srijeda, 26.08.2009.
Muza zvana guza
Kaže mi da sam užasno spora. I da se nikad u životu nije oko nekoga tako dugo i strpljivo trudio. Govori puno lipih stvari. Tako se valjda radi po udžbeniku, strana 12. Onom dobrom, starom udžbeniku kojeg ne štampaju svake godine nanovo, nego postoji zapisan negdje u hormonskim prijepisima i samo se predaje s naraštaja na naraštaj.
Bilokakobilo, rijedak je taj trud koji se nije isplatio. Gube u toj igri samo oni koji odustaju. Uf, kako mi odustajanje zna dobro ići...tako lako i bez žaljenja. Bit će da mi je zato prikladan netko tako očinski strpljiv i uporan. Već smo se izvježbali u svojim roditeljsko-dječjim ulogama. Voli me učiti, priprema za svoje podvige dugo i pažljivo, laganim insinuacijama, pričicama, prstićima, na ovaj ili onaj način, pazeći pritom grozničavo da ne učini koji krivi potez, koji bi ga samo odbacio dalje od raznoraznih izvora užitaka koje je poželio osvojiti...
I dugo je odgađao i taj trenutak. Kao neki svečani kozmički čin koji mora dugo sazrijevati...i kojeg je najbolje prvo promatrati u budućnosti i sanjivo o njemu maštati...I na kraju, kao što je uspio i sa svim drugim stvarima koje je sa mnom namjerio doživjeti, u kombinaciji s imam stvari pa ne mogu trenutkom, stigao je do svojeg cilja. Dvaput. Prvi puta sam, a drugi put sam mu se odlučila pridružiti. Nije mi poslije baš bio jasan toliki ushit kojeg je pokazivao u prisjećanjima na taj drugi put, ali mi je zato jasniji razlog opsjednutosti i zaluđenosti običnim guzicama. Nije to u njihovom obliku, niti u ljepoti njihovog gibanja i ljuljuškanja, niti u njihovoj okruglastoj sočnosti, poanta je u tome što kriju tajni predmet muške želje za penetracijom u svaku šupljinu koja ima sposobnost stiskanja i širenja do neslućenih granica.
Nije mi jasno onda samo zašto bi se ti, po defaultu uspaljeni, mužjaci, morali usmjeravat samo na ženske stražnjice, kad je općepoznato da i muške znadu biti tako savršeno okruglaste, tvrde...a opet tako glatke, nježne, podatne i meke...
