Najlakše mi je samoj sebi objasniti muškarce kao mužjake koji samo reagiraju na podražaje, okreću se za golom kožom, suknjicama koje se ljuljuškaju na širokim, tankim, prćastim, sašušenim, svakakvim i nikakvim stražnjicama, sisama koje veselo skakuću ili se lijeno prelijevaju ispod nategnutih majica...sve im je to kao glasni i šareni vatromet, koji postoji samo da bi oni imali za čime okretati glavu. Nešto s čime se požele igrati i ponekad si daju truda da to dobiju.
Iza tih sisa i guzica oni rijetko, prije bih rekla gotovo nikad, vide osobu, karakter, inteligenciju, ono nešto komplicirano i teško shvatljivo, na kraju, krajeva, taj karakter i to nešto nije predmet njihove želje, dajte im samo sise i guzice i veselju nema kraja...
Najlakše mi je objasniti muškarce samoj sebi kao jednostavna bića s kojima je lako upravljati i rukovati, a najlakše od svega ih je razumjeti. Samo im daj ono što žele i to je to.
Postoje tu i finese, naravno...ne popuštaj isprve, pusti nek se malo muče, ali ne previše, tek toliko da osjete kako nešto osvajaju i kako to polazi za rukom samo njima, jer su baš oni po nečemu posebni, ne zaboravi nikad na njihov preosjetljivi ego i uvijek pazi da ga ne povrijediš...
I to bi, valjda, bio sažetak uputstava za rukovanje jednostavnim bićima...sve do onog trenutka kada im prvi flash te neke nove guzice izblijedi i kada na scenu stupa interakcija...e tu se znadem izgubiti, poprilično. Dalje od toga ne znam, lovim u mutnom neke signale, tumačim ih nekim svojim jezikom pomiješanim sa strahovima od nerazumijevanja, i jedino po čemu mogu dalje navigivat jest iskrenost, kolikogod ona trapava i razarajuća bila. No, to je obično i trenutak kada iskrenost nestaje i ustupa mjesto prenapuhanosti, skrivanju mana, isticanju prednosti, igri zavođenja i obmana i tko nema maglenke, može pritom gadno najebat....
U igri s Amanteom dogovorena su pravila vožnje bez magle i maglenki, možemo lagati svima (moramo, čak, štoviše), osim jedno drugom, iskrenost zagarantirana i gola do boli...trebalo bi biti jednostavno, no jednostavno je očito da imamo tajnu i da stvaramo maglu, ako ne sebi, onda drugima....kao što je očito da ni ta vožnja nije najudobnija i ne dozvoljava uključivanje tempomata i da svaki tren odnekud može naletiti neki zid ili bandera, i da to što jedno drugom povjeravamo najcrnje mane i strahove uopće ne čini vožnju sigurnijom. I još mi se čini da smo se pojasem, umjesto za sjedalo, samo uspjeli čvrsto vezati jedno uz drugo.
Post je objavljen 21.07.2009. u 23:23 sati.