Bio je početak devedesetih. Nadobudni dečko prijateljice ubjeđivao me kako je rat jedino rješenje i kako je to super i kako će se on uskoro meni smijati sa plavim pasošem u džepu...i neće više biti jadan s onim crvenim komunjarskim...i kako će mu sva vrata cijelog svijeta biti otvorena, jer će imati pasoš plave boje. Svi su se mužjaci moje generacije sabijali onda i pripremali za svetu borbu, ispuštali i udisali testosterone i osjećali se dobro kao pomahnitala masa na stadionu dok se ekipa dole sprema zabit gol.
Nitko nije htio čuti za moju tihu propovjed kako se iz mržnje, ubijanja i osvete ne može sagraditi ništa dobro, i kako je jedino dobro rješenje ono doneseno u miru i hladne glave. I kako boja pasoša nije vrijedna ljudskih života. Jebeš to pametovanje, kad su ti sokovi od adrenalina tako slatki...
Bila je sredina devedesetih, nasumce sam sretala mužjake moje generacije, skoro svaki od njih imao je neku silnu potrebu podijeliti sa mnom svoje ratno iskustvo u kojem je najvrijedniji bio onaj trenutak kad su se, tad već nepopravljivo istraumatizirani, suočili sa svojim neprijateljem i kad su shvatili da su na drugoj strani momci isti kao i oni, uplašeni, zbunjeni i izmanipulirani, i da među njima nema apsolutno nikakve razlike. I da su shvatili tad kako su nasjeli. Ne znam zašto, ali činilo mi se kao da imaju posebnu potrebu ispričati to upravo djetetu majke srpkinje i oca hrvata. Kao da su htjeli objasniti kako me više ne smatraju drukčijom i nepoželjnom. I kao da ću ih ja bolje shvatiti jer sam odavno znala kako razlike između običnih, malenih ljudi - nema. U isto vrijeme, iste sam priče slušala od drugara kad sam preko Mađarske vozikala se u posjetu srpskim precima.
Grubo izudarane glave su se počele hladiti, ali šteta je već bila učinjena. Nove Države nastale su na naivnosti vlastite mase, koju su prvo dobro iskoristile, iskasapile i razorile, izjebale i pokorile...vlastiti narod, ne neki drugi.
Mnogi danas govore da tako nam i treba, jer smo primitivni i pohlepni i da smo dobili što smo tražili i zaslužili...možda je narod, koji slijepo vjeruje vođama koji ih sa svoje sigurne distance guraju u rat i smrt, po dobrom starom sistemu zavadi pa vladaj, zaista zaslužio kaznu za lakovjerstvo...ustvari, nema tu ni kazne ni nagrade, sve je to obična poljoprivreda. Što si posijao, to ćeš i kusati.
Tu i tamo, samo mi se pojavi plaha i naivna pomisao kako bi bilo lijepo da se ovaj primitivni ćorsokak opet prevrne naglavačke i da nekim čudom isplivaju vrijednosti koje život stvaraju i podržavaju, koje u sebi ne nose mržnju i smrt, nego radost i ljubav. Pa, ako će i ovaj, najnoviji, proces gaženja naivnog naroda pomoći tome da mu se konačno otvore oči i da shvati prave vrijednosti, onda, u zdravlje cijeloj Vladi kao i onima koji su ih tamo postavili.
Iako, nakon svega...mo`š mislit.
Post je objavljen 31.07.2009. u 14:21 sati.