Učilo me u školi kako je da Vinci onomad davno volio eksperimentirati. I kako mu se Posljednja večera raspada jer je u pigment od boje miješao jaja, malo bjeljanka, malo žumanjka, malo ovog, malo onog, pa sad restauratori muku muče dok se slika trudi propasti im, naočigled. I da je još brdo vrijednih djela propalo radi njegove silne potrebe za eksperimentiranjem.
Nije da sam neki da Vinci fan, ali jednostavno volim eksperimentirati. I svaki put kad učinim neko sranje, upravo mi da Vinci padne napamet. Iako, ubaciti običnu plastiku u laserski printer i nije neki eksperiment vrijedan divljenja i spominjanja slavnog imena renesanse... iako sam, taman, se na vrijeme sjetila da se plastika voli topiti...taman na vrijeme da zgrabim onaj jedan komadić od desetak cm koji se nije stigao pretvoriti u ljepljivu masu, koja se lijeno rastapa po vrelim valjcima. Valjci su hladni sad. I svaki put tužno lupaju i stenju kad ih natjeram u akciju...i ostaju mi neki grbavi tragovi po papirima...i to će koštati popriličnih znamenki s nulama...
Sad sjedimo svaki u svojem kutku, ranjeni printer na svojoj strani ringa, a ja u svojem ćošku. Nitko ne zna za našu malu intimnu bitku. Šta da radim?
Mogla bih se pravit blesava...mogla bih kao Sanader...:)
Post je objavljen 01.07.2009. u 20:20 sati.