Gledam čobančicu u istočnjačkoj haljinici, japankama i ručnikićem pod rukom. Kupa se i sunča o vlastitom trošku. Obična ženica na istoj plaži s ostalim pučanstvom. Ona je samohrana majka. Zna što je borba. Političarka, prava, važe i mjeri svaku svoju riječ. I ne da se isprovocirati samo tako. Čvrsta ruka. Tako bliska puku, a tako sposobna i moćna istjerati modu na svoj konac. Uopće nije slaba i nezaštićena. I tako uživa u svojoj moći. I tako zrači srećom i entuzijazmom u svojoj konačnoj prilici da drži žezlo moći i da može mijenati stvari. I tako savršeno utjelovljuje upravo ono za čime njene nesigurne ovce bleje i na što je to izgubljeno stado u stoljećima svojeg preživljavanja naučilo - željezno čvrstom i bolesno nepopustljivom rukom u naizgled pristojnoj i kulturnoj pojavi.
I tako me lagano hvata neka jeza...