vladi kao i onima koji su ih tamo postavili.
Iako, nakon svega...mo`š mislit.
Šora
Odlučila sam se opet uhvatiti u koštac sa samom sobom. I živjeti malo u ružičastom okruženju. Za početak - virtualnom. Mmmmm, jupiiiiii! :)
Eto.
četvrtak, 30.07.2009.
Kako to?
Oduvijek me fasciniralo kako to da obični ljudi na cesti znaju rješenje svih političkih i ekonomskih problema, a oni na vlasti pojma nemaju. A najviše od svega me zanima da li bi ti isti ljudi sa ceste, kada bi se nekim čudom našli na vlasti, još uvijek znali rješavati probleme ili bi i oni postali običnom puku neshvatljivi i nedodirljivi samonasvojedupemislioci?
srijeda, 29.07.2009.
Počelo je....
Taman je fino krenulo. Bez portala, bez vijesti, bez crne kronike, čak sam malo i šetala naokolo Trsata s fotićem i aman taman stigla doma fino oznojena i ošamućena od šetnjice, kad ono u sandučiću iznenađenje! Gradski distributer plina zaključio je kako je došlo vrijeme da u skladu nove odluke Vlade počne naplaćivati grijanje zasebno i prema potrošnji. Ne od oka, nego ono, precizno. I poslao nam račun za razdoblje od prvog do sedmog mjeseca ove godine. Nakon što smo svih tih šest mjeseci uredno plaćale i grijanje i plin i vodu i ine pizdarije. Kao da smo onih 4 iljada kuna za njihova potraživanja platile za zajebanciju. A sad ćemo za ozbiljno. Jer, energoplin je došao do zaključka da nam želi uzeti još nešto kunića, ali ovaj puta pošteno, onoliko koliko smo potrošile i to nam tako uredno obrazložio. Moram li napomenuti da u petom i šestom mjesecu uopće nismo trošile grijanje? Kao i da u ovom neboderu ne postoji odvojeni čitač potrošnje grijanja, nego da postoji samo navika zatvaranja radijatora i otvaranja prozora. Jer nitko to usrano grijanje ne može kontrolirati. Ali zato može dobro naplatiti.
Cimka je jako pičkarala i psovala dok je čitala nebuloze s poleđine računa. Sjetila sam se kako je donedavno bila sasma fina i sramežljiva djevica koja je čedno crvenila i veselo se smješkala i bila tako draga i mila. Danas je oštro prijetila da bi ih sve izjebala, samo da je to njen stan...i miluimmajku i sve tako spominjala spolne organe i njihovu interakciju. Draža mi je bila onako mila i čedna...za reć istinu. Malo zazirem od njenog bijesa..iako je u pravu, ali nije papirić ništa kriv.
Rekla sam joj utješno da nije to ništa, da su oni samo prvi...i predložila da zauzmemo neki udoban položaj, jer redaljka samo što nije krenula...
utorak, 28.07.2009.
Ajde van iz ovog...
Nisam ni primjetila, a postala sam ovisnom o lošim vijestima na portalima. Još me i Kumpanjon filao raznoraznim politčkim govorima ovog-onog, mudrim i peckavim kolumnama, ciničnim dosjetkama bivših feralovca i eto, sad dvadesetak puta na dan ispočetka vrtim portale i u zasjedi čekam na neki novi blokić vijesti. Pritom sam uredno namrštena i zgrčena. Misli su mi u grču. Planova nemam. Smak svijeta je pred vratima.
I čudim se ljudima koji se mogu smijati, veseliti i ići na kupanje. Kad je sve tako očito u trokurcu. Sad se barem ne čudim Kumpanjonu zašto su njemu svi idioti, kreteni i budaletine. Osim što tu i tamo zacvili za nekim nedužnim ljudima koji će stradati. Ne čudim se ni tome što je počeo i na mene frktati, kao da sam u najmanju ruku kriva za to što mu je dućan očito promašena investicija. Jer u krizi najbolji isto plivaju, a ja eto, nisam najbolja.
Moram se izvući iz tog katrana. Preskočiti vijesti, zažmirit na sijedu gospođu u crnom i radovat se životu, leptirićima i sunčevim zrakama. Možda i otić na godišnji kao svekoliko premudro pučanstvo nacije ove. I kupat i uživat i praćakat. Skupljat snagu i D-vitamina za zimu. I tko zna čega će još pofalit na zimu...evo mene opet. :)
Težak je to posao...vuče blato dole...
ponedjeljak, 27.07.2009.
Mi ćemo, hoćemo, samo što nismo...
Prijete li se prijete da je dosta! I da je kap prelila čašu! I da će svi izaći na ulice!!!
Ali tek na rujan, a do tada će se malo izležavati, trošiti pare koje nemaju na raznoraznim plažama i plažuljcima, skupo plaćat apartmane, cestarine, trošarine i ine pizdarije...a onda, onda kad se vrate, e onda će se obračunati i to samo tako!!!
Eh, uh, ah...
nedjelja, 26.07.2009.
Poduzetnička avetinja
U moje majke živi poduzetnički duh. On nju svako jutro natjera da ustane iz kreveta i ode na plažu dok je tamo mir božji, niko ne trči, skače, vrišti i preskače preko glave. Tamo negdje oko deset sati poduzetnički duh ju poškaklja i vragolasto nagovori da pokupi svoje stvari i sve one boce koje su ostavljene u boksu za boce predviđenom. Boce onda odnese u market i strpljivo čeka i po tri puta ide ispočetka u red ako ima više od 80 boca. Jer, red je red i treba da se poštuje. Najkasnije u jedanaest i pol je doma i priprema ručak. Svaki dan tako zaradi po 70 kuna. Još jedna penzija, milamajka...
U mene poduzetnički duh...još nije stasao. Ili se probudio. Ili ga jednostavno nikad nije ni bilo. Uglavnom, pušta me da spavam do mile volje, ne tjera me nigdje i ni na što, i ne smišlja mi vragolije. Sve moram umjesto njega drmat glavom sama sa sobom.
Smislila sam danas ne ići na more i ne gurati se s vrištećom dječurlijom i njihovim rekvizitima. Na jesen ću, kad ne bude nikoga. Usput ću biti najbolji komad na plaži. Umjesto na more, stidljivi me poduzetnički duh natjerao na šetnju po Učki. Tamo smo pokušali dokučiti kako i kamo da pobjegnem od sebe.
Nismo uspjeli.
subota, 25.07.2009.
povratak na svoje
Došla doma roditeljima na more. Zajedno sa mnom došli su i oblaci i nizak tlak.
Majka je rekla da joj ne moram pomagati čistiti apartman, jer da se ona osjeća kao zmaj. I da će to fino polako. Pa je onda nisam ometala. Ona je prvakinja svijeta u čišćenju. Isto tako je i prvakinja svijeta u ne bacanju hrane prethodno uništene u express loncu. Imali smo nešto nejestivo za ručak. Od jučer. Nije se pokvarilo, ali se isto tako nije ni popravilo. No, kako sam već neko vrijeme odrasla jedinka koja sama zarađuje za svoj kruh, stanarinu, struju, vodu, telefon, mobitel, benzin, porez na auto, porez na propalu državu i sve ostale nametnike, došlo je vrijeme i da me više ne tuku kad odbijam jesti neukusnu hranu. Shvatila sam danas koliko je uzaludno i nepravedno bilo ono trošenje energije na lomljenje otpora prema hrani koja mi se ne sviđa. I bez imalo emocija povukla vodu. Progutala je školjka preslani ćušpajz. Bez pogovora.
Veselim se svojem silnom uspjehu odrastanja i preživljavanja u ovom okrutnom svijetu. Čak su se i oblaci pridružili mojem veselju. Razbježali se kud koji. Izgleda da ću se danas ipak toćat u moru.
Sve je super i sve je najbolje što može biti...
srijeda, 22.07.2009.
dontlukbek
Kad pomalo krene na bolje, kad novi dan donosi nove mirise, osmjehe i zvukove...kad se konačno učini da opet mogu hodati ravno umjesto glavinjati pridržavajući se za usputne fasade...e baš onda je trenutak tražiti neke fotografije iz godine te i te... Naletila sam, sasvim slučajno naravno, na fotke našeg prvog stana, Cimka je tamo imala katastrofa poludugu frizuru i onaj njen strašni madež, ulovila sam je kako jede, ona ustvari, stalno jede, jede, malo gleda tv i ode spavat. Stan je bio kao slikovnica, sve mi je bilo dopušteno i sve sam ofarbala...osim onog srebrnog posuđa i porculanskih čajnika i šalica, to je bilo skriveno u prastaroj vitrini izbušenoj crvima. Sve je bilo izbušeno crvima, prastaro i sve je bilo rokenrol... Slikala sam rado u ono vrijeme, što kistom, što fotoaparatom...sad samo tupo zurim u prošlo vrijeme i osjećam onu atmosferu i ono...vratit se nikada neće... jeat ga.
Usput, sasvim slučajno, naravno, svira Vaya con Dios i razbija mi bubnjiće... taj se cd stalno vrtio po autu na počecima naših alpinističkih putešestvija, onomad još kad se Amante drznuo škicnuti kroz vrata usidjeličke nastambe i malo se duže tu zadržati...bilo je tako naivno i bezazleno sve to onda na početku...eh...
sve dalje i dalje...
Sve je čisto, dezinficirano i uklonjeno. Ostali su samo neki čudni egzotični začini koji će malo zbuniti Cimku, ali ako ja ne moram znati gdje je ona bila na godišnjem, ne mora ni ona znati odakle zadrtoj nekuharici egzotični začini. Eto.
Stan je prazan i nijem, bez mirisa, okusa i boje, nebo je 100% cyan plavo, zrak je kristalno čist, sunce je ljetno žuto, posvuda se šeću gole kože i raspuštene dlake, a ja se vučem zarobljena u svojem premalom balončiću od zakrčenih misli ravno na posao. Kasnim i svejedno mi je. Nailazim na nesretnika koji pokušava nekako proći koz zaključana vrata, veseli mi se kao mali psić, jer nitko u gradu ne radi, a njemu fotokopija sad tako gadno treba. Ajde.
Na majlu nema nikoga, skype je opustošen, na gmajlu sivilo, na portalima crne vijesti i tmurne prognoze, a vani sunce, i ljudi gole kože.
Kao da smo još jučer bili zajedno. Penjali se po stijenama, puhali, znojili i stenjali, hranili jedno drugo u šumi koja je zujala od života, pričala sam mu kako gss mrzi inkognito planinare koji se nikome ne javljaju i ako nam se oboma nešto desi da smo gadno, gadno najebali, i eh, da, kako romantično. Sve će izaći na vidjelo, a nas ionako više neće biti. Čista epika.
Sad se moram naviknuti na prazan ekran i nijemi mobitel...zašto?
Nije mi baš dobro, tako je valjda i malim zbunjenim psićima koje su vezali za stup ispred dućana, ali znam da će proći... sve će proći. To je samo zato jer je bilo tako intenzivno, preintenzivno malo, možda, da. Nije to dobro, naviknuti se na nekoga tko ne smije biti tu... kaos. Kad ga nema, nije u redu, kad je tu, nije u redu, sve to nešto nekako nije u redu.
Dolazi mi Paprena po neke slije, gleda cd, nas na njemu i komentira Amantea, kaže da joj se čini kako on pretjeruje sa svojim pričama i da se njoj čini kako on, ustvari, nije probao ništa nego tu svoju sirotu ženu i možda još koju prije nje. Jer da ti koji puno pričaju.... Opet mi se steže u želucu, već neko vrijeme mislim kako je dovoljno inteligentna da zna i šuti, ali sad mi se čini da dvije godine, ipak, uspješno igram paralelni život i da, ako otkrije... Ima ona neku sliku o meni, ne uklapam se u tu njenu sliju, više ne, stvari su se promijenile, ljudi se mijenjaju, tko ne evoluira izumire, moramo se mijenjati, tako smo programirani... ostala bi Paprena u velikom čudu pred najboljom prijateljicom.
Dolazi mi kasnije Mirna, sprema neku dobrotvornu utrku, zove me da se pridružim, čini mi se na trenutak kao super šok-terapija da napravim u svom životu stvar koju inače nikada ne bih. Odem tamo, trčim po vrelom zvizdanu i družim se s nekim nepoznatim ljudima, možda upoznam nekog... nagovara me Mirna da ako se prijavim sama, onda me možda izvuku da budem sa nekim... (da, da, nekim tko će moći biti stalno sa mnom i s kim se neću morat skrivat po lijevim ulicama i zabitim fukodromima) ...selebritijem, dovršava oduševljena Mirna. Eh, zaboli me sada za neke selebritije... nisam baš dobro danas, sutra će valjda biti bolje, navikne se čovjek na prazne ekrane i mutave mobitele... pomalo ...
utorak, 21.07.2009.
Folie a deux
Najlakše mi je samoj sebi objasniti muškarce kao mužjake koji samo reagiraju na podražaje, okreću se za golom kožom, suknjicama koje se ljuljuškaju na širokim, tankim, prćastim, sašušenim, svakakvim i nikakvim stražnjicama, sisama koje veselo skakuću ili se lijeno prelijevaju ispod nategnutih majica...sve im je to kao glasni i šareni vatromet, koji postoji samo da bi oni imali za čime okretati glavu. Nešto s čime se požele igrati i ponekad si daju truda da to dobiju.
Iza tih sisa i guzica oni rijetko, prije bih rekla gotovo nikad, vide osobu, karakter, inteligenciju, ono nešto komplicirano i teško shvatljivo, na kraju, krajeva, taj karakter i to nešto nije predmet njihove želje, dajte im samo sise i guzice i veselju nema kraja...
Najlakše mi je objasniti muškarce samoj sebi kao jednostavna bića s kojima je lako upravljati i rukovati, a najlakše od svega ih je razumjeti. Samo im daj ono što žele i to je to.
Postoje tu i finese, naravno...ne popuštaj isprve, pusti nek se malo muče, ali ne previše, tek toliko da osjete kako nešto osvajaju i kako to polazi za rukom samo njima, jer su baš oni po nečemu posebni, ne zaboravi nikad na njihov preosjetljivi ego i uvijek pazi da ga ne povrijediš...
I to bi, valjda, bio sažetak uputstava za rukovanje jednostavnim bićima...sve do onog trenutka kada im prvi flash te neke nove guzice izblijedi i kada na scenu stupa interakcija...e tu se znadem izgubiti, poprilično. Dalje od toga ne znam, lovim u mutnom neke signale, tumačim ih nekim svojim jezikom pomiješanim sa strahovima od nerazumijevanja, i jedino po čemu mogu dalje navigivat jest iskrenost, kolikogod ona trapava i razarajuća bila. No, to je obično i trenutak kada iskrenost nestaje i ustupa mjesto prenapuhanosti, skrivanju mana, isticanju prednosti, igri zavođenja i obmana i tko nema maglenke, može pritom gadno najebat....
U igri s Amanteom dogovorena su pravila vožnje bez magle i maglenki, možemo lagati svima (moramo, čak, štoviše), osim jedno drugom, iskrenost zagarantirana i gola do boli...trebalo bi biti jednostavno, no jednostavno je očito da imamo tajnu i da stvaramo maglu, ako ne sebi, onda drugima....kao što je očito da ni ta vožnja nije najudobnija i ne dozvoljava uključivanje tempomata i da svaki tren odnekud može naletiti neki zid ili bandera, i da to što jedno drugom povjeravamo najcrnje mane i strahove uopće ne čini vožnju sigurnijom. I još mi se čini da smo se pojasem, umjesto za sjedalo, samo uspjeli čvrsto vezati jedno uz drugo.
Vozi me vlak v daljave
Sve je u tajmingu...hodam kao luda, znojim se jos više, ipak, uspjevam stići pješke istovremeno kad i on autom pred zgradu. Opet nosi neke vrećice. Troši silno bogatstvo na ove svakodneve seobe i ozbiljno se namjerio obogatiti me masnim oblinicama. Zove sebe bogatim čovjekom i kaže da za novac ne mari... Iako, Paprena ga je već označila za dežurnog škrca...koliko ljudi - toliko impresija.
Govori mi da će sutra uzeti slobodan dan i da se ne vraća doma, ići će na tržnicu, radit nešto po stanu, vježbati, skuhati će nam ručak, ...za vrijeme planiranja kratke nam budućnosti, lamata namirnicama i začinima po kuhinji, već se pomalo i snalazi, ne moram govoriti gdje je što, samo namještam stol, i idem se tuširati, jer poslije hranjenja uvijek ide parenje, a tu si volimo biti čisti i mirišljavi. Jako smo si fini. :)
Gledamo još neke preostale filmove, kasno je već, skoro pola noći, gledam ga i čudim se, budan je i prisutan, a Bivši je uvijek hrkao pred televizorom, nikad nismo ništa zajedno gledali, bila sam redovno usamljena pored polumrtvog tijela nesvjesnog samog sebe i okoline. Bivši je radio i bio vani po cijele dane i onda bi se životinjski nažderavao i padao u nesvijest pred televizorom.
Amante ne pada u nesvijest kad vidi kauč u kombinaciji s teveom. Televizor ga nervira, radije ga gasi nego da bi trpio servirane mu debilane.
Bivši je uredno i gadno hrkao po cijele noći, znojio se i pentrao po meni, uvijek je pazio da me nagazi barem s jednom nogom i prekine cirkulaciju tako da ne mogu spavati, a pritom imam cjelovečernju zabavu borbe s njegovim zvukovima i težinom omlitavjelog tijela.
Bivši je patio od redovne začepljenosti koju je rješavao genijalnom metodom ispijanja litre hladnog mlijeka u šutu, jer je otkrio da ga jedino to protjera. Nakon te litre bih se obično budila negdje pred jutro misleći da sam upala u sumpornu jamu...toliko je gadno prdio prije nego bi svoju začepljenost rješio. Bježala sam iz sobe i otvarala prozore..upravo u to dragocjeno mi doba kada bih uspjevala malo bolje zaspati.
Kako bi se, u pravilu, onesvjestio negdje oko devet navečer, Bivši se je običavao i buditi oko četiri-pet ujutro, a zajedno s dolaskom svijesti, dolazila je i erekcija, koja ga je nepogrešivo usmjeravala na ciljano pentranje po meni, što bi me, nakon jedva prospavane noći i borbe s njim, dokraja izluđivalo. Onda bi ozlojađen, sad mojim, polumrtvim i nervoznim tijelom, ulovio čitati nešto, ili bi jednostavno išao pred televiziju, no ovaj put ne bi spavao.
Bivši je na poslu po cijele dane pio kave, pušio i ništa ne bi jeo. Naždravao se je navečer, a iskašljavao svako jutro. Sve sam teže i slabije podnosila njegovo jutarnje revanje iznad lavandina.. Išli smo si gadno na živce. A nismo htjeli priznat.
Zato sada silno cijenim Amanteov san...obično se samo lagano dodirujemo prije nego zaspemo, a onda odemo svaki na svoju stranu, Amante čvrsto spava, tu i tamo se okrene, negdje oko dobrih osam-devet sati polako otvara oči i kaže dobro jutro. I onda se proteže. Lagano.
Bivši se nikad nije protezao, obično bi skakao, i prije nego bi jedva stigao otvoriti oči, već bi se našao u uspaničenom trčanju po sobi i bježanju nekamo, bilokamo.... Nikad mi nije bilo jasno kako u tom bezglavom mahnitanju ne promaši vrata i ne zaleti se u zid, barem jednom...
Amante dugo doručkuje, pametuje, sve je oko njega smireno i na svojem mjestu, Bivši bi odmah zapalio cigaretu i nervozno želio što prije pobjeći nekamo van, nije podnosio biti u kući ni sekunde, kao da ga neko zlo vreba...
Gledam sad u budnog i prisutnog Amantea i lovim sebe u usporednom testu, lovim se u još gadnijim mislima o tome kako bi možda moglo biti kada bi...jednostavno ne smijem tamo ići, i to je to.
Stani, gledaj film i spavaj.
Ne budaleši.
.
ponedjeljak, 20.07.2009.
Zabranjeno voće, potkoljenica i povrće
Prazan stan u kombinaciji s usamljenim Amanteom uvijek znači isti ishod. A prazan stan i Amante na šest dana prepušten sam sebi, znači ishod puta šest.
Prvo jutro došao je oboružan nekim vrećicama, kao pravi lovac donio komad nečije noge, otkrio je da je to neko mlado tele, tužno sam gledala u krvavu kost koju je brzo pokrio celofanom i zatvorio u pećnicu...a onda, grljenje, stiskanje, valjanje, gore, dolje, slinjenje, vučja glad, pojest ćemo se prije nego pečeni komad noge dođe na red, svršavanja i prvi odmor. Gledamo se tupo i smješkamo i opet grlimo i cmačemo...i pričamo i idemo još jednom...dok se noga ne ispeče.
A onda nastupa u kuhinji. Priča kao Stevo Karapanđa (vegetu prezire i ne koristi), maše, objašnjava, vadi neke začine, reže, guli, riba, pomažem, kao, nešto, pokušavam spremiti stol, vadi neka bijesna vina, ovo u frižider, ovo na stol, di su čaše, ne želi plave ni zelene tanjure, pokvarit će mu tek, naranđasti su ok, ajde dobro...
Gotova je noga, gotovi su krumpiri, gotova je salata, sve je na stolu, vino je mmmmmm...moramo ići u Čile jednom...gotova je butelja, kost je oglodana...tupasto se gledamo, krevet je odmah iza zida...idemo se maziti.
Gledamo film, na sve je mislio, ništa ne smije zasmetati ni pofaliti kad si zarobljen u četiri zida i kad ne smiješ izlazit van da te ne bi vidio ovaj-onaj...na mjestu gdje nikako nisi.
Gledam malo u film, malo u njega, uzvraća pogled, uzvraća smiješak, čvrsto ga držim za ruku, nogu, gdjegod stignem...sad smo tu i tko zna kad ćemo opet moći...i mislim si, da si nismo to što jesmo i da znam da ćemo još dugo biti ovako zajedno, sigurno bih sad radila nešto drugo, i taj mi trenutak nikako ne bi bio tako svečan i dragocjen...i sigurno ne bih gledala film i ležala cijeli dan...i pogledavala se s njim kao djeca kada se prvi puta potajno drže za ruku i slute kako to nešto veliko znači...
Izmjenjujemo red filmova, hranjenja i parenja...do kasno u noć, a onda ga slušam dok tone u san...nitko ne zna tako spavati, tiho i čvrsto. Volim njegovo spavanje. I zavidim, ponekad...
Jutra su posebni rituali...uvijek se zapričamo i nešto mudrujemo i trošimo sate, i tko zna koliko bi to trajalo da njega ne potjera...i primjećujem da mu zavidim na skoro svim fiziološkim funkcijama. Patim od pms začepljenosti. Ni najcrnja kava me ne može potjerati...eh....nema veze.
Opet briljira s loncima, tanjurima, specijalnim začinima, točnim minutama kuhanja, sve mora biti podjednako toplo i spremno i ukusno....jedem polako, vrtim po ustima, cmokćem, činim sve da uguram hranu u svoj zaštropani metabolizam, uopće nisam gladna. A sve je tako prokleto ukusno....kad bi se ovo nastavilo, vratila bih se brzo u svoj medvjeđi oblik napušten još tamo negdje krajem srednje škole, zauvijek, mislila sam. Govori mi da moram jesti jer sam premršava...nit` ne zna s čim se igra...:)
Kasno popodne idemo šetati, lijevim nekim ulicama, kroz parkić, kroz šumicu, lokalni fukodrom i ravno na vidikovac, tamo sunce zalazi, a grad leži dolje ispod nas...postoji li ljepše mjesto od tog bunkera prošaranog sasušenim fekalijama i sljeplljenim papirnatim maramicama? Ne, zasigurno.
Vraćamo se kroz groblje, čitamo naslove, gledamo u kamene anđele...posvuda križevi, ponegdje petokrake...
Odlazim u stan dok se on sprema obaviti the conversation. Slutim...i pogađam.
Odlazi sav u panici, zajebala ga je, mora joj se javiti večeras iz stana, a jebemu, svejedno, smijem se, ipak, imamo još par dana, vratit će se sutra, a sad mi je dobro, tako sam slatko umorna i sita...
Dan prolazi...
...i nije mi ništa bolje...
srijeda, 15.07.2009.
Ljudi smo, dogovorit ćemo se...
Počelo se ponavljati. Sad se već grozim kad vidim parove koji se laćaju kvake i skladno ulaze u međusobnu bitku za manjim, većim, boldiranim, serifnim vakim-nakim fontom. S osmjehom ulaze, pokisli odlaze.
A tako su divni, krasni, ljubazni i zadovoljni kada dolaze bez one bolje polovice....
utorak, 07.07.2009.
Na početku med i mlijeko
Prvo je došla sama. Simpatična debeljuca, rekla je da je čula kako se kod nas mogu naručiti unikatne i neobične vizitke, pa je došla, izabrala si jednu i sva sretna napravila plan. Ali, vratit će se ona sutra sa zaručnikom i sve ćemo se onda dogovoriti.
Onda su došli zajedno, simpatične debeljuce, ona plava, on crn, objasnila mu je na engleskom svoj pakleni plan, zaručnik, naime, nije iz naših nam krajeva, a onda smo mu dale kemijsku i papir da lijepo napiše na stranjskom sve što treba na vizitki biti.
Pa je krenuo skicirat. Pa slova velika, pa slova mala, pa slova ukošena, pa slova bold. Pa nije baš bio siguran da je to to. I da ona slova ispod naslova ne moraju baš biti iste veličine kao adresa, i da više nije siguran što mu je važnije. Pa možda ipak...hm. Počeo se je malo i znojit.
Pa sam predložila da ja to fino njima na kompjutoru složim, pa kad vide prave omjere, da će im biti lakše za odlučit. Pa, hajde dobro.
Nisam htjela pretjerivat, dva prijedloga s istim fontom i malom razlikom u veličini sasvim su dovoljna. Ne valja ići u širinu, jer mogućnost kombiniranja slova na prostoru od 9x5 cm, može konkurirati patnji izbora dobitne kombinacije lota 6od45. Pa sve pazim svesti na što manju mjeru biranja i prebiranja.
Golupčići su se vratili poprilično kasnije od zakazanog termina. Objasnila sam im kako će to još izgledati na onom specijalnom papiru sa specijalnom doradom i da nemaju straha. Ona je rekla da super. On je rekao da slova moraju biti manja. Ona je rekla njemu da mala slova nemaju smisla, ako su na njima brojevi telefona koje netko mora pročitati, i da svi ne vide dobro kao on. Jer da je to bitna informacija i da se vizitke zato i dijele naokolo. On je rekao da dobro, ako ona želi da bude po njenom, da neka onda bude po njenom i da neka ih onda radim, ali da on misli da slova moraju biti manja. Onda je ona rekla da ona ne želi raditi vizitke koje se njemu ne sviđaju, jer to je njihova zajednička firma i zajedničke vizitke i da se moraju oko toga nekako dogovoriti. I da dobro, neka slova budu manja. Onda je on rekao da ne trebaju biti manja, da neka budu isto tako velika, ali da onda barem njihova imena gore budu manja. Onda je ona njemu rekla da su imena bitna kad se dijele vizitke, jer to je upravo smisao djeljenja vizitki. Onda je on rekao da dobro i obrisao graške znoja. Bio je već dobrahno orošen. Onda su malo stenjali i uzdisali svaki na svojem kraju pulta. Onda je ona pomirbeno rekla, dobro, neka onda slova budu manja. Onda je on rekao, da ne, da neka bude po njenom, da zašto bi trebalo bit po njegovom. Pa je ona uzdahnula i meni tužno zacvilila - joj, oko čega se mi ovdje gubimo i natežemo. Imala je lijepi ispucani glas, a on ju nije razumio. Pazila sam se ljubazno smješkat i ne odavat nelagodu. Vlastitu. Htjela sam im reć da batale i vizitke i firmu i da ih već vidim na nekom sudu kako rastežu imovinu i da im to ne treba u životu. Ili nek se barem samo ševe i uživaju u ljubavi, a firme nek si ne petljaju. Svak nek se drži svoje veličine i debljine i svi sretni i zadovoljni.
I taman je izgledalo da je ona odlučila prihvatit njegova malena nevidljiva slovca, sve za mir u kući i sklad u biznisu, kad je on dobio genijalnu ideju da, ustvari, ne želi te fora vizitke, nego neke sasvim desete, obične i bezvezne. Pa si je izabrao jedne, ona je rekla da super, ja sam isto rekla da super i da je izabrao baš predivan sklad boja, i da se vidi da ima smisla, i bio je baš sretan i zadovoljan. I da će bit gotovo za sutra kako smo se dogovorili. Pa su otišli, on mokar i sav sljepljen, a ona tužno gledajuć u fora vizitke.
U nadi da im to neće dodatno zapapriti predbračne pokušaje skladnog života, napravila sam svakome po pet fora vizitki. Njoj sa njenim i njemu sa njegovim slovima. I onoliko bezveznih, običnih koliko su naručili. Ona je došla sama po njih, malo se još jednom požalila, rekla da su joj te fore baš fora i puno ljepše od onih bezveznih, ali za mir u kući...
Napravila sam i za dućan par primjeraka...naravno, svi se love za njihove fora vizitke, one bezvezne nitko ni ne primjećuje.
Ali, za mir u kući...
četvrtak, 02.07.2009.
Interaktivna sapunica
Nakon što sam provela pola sata s Tananom, činilo mi se kao da ju znadem milion godina i kao da sam u moru čudnih ljudi konačno nabasala na nekoga sa svoje planete. Iako je nadjev čudan i stran često od mora tih ljudi bio krpan mojoj pojavi, i bio vraćan moru u istoj mjeri, po prvi puta ne mogu poreći tu neku bliskost s nekim koga uopće ne poznam. Nakon tih pola sata, Tanana je zauvijek izbrisala sa sebe pridjev nepoznate i strane osobe. A i dalje nisam znala ništa o njoj.
Drugi puta kad sam ju vidjela, bila je ne samo tanka, već skoro i prozirna, usne su joj drhtale pri spomenu na friškog bivšeg koji već ima novu ljubav. Pogodilo me to ravno u želudac, prizvalo slike bivših i novih im ljubavi...nisam mogla dati od sebe ništa više od bespomoćnog slijeganja ramenima i onog uh, eh, ah, jebiga. I pritom se u sebi krišom čuditi kako je tako prozirna i tanka ljepša nego ikad prije. Eh, jebiga, a šta ćeš...
Treći susret donio je sretnu Tananu, sigurnu i vragolastu. Do tada sam i ja posložila kockice o njenom bivšem i sve sam joj znala reći. I kako je njemu teško. I kako se ne snalazi baš najbolje, i kako njegova nova ljubav nije ljubav, nego njegov strah od samoće, jer je to sve učinio stihijski, očajnički pozivao u pomoć, (toliko da mi se učinilo da ne bi odbio ni moju ruku da sam se kojim slučajem drznula pružiti mu, ali to joj nisam rekla, to možda i nije istina, možda je samo uobrazilija s moje strane), i da je ona puno jača od njega i da treba nekog ravnog sebi...i da ako želi uživati i zaljubljivati se iznova i biti svoja, samo neka pregrmi to malo što boli...i cijeli svijet je pred njom. Smješkala se zadovoljno.
Tanana je mlađa cijelih 13 godina od mene. S već redovnim menstrualnim ciklusom u ono doba, mogla bih joj mama bit. Tijelom. Što mi ne daje pravo da joj solim pamet. I ne solim...rekla bih više da joj se silno divim, i da joj želim da iskoristi sve te godine koja ja nisam imala muda sebi priuštiti.
I rekla bih isto tako da se sad pomalo osjećam kao neka kućanica koja se uživljava u tuđi život jer svojeg nema. I koja želi da ta mlada cura doživi sve one ljubavi i avanture kojih se ona, tako nesigurna i uplašena, unaprijed odrekla. I kao da, gledajuć u njen mladi život, i ona može osjetiti barem djelić onog što je propustila...
I onda si mislim kako sam fina mustra jer ne podnosim sapunice na televeiziji...
Sunce mamino...
Sve super. Podigla sam mu prvo temperaturu do usijanja. A onda natjerala da guta debele, za njega čak i predebele papire. Stenjao je i cvilio nemilice. A onda jednog po jednog izbljuvao plastične komade, vrele i čudnih nekih speglano deformiranih oblika. Kao one umjetnine od prešanih auta.
I sad nam je tako prekrasan dan...
:)
srijeda, 01.07.2009.
Male tajne...
Učilo me u školi kako je da Vinci onomad davno volio eksperimentirati. I kako mu se Posljednja večera raspada jer je u pigment od boje miješao jaja, malo bjeljanka, malo žumanjka, malo ovog, malo onog, pa sad restauratori muku muče dok se slika trudi propasti im, naočigled. I da je još brdo vrijednih djela propalo radi njegove silne potrebe za eksperimentiranjem.
Nije da sam neki da Vinci fan, ali jednostavno volim eksperimentirati. I svaki put kad učinim neko sranje, upravo mi da Vinci padne napamet. Iako, ubaciti običnu plastiku u laserski printer i nije neki eksperiment vrijedan divljenja i spominjanja slavnog imena renesanse... iako sam, taman, se na vrijeme sjetila da se plastika voli topiti...taman na vrijeme da zgrabim onaj jedan komadić od desetak cm koji se nije stigao pretvoriti u ljepljivu masu, koja se lijeno rastapa po vrelim valjcima. Valjci su hladni sad. I svaki put tužno lupaju i stenju kad ih natjeram u akciju...i ostaju mi neki grbavi tragovi po papirima...i to će koštati popriličnih znamenki s nulama...
Sad sjedimo svaki u svojem kutku, ranjeni printer na svojoj strani ringa, a ja u svojem ćošku. Nitko ne zna za našu malu intimnu bitku. Šta da radim?
Mogla bih se pravit blesava...mogla bih kao Sanader...:)