Ja sam zadovoljan. Ispunio sam sve svoje ambicije i više se nemam radi čega upinjati i nervirati. Život mi je lijep. Svečano je to stari danas izjavio na običnom obiteljskom ručku. Pritom mu se šugo od pomidora već lagano korilo u svojem utabanom potočiću između lijevog krajička usana i vrška brade.
Obriši se. Letargično je priopćila stara svoje mišljenje o njegovoj dubokoumnoj filozofiji, na što je, bez pogovora, energično zamahnuo svojim, za ručak uvijek prisutnim, ručnikićem i pobrisao neki, njemu neosjetljiv, dio lica. Nije dobro, rijetko kad uspije obrisati sve iz prve. A i ne zna što briše, ne osjeća.
Ove godine će biti desetogodišnjica da ne osjeća. I da mu ruka visi. I da njegov hod i pojava plaše malu djecu. I skoro sve zdrave ljude koji ga se još uvijek sjećaju visokog, zgodnog i duhovitog.
Duhovitost je uspio zadržati, pomaže mu da traje. I da šarmira neke usputne prolaznike koji ga ne znaju otprije, nego prihvaćaju to što vide onako kako vide. I spremni su nasmijati se bez reminiscencija na nekad tako oštroumnog i britkog sugovornika.
Onima koji ne poznaju prošlost, lakše je živjeti u sadašnjem trenutku. Lakše im je, općenito...valjda.
Uvijek kad ga sanjam, sanjam ga zdravog. Isto kao što mrtve sanjam živima, a nepokretne pokretnima.
Snovi ne poznaju vrijeme. Ni ograničenja.
Mrzim kad me bude usred slobode.
Post je objavljen 08.08.2009. u 13:45 sati.