U moje majke živi poduzetnički duh. On nju svako jutro natjera da ustane iz kreveta i ode na plažu dok je tamo mir božji, niko ne trči, skače, vrišti i preskače preko glave. Tamo negdje oko deset sati poduzetnički duh ju poškaklja i vragolasto nagovori da pokupi svoje stvari i sve one boce koje su ostavljene u boksu za boce predviđenom. Boce onda odnese u market i strpljivo čeka i po tri puta ide ispočetka u red ako ima više od 80 boca. Jer, red je red i treba da se poštuje. Najkasnije u jedanaest i pol je doma i priprema ručak. Svaki dan tako zaradi po 70 kuna. Još jedna penzija, milamajka...
U mene poduzetnički duh...još nije stasao. Ili se probudio. Ili ga jednostavno nikad nije ni bilo. Uglavnom, pušta me da spavam do mile volje, ne tjera me nigdje i ni na što, i ne smišlja mi vragolije. Sve moram umjesto njega drmat glavom sama sa sobom.
Smislila sam danas ne ići na more i ne gurati se s vrištećom dječurlijom i njihovim rekvizitima. Na jesen ću, kad ne bude nikoga. Usput ću biti najbolji komad na plaži. Umjesto na more, stidljivi me poduzetnički duh natjerao na šetnju po Učki. Tamo smo pokušali dokučiti kako i kamo da pobjegnem od sebe.
Nismo uspjeli.