četvrtak, 26.02.2009.
Kako bi bilo probat malo neku drugu pozu?
Moj Kumpanjon je poduzetnik otkada zna za sebe. Njemu je poduzetništvo upisano u genetskom kodu. Tata mu je bio poduzetnik i prije negoli se o toj riječi uopće moglo sanjati na ovim prostorima. I mama mu je bila poduzetnica. Jedino sestra nije podlegla obiteljskoj tradiciji. Ona je intelektualka. Pomalo znakovito, zar ne?
Bilokakobilo, oni su kao jedna poduzetna familija tako spretno i uspješno živjeli u onom sistemu, isto tako umješno prihvatili novi sistem i nastavili plivati u njemu i dalje. Ustvari, u ovom trenutku tata više ne pliva jer je već prastar i pomalo se gubi. Ni mama više ne pliva jer je stara i bolesna. Ti starci u ovom trenutku više tonu nego što plivaju. I vuku druge za sobom, pomalo. U cijelom tom batrganju, Kumpanjonu su na pleća pala četiri poduzeća. Jedno je ugasio jer je otišlo u minus i pretvorilo se u trošak, na mjesto tog je otvorio novo i uvalio ga meni na brigu, to novo još uvijek nije u minusu, ali nije se baš ni uspjelo otisnuti jako daleko od te opasnosti. Treće poduzeće je prodao i iznajmio prostor i radnike i strojeve, sve u kompletu, četvrto je u banani jer je ortak u njemu u banani, peto funkcionira jer je ortak u njemu super, šesto je ono od staraca koje tone i umire i nema spasa. Svezajedno zbrka nevesela. Nije ovo trenutak u kojem je lako biti poduzetnik. Nije u ovome trenutku ništa lako...no, svejedno, Kumpanjon mi je iznio danas svoje najnovije genijalno otkriće a to je da je baš baš super raditi kod nekoga za plaću! I da će on predložiti dečku kojemu je prodao svoju firmu da ga zaposli...na pola radnog vremena...i on će tako kod njega fino raditi i ni o čemu neće morati brinuti. I baš će mu biti super.
Još ga uvijek nisam uspjela nagovoriti da pogleda "American Beauty". No, u ovom trenutku mi je možda pametnije počet malo brinuti o svojoj koži, umjesto što se trudim umanjiti njegovu filmografsku neinformiranost...
srijeda, 25.02.2009.
Eksperiment usporedni test - faza prva - izaberi alternativu
Poznajem mnoge duhovnjake. Poznajem i neke iscjelitelje. Njih sam neke odmah prekrižila jer mi je već poznato da liječenje njihovom metodom podrazumijeva doživotno mijenjanje jednom već ustaljenih životnih navika. Prehrane, npr. Moja prehrana je grozna, priznajem, po nekim pravilima sasvim nedovoljna jer ne miješam dovoljno voća povrća mlijeka jaja žitarica mesa. Po nekim drugima je jednostavna i skoro pa vegetarijanska...no, najčešće je dosadna i bezukusna. Meni je dovoljno da se osjećam sito, lagano i zdravo. Drukčije jedem ljeti nego zimi...i to sve ide nekako prirodno, samo od sebe. Ne zahtjevam neka prevelika čudesa od svoje hrane. A i probala sam toliko dijeta da me sama pomisao na neko odricanje čini već unaprijed umornom i nezainteresiranom. Onda, uvođenje nekih novih navika, kao što su prisilna meditacija, dvosatno ponavljanje mantri, beskonačno paljenje štapića i mrmljanje...ništa od toga nema mi smisla ukoliko taj isti život ne namjeravam ozbiljno pretvoriti u disciplinirano upražnjavanje tih vrsta aktivnosti. A, eto...ne znam što bih rekla. Još si uvijek želim priuštiti koju čašu vina, koji žljuk pive, i ne bježati od stola ako u kupusu otkrijem krivo naručenu kobasu. I da tu i tamo mogu mirne duše opsovati i pojesti nešto iz šuškave vrećice na kojoj ima puno onih gadnih E-ovo, E-ono natpisa. Pogotovo kad me pere pms faza...onda su ti otrovi taaaaaako mmmmm. :)
Pa sam se na kraju odlučila na jednostavnu alternativu.
Korak prvi. Nazovi tetu alternativnu. Nazvala sam je. Teta je rekla da su sad popunili termine u petom mjesecu i da već rezerviravaju za šesti. Ali, s obzirom da se radi o meni, ugurat će me ranije. Teta je bila nedavno moja mušterija. Otišla je zadovoljna i sad se želi odužiti, valjda. A možda će i trebat još koju uslugicu. Ne znam da li bioenergija tolerira guranje preko reda, i da li svemir podržava da moje malo ja ide ranije dok drugi čekaju...ali, nekako, nemam ništa protiv. Iako, malo me je iznenadila tolika gužva u ilegalnoj medicini...bit će da ovi legalci gadno, gadno brljaju.
U ovom trenutku alternativi dodajem jedan plus. Čak i ako me ne uspije ugurati preko reda, ostaje joj isti plus. Čist radi pristupa. Nema puhanja i stenjanja i frustracija životom i samim svojim postojanjem. Teta alternativka mi je jednom objašnjavala kako se ona prije svakog tretmana najmanje pola sata osamljuje i odmara. A onda se posvećuje svojim pacijentima dok se njezin život i dalje odmara na onom kauču.
Tete doktorice i tete medicinske sestre u velikim poliklinikama si to ne mogu priuštiti. Njih gazi aždaja od sistema i udara im šamare zajedno s nama, napornim i vječito bolesnim pacijentima, koji im se samo bezobzirno množimo kao na nekoj nikadjojkraja traci. A možda ih jednostavno nitko nije podučio umijeću drukčijeg pristupa? U školi nas nitko nije tome učio. A tolike godine izgubljene na pamćenju povijesnih bitaka i kemijskih spojeva...kao da su nas pripremali na kviz, a ne na život koji zahtijeva neka umijeća drukčija od pukog pamćenja i reproduciranja informacija...
Za sada samo dajem alternativi malo vodstvo na koraku prvom...
utorak, 24.02.2009.
Put
Ustvari, grdo je to ustajanje u 5 i pol ujutro. I ulice uopće nisu prazne. I ceste su pune kamiona. I jedva sam stigla točno na vrijeme. I doktorica je bila tužna jer se još nisam navikla levitirati na trtici na onoj neudobnoj stolici, a tako sam fino počela često dolazit. Ali smo zato fino i temeljito popričale. Ona je sve što je rekla morala par puta ponoviti dok sam je ja tupo gledala poluotvorenih usta. Pa me je u jednom trenutku zamolila da ju prestanem tako gledati, jer da izgledam jako glupo. A što ja mogu kad ne znam funkcionirati bez kave. Natašte. Napisala je tri uputnice i jedan recept, namučila sam se zapamtiti gdje moram koji papirić odnijeti, izašla iz ordinacije, zagrlila spasonosni kavomat i shvatila da sam sve pare stavila u rezervoar i da mi za daljnje pohode treba novac i hrabro krenula u banku. Jer sam pin od kartice opet zaboravila i više ga uopće ne želim doznavati. Banka radi od 8.30. U lipom malom gradiću na moru. Sreća pa je more blizu, uvatilo me neko šetanje. Opet onaj čudesni spoj mira i tišine grada koji se budi i budi i budi, i tako se pokušava probuditi cijele zime. I ne ide mu. Ni čovjeka, ni pasa, ni galeba. Sve je negdje nestalo. Ostao je samo onaj nagon da pobjegnem negdje što dalje. Obavila sam potom svoje dužnosti sa papirićima, receptima, uputnicima, brisevima, cijela zbrka je uspješno riješena i masno plaćena (ko mi kriv kad nisam uplatila dopunsko). Sad trebam čekati deset dana. Samo deset dana.
Razmišljam o eksperimentu, u zadnje vrijeme me ti eksperimenti nešto baš privlače. Dok se s jedne strane borim sa zavrzlamama zdravstvenog sistema, s druge strane bih se mogla obratiti alternativi i bioenergiji dati šansu. Čist da vidim. Da li to ima ikakvog učinka i ako ima da li je podjednako kilav kao priznata nam medicina...
ponedjeljak, 23.02.2009.
U boj! U boj!
Ponedjeljak je bio dan najavljen za akciju napada telefonom na neprijateljske redove. Pa mi dogovorilo susret odmah u utorak ujutro, ni manje ni više nego u sedam i pol! Što i ne bi bilo tako strašno kad do mjesta susreta ne bih morala voziti 100 kilometara. U pet i pol, kad mi sat prvi puta zajauče, zamišljati ću kako idem na neki izlet...tako obično i bude kada se ozbiljno namjerimo na planine. I onda voziti i gledati nebo kako mijenja boje, pospane i zgužvane ljude, krivudave kamione...volim ja to, ustvari. Još da nisam i jučer i prekjučer prevaljivala taj isti put...skoro da će mi odlasci kućnoj doktorici doć koštati koliko jedan pregled kod privatnika. No, dobro, nije sve u novcima. Ima nešto i u šoldima.:) Dakle, sutra ranom zorom idem na ... izlet. Samo da nije uzaludan. Bitno da se nešto radi na tom polju. Onda ne može biti uzaludno. Eto. :)
nedjelja, 22.02.2009.
`ko prvi...
Gledala sam neku utrku. Nije mi baš jasna ta potreba za utrkivanjem. Mislim da je to u nama ostao onaj impuls od onog spermića koji je po cijenu života morao stići prvi. Pa nas još uvijek natjerava da se iz nepoznatog razloga utrkujemo do iznemoglosti i osjećamo jako loše ako falimo to prvo mjesto.
Mislim, pa halo ljudi! Nismo više spermići... 
Djevojačka soba
Zvuči mi ta riječ urnebesno. Pogotovo kad se radi o meni. Nikad baš nisam shvaćala težinu te riječi. Valjda je to ona soba prije braka, s krevetom za jednu osobu. Onda, kad se izađe iz te sobe, na nju se gleda s nostalgijom. Pa, kad se dođe roditeljima u posjetu, u tu se sobu stave djeca s naglaskom - to je moja djevojačka soba, samo da znate. Nekad je bilo tako. Djevojačka soba je značila neku vrst poluzrelosti prije odlaska iz gnijezda i preobrazbe djevojke u nečiju ženu, pa u nečiju majku. Danas nije nužno postati nečijom ženom da bi se izašlo iz sobe. Nije nužno ni izaći iz sobe. Sve je postalo podređeno nama i našim željama. Baš fino.
Moja "djevojačka soba" još je uvijek moja jedina soba. Barem kad dođem vidit starce. Još je gomila mojih stvari u toj sobi. I nostalgija tu isto živi. I neopisiva je u njoj ta zimska jutarnja tišina koja se uvlači u svaku poru tih malih primorskih gradova. Čuje se samo pumpa od centralnog grijanja. I vladaju mir i tišina. Zidove od sobe sam, jednom davno, nakon posljednjeg povraka iz Indije, ofarbala u terakota crveno s nepravilnim washed efektom. Gore pri stropu nacrtala neke vitice s malim zelenim listićima koji beskonačno teku ukrug. Iznad vitica je tamno crvena ravna crta. A onda bijelo. Granice se moraju znati. Cijela je ta preobrazba trajala skoro pa mjesec dana, a za to vrijeme sam u sobi ložila svu silu mirišljavih štapića. Majka je poželjela ispaliti na živce. Onako brza i nestrpljiva kakva ona već jest. Meni je to bio baš sladak ručni rad. Da, i onda sam i radijator ofarbala u zlatno. I štekere. Ima i na zidu jedan bakreni ganeshica koji budno čuva djevojačku sobu. I moj status, vjerojatno. Dobro mu ide.
I sad sjedim u toj čudnoj tišini, u isto tako čudnoj sobi. Imam tu i jednu policu. Bila je jednom grda s onom metalnom konstrukcijom, presvukla sam je u kaširani karton i postarala bitumenom. Sad je prava, topla i opičena stalaža dostojna nepravilno farbanih zidova. Na njoj su prastare enciklopedije i ofucana, prastara, nikad pročitana biblija. Posljedica još jednog genijalnog ispada susjeda, koji je, u jeku devedesetih, zabrijao da će ga netko doć ubit, ako iz kuće ne izbaci i spali sve knjige beogradskih izdavača. Između ostalog i rijetku enciklopediju umjetnosti, koju sam samo mogla gledati u fakultetskoj knjižnici. Nosit kući nismo smjeli. Pa sam mudro probrala, kad je već nudio svoje blago svijetu, prije negoli krene ložit. Susjed je nekad bio doktor. Liječio ljude. Dugo je trebalo da ga maknu s posla radi bolesti. U zadnjoj fazi svima je redom za svaku boljku propisivao andole. Onda ga je tek uspjelo poslat kući. Šizofrenija. Nije se o tome puno znalo, samo šuškalo da je malo čudan, taj doktor. Ulične svepristune sveznalice su razlog čudnom ponašanju pronalazile u njegovoj nemogućnosti da ima djecu. Pa je nastupilo liječenje. Najviše od svega volio je miješati lijekove s alkoholom, nakon čega je cijela ulica svjedočila raznim vrstama egzibicionizma. Nije bio nasilan, uglavnom. Ponekad se jako drao i lamatao rukama, ali nije fizički nasrtao. Jednom mi je tako, u nekoj od faza i međufaza, ušetao u garažu, dok sam se igrala sa svojim novim malim štenetom, s ozbiljnom idejom da mu ga "malo poćućan". Kako je psić bio mali, tako mi je, uz sav bijes na budalu, provalio i neki zaštitnički instinkt, pa sam mu, zauzvrat, zaozbiljno obećala razbit glavu ako odmah ne izađe van. Bilo je u garaži sasvim pristojnih dasaka za tu namjenu. Bojažljivo se je povukao. Iskreno, uvijek su mi se na dodir gadile one encikopedije, mogla sam ga jasno zamislit kako drka na mene i sve one curice iz ulice, ali, poslužile su svrsi. Sad skupljaju prašinu. Ajde, bar ih nije snašla sudbina praha i pepela. Osim enciklopedija i raznih faza povijesti umjetnosti, postoji na polici i jedan odjeljak za knjige iz duhovnosti. Nakupilo se i tih saznanja.
Nakupilo se svega. Tiha soba od uspomena.
subota, 21.02.2009.
zdravlje je dar s nebesa a bolest je put ka nebesima
Završili smo ovaj radni tjedan naoštrenih zubića, kanđica i nakostriješenog krzna. Meni je počeo loše. Užasnom upalom praćenom krvarenjem i obogaćenom bolnim žarenjem...da sam bila na moru počela bih sumnjati da mi je neka meduza u nekom trenutku uletila među noge i sad traži put van. Al, nisam bila na moru. Nisam prakticirala ni ono od čega dolaze upale. I bebe, ponekad. Ništa. I još sam, povrh svega, bila prošli tjedan na pregledu. I ništa. Misterija.
Ono sljedeće, što dolazi nakon upale iz vedra neba, jest suočavanje sa aždajom od našeg zdravstva, od koje sam uspjela iscijedit jedino telefonsku informaciju o jedinom lijeku do kojeg mogu doći bez recepta. A do doktora se ne može doći samo tako. Pogotovo doktora takve vrste kod kojeg se možeš naručiti samo dva mjeseca unaprijed. Postoji i varijanta ubacivanja u slučaju hitnoće, ali to ne funkcionira kada je doktor na putu, jer ga jednostavno - nema. Nakon toga, uz konstantno žarenje ide i bolno otriježenjenje i spoznaja da se po zdravlje u ovom sistemu može ići samo jednim i provjerenim putem. Dakle, uplaćujem zdravstveno, jer se eto, mora, nametnuli su mi i nekakvo dopunsko zdravstveno, i to pod izlikom da me žele zaštititi od nenadanog troška ako me danas-sutra, nedajbože, pokupi neko auto i spremi u bolničku posteljinu, da bih se na kraju našla bolesna i bespomoćna, i pred cijelom tom složenom aparaturom prisiljena pomoć tražiti od privatne poliklinike. Jednostvano je. Nazoveš, dogovoriš, dođeš, platiš, dobiš rezultate. Najkasnije za par dana. Ne za tri mjeseca. Par dana. Samo treba platit. To je taj utabani čarobni put.
Bila sam poprilično razdražljiva i agresivna u tom procesu otkrivanja svojeg malog izvora tople vode. Svi su u blizini za to vrijeme dobivali po nosu. On pogotovo. Što si bliži vatri - to više prži, jebiga. A i malo me je jače nego inače potpirivao onaj stav - ako jako jako zažmirim, problem više neću vidjeti, a možda će i zaista nestati. Tim više što se osobno volim služiti tim stavom. Ljudima oko sebe to ne toleriram. Nikako!
Još se uvijek filam onim univerzalnim tableticama. Shvatila sam još nešto. Nitko se od dičnih doktora neće brinuti za mene i moje probleme ukoliko im ne zajašim za vrat i pretvorim se u njihov problem. Jer, što se njih tiče, ionako sami ne znaju za sebe, a kamoli još za neku tamo mene.
Ovaj se vikend, dakle, moram nekako naoružati nečim i od ponedjeljka krenuti u bitku sa sistemom. Zvati, naručivati, galamiti, kukati, zapomagati, činiti stvar gorom i strašnijom nego što jest...a onda, za svaki slučaj posjetit i privatnu polikliniku. Tamo ne moram kumit i zapomagat. Samo platit. Pare vrte tamo gdje burgija neće. Valjda to tako ide.
Ali prvo idem doma. Na majčino mlijeko. Skupit snagu i hvatat zalet.
četvrtak, 19.02.2009.
Budućnost koju neću znati
Bila sam jako mala. I sve sam proživljavala jako jako. Dovoljno je bilo samo da zamislim i sve je oko mene bilo stvarno. Jedne noći sam zamislila kako će bit jednom kad umrem. Bilo je strašno. Zamislila sam sebe kako me nema, a svijet dalje postoji. Izmišljaju se novi auti. Zamislila sam brdo novih auta koje neću vidjeti jer me neće biti, i počela se drati iz sveg glasa. Došla je baka i bilo joj je silno smiješno da plačem, jer ću jednog dana umrijeti. Rekla je - vid` kol`ko sam ja stara pa se ne brinem.
Baka je odavno umrla, a auti se množe i kote i smrde i smetaju i ne možeš više hodat od njih...pomalo mi ih je pun klinac. Sve je više stvari kojih mi je pun klinac. Bit će da je to put prema bakinom stavu....
utorak, 17.02.2009.
"čovjek koji traži boga jednak je valu koji traži more"
rekao je večeras dugokosi bradonja.
ponedjeljak, 16.02.2009.
Filmska večerica
Odgledala dva u nizu. Prvi je bio ženski, o ženama u selu. Žene nisu imale muškarce jer su ih pobili drugi muškarci. Imali su, ustvari, jednog starog šepavog duhovnjaka i jednog malog mutavog dječaćića kojemu bi, svaki put kada bi se prepao, kosa narasla dvadeset centimetara. Kroz cijeli film su ga šišali, jadnog. Žene nisu imale ni pošten krov nad glavom, naravno, nije bilo muškarca da ga popravlja, imale su samo jedne druge i djecu, žensku. I onog malog smušenjaka. A onda su im došla neka dva muškarca s namjerom da im otmu i to malo što imaju. A imale su staru baku koja je stalno nešto parala i šivala i imale su puno šljiva od kojih su radile marmelade, jedna od njih bila je malo luda jer su onomad pobili i njene nejake muškiće, jedna je bila dobronamjerna ali naivna i glupa, imala je bistru kćer koja pak nije nikako mogla prihvatiti činjenicu da je babo mrtav, jedna se furala na Madonu u fazi osamdesetih i sanjarila o švedskoj vizi, jedna je bila mlada udovica osuđena na služenje svekrvi koja stalno mjeri tlak i pada u čudna stanja ni na životu ni u smrti. I tako je živjela ta ekipica čudnovatih žena usred šume i minskog polja, miljama daleko od ceste, koja je još miljama udaljena od civilizacije, bez struje, grijanja i signala. I nisu se dale prevarit još od one dvojice. Umalo pa jesu, ali nisu. "Nije Bog ćorava koka, zapamti to"- rekao duhovnjak u jednom trenutku. Zapamtila sam.
Drugi film bio je crtani, muški. Muške spike, ratovanje i to. Muška prijateljstva, priče iz rata, jebiga, ne mogu ja to tako osobno doživjeti. Sve što je moj mozgić uspio obraditi bilo je da se dečki ustvari jako boje, ali se pritom moraju jako dokazivati, i da bi sakrili kako se jako boje, oni odu ratovati. Dok umiru od straha, obično ne znaju što čine pa radi istog straha pobiju sve što šušne u blizini, poslije se oslanjaju na ona svoja muška prijateljstva pa to zajedno zataškavaju. Prijateljstva njihova postaju pritom dublja i jača. A u trenucima kada su sami i kada nemaju zaštite prijatelja, sve što žele je da ih neka velika mama prisloni na grudi, podoji, potapše po leđima i unana u san pravednika. A onda kad se siti probude, onda se opet idu igrati rata, i one stvari koje više nisu u stanju prihvatiti kao dio svojih postupaka - jednostavno izbrišu. Pa se poslije muče da otkriju koji to komadićak i zašto fali. Ima taj crtić i gadne realne scene za finale, čist da lakše opravdamo brisanje tih strahota iz memorije. Ipak me je najviše pogodilo mjesto gdje opisuju ranjene konje. Tu si ne mogu pomoć.
nedjelja, 15.02.2009.
Balkane, balkane...
Bilo me je strah da se izopačio, ali nije, još uvijek zna emocijama bojati platno onako kako samo on to zna.
Kako umaći trima zlima na još jedan dan
Krenuti ispočetka, uhodano i strpljivo, bauljati, piškiti, kuvati, tuširati, nafljaskati, sve redom kako pristoji, ovaj puta ne tange, danas babske gaće, planinarske hlače, windstoper od Olmajtija, jaknu goroteks, napravi sendviče, skuhaj čaj, nalij termosicu, sjedi u auto, pokupi Paprenu, i via Poklon, što dalje od stana, tišine i mirisa na šugo, a vani je divan sunčan dan, onda polako, korak pred korak, pričaj o svemu, psećim analnim žlijezdama, onoj slatkoj koalici sprženih šapica koja pije vodu iz boce i onda kako joj je u zoološkom došao dečko koalica, koji je cijelo vrijeme grli i tješi, dok su njene šapice bespomoćne u zavojima, o snijegu koji je okopnio, utaban i kako se pretvorio u bob stazu, o ledenim prstićima, o tome kako je ovo super trening, trebamo tako svaki vikend, o tome kako vjetar puše i suši kosti, i kako je aupičkumaterinuledeno, popni se na vrh i ...gledaj, sve se vidi, sve je jasno i čisto, Istra, Brijuni, Pazin, Sveti Nikola, Italija, na drugoj strani Hahlići, uvijek s Učke gledamo Hahliće, s Hahlića gledamo Učku, uvijek možeš biti samo tamo gdje jesi i pitati se zašto nisi tamo gdje nisi, i zašto to uvijek radimo, i Velebit, kako se jasno vidi taj Velebit, a tamo dalje, gdje se više ne vidi, tamo je ona jedna livada na kojoj smo ležali i nije nas bilo nimalo briga da li netko može vidjeti dvije budale koje se ševe pod vedrim nebom, sada tamo negdje leže nečija mrtva tijela i raspadnuti avion, i naša tijela će jednog dana biti mrtva, koliko će onda vrijediti svaki propušteni i svaki osvojeni trenutak kojeg jesmo ili nismo ostvarili, onda neće nikome biti bitno, dakle, nije ni sada bitno, ništa nije bitno, spusti se s vrha, put s vrha uvijek vodi prema dnu, taj smo put već prošli, brzo i po snijegu, sad je snijeg okopnio, smrzao, na mahove se pretvorio u blato, hodaj dalje i dalje, po onoj šumici gdje smo propadali do koljena, sad idemo po zaleđenoj stazi, sve do one strmine, bob staza na najjače, nemamo dereza, pijuka, žabica, a kako ćemo bježati od svakodnevice ako se polomimo, ajmo nazad, tko kaže da se uvijek mora ići nizrdo, idemo opet na vrh, još ga jednom osvojiti danas, super je to trening, da blago nama, vraćamo se kud smo došle, Paprena se kliže i radi špage, ona je bar bivša sportašica pa može špagu iz čista mira, ja ne smijem pasti, moram ostati u cijelom komadu, moram moći dalje bježati, moram stić u kino, gledala bih Wendersa, o jebemu zaobilaznicu i onog ko je zatvori, ne stižem u kino, izbacujem Paprenu, zovem Kumpanjona, danas nisam u tolikom kurcu, neće me provaliti samo tako, danas je on u kurcu, ima temperaturu jer se smrzo u glupom multiplexu, tri sata bez jakne i grijanja, ko mu kriv kad gleda trakavice bez zimske opreme, čavrljamo nešto, ulazm u pusti stan, sve nekako postaje sporije i sporije, obrazi bride crveni, mozak isključen od viška kisika, glupa sam i tupava, konačno taj osjećaj, al rano je još, igra Kusturica u 20, mogla bih ipak ostat doma i samo ležati u svom tupavilu, ne ne smiješ ležati, opet ćeš počet brojati nabore na zavjesama, ne smiješ si to dopustiti, idem u grad, ubit još koji sat u gomilici nepoznatih ljudi, bolje gledat Maradonu nego bijele zavjese u bijeloj sobi, ne smijem farbati, nije to moja soba, bolje pobjeć iz nje, soba treba služit samo spavanju i ničem više...bježi.
subota, 14.02.2009.
Kako umaći trima zlima na jedan dan
Ustati prvo, odbauljati do veece, piškiti drugo i dugo, prati zube treće, odbauljati do kujine, skuhati kavu, vratiti se u krevet. Ne, ne i ne sat vremena ležati i brojati nabore na zavjesama, digni se, razreži kruh, namaži maslac, marmeladu, zalij kavom crnom bez šećera, javi se na mobitel, smij se...dalje od kreveta! istuširaj se, dugo i s vrućom vodom, nafljaskaj se nuklearnim otpadom, obuci tange i tanku trenirku, nabaci jaknu, ručnik u ruksak i sve na sebe i bježi van...što dalje od sterilnih zidova i brzo van iz hodnika koji mirišu na šugo i na dom, hodaj, brzo, hladno je u tangama i tankoj trenirci, hodaj brže, u širokom luku zaobiđi paradu i ganute roditelje koji za ruku vuku svoje potomke obučene u banane, lubenice i nešto nedefinirano, jednom su me u vrtiću obukli u bubamaru, božemesačuvaj, sve je na ovom svijetu naopačke, ljudi se skrivaju iza maski da bi tek onda mogli biti ono što jesu, a na sav glas viču kako im karneval služi da bi mogli glumit da su nešto drugo, nikad ne vjeruj jako našminkanoj i namirisanoj ženi, otključaj radnju, zakjučaj za sobom, sakrij se iza pulta da nitko ne pokuša ući, odbij Kumpanjonov poziv na kavu, njemu je dovoljna nanosekunda da ti čuje glas i već zna - opet si u kurcu, spoji kablove, otvori fajl i printaj i printaj i ubi ta četiri usrana sata, dan je još živ, kud sad, pravac teretana, tamo nema nikog subotom, popni se na traku i trči i trči, možda pobjegneš mislima ako upreš dovoljno jako, da, traka je prava preslika situacije, možeš upinjat, znojit i crvenit, ali cijelo vrijeme stojiš u mjestu, barem si iscijedila nuklearni otpad iz kože, noć je pala, treba ti sat vremena pjehe do kuće, u širokom luku zaobiđi mlade, nasmijane i razdragane, nemoj zastati kraj plakata za kino, da, festival filmova iz Cannesa...jebiga, gledat ću, vuci se doma, teško je po tim stubama, zaboravila sam danas jesti, jedi nešto, jela sam, što sad, peri suđe, peri pod, uzmi škare i rašij rubove trenirke, sve su mi trenirke kratke, duge su mi noge i umjesto da se njima dičim, pokušavam ih sakrit da ne izazivaju požudu, zavist, jal, glupost, ali još gluplje je izgledati smišno u prekratkoj trenirci, ubaci je u mašinu onako rašivenu, upali mašinu neka se raduje sitnim noćnim satima, što sad, peglaj krpe, majice, gaće, čarape, grudnjake, što sad, televizija je crkla, što saaaad, jebiga, operi zube, ugasi svjetlo, lezi, razmakni zavjese, vani je svijet, tamo u onom neboderu prekoputa gori još samo ono svjetlo na dvanaestom katu, tko zna tko tamo živi i zašto se boji mraka....spavaj.
Praznik kojeg ne priznajem
Nazvala me Paprena. I čestitala Valentinovo. I kroz salve uzajamnog smijeha objasnila - eto, vidiš čemu prijatelji služe...
Dolaze vikendom
Tuga strava i užas
četvrtak, 12.02.2009.
A pijesak mi curi...
Pobogu, - njezine su cyan40%yellow10%, ali ipak tople i drage oči bljesnule u nevjerici - moraš si naći frajera i imati bebicu, malu, slatku, bebicu...ti si tako krasna cura, šteta je... - izjavila je i nastavila kopati mi onim tanašnim kurčićem od ultrazvuka po utrobi, i za finale krvnički pritisla e da bi našla onaj majušni jajnik što se skrio iza unazadzavaljene maternice. Sve ok. Organi malo pošemereno raspoređeni, ali božemoj, svak` je od nas individualno biće s individualno razvijenim i ne uvijek raspoloženim organima. Onda je napisala izvještaj i izdala mi naredbu da si za tri mjeseca na poliklinici organiziram pregled i napisala ime primarijusice zadužene za liječenje steriliteta. Prije toga u hrpici sluzave sukrvice iščeprkala neki bris za pap test. Rekla je - gadno izgleda, ali tako je to s polipima, barem znamo od čega je.. - Hm, barem znamo da imam polipe, ali možda se iza njih skrilo još nešto što ne gledamo, jer već znamo da su to polipi. No, tko sam ja da pametujem doktorici. Samo još jedna ping-pong loptica kojom se prebacuju primarijusi i kirurzi u premišljanjima oćemote/nećemote zahvatiti. Moja doktorica već zna da ću pokušati izbjeći njihovo zahvaćanje skoro pa pod svaku cijenu, jer su mi već rekli da nema smisla dirati ukoliko ne pokušavam zatrudnjeti. A s obzirom da ne pokušavam...prepustila sam maternici utješnu nagradu, kad već nema fetusa, nek si hrani i uzgaja, sirota, neki tamo nedorečeni komadićak mesa...
E, malo mi ju je žao. Maternice, ne doktorice. Maternica ne zna kakav je svijet vani, nije čula za recesiju, pohlepne imbecile u saborskim klupama, podstanarstvo, ubilačke kredite, neizvjesnu budućnost, prevrtljive muževe, pedofile, poremećene ubojice, izgubljene tinejđere koji u jednoj noći pregaze i smrve ono što tebi znači više od života, a oni samo tako...bez razloga.... Ništa od navedenog njoj nije poznato. Sve što zna jest da je njena svrha na ovom svijetu neispunjena i da demonstrativno odbija trpiti tu prazninu...valjda.
Imam još jednu teoriju. Teorija koja kazuje da sam sretnica kojoj se ispunjavaju sve želje. Najveća želja u doba najveće seksualne mi aktivnosti bila je da imam neku prirodnu zaštitu od trudnoće. Neki izrastak, nešto. I eto, to nešto je izraslo. Nekih desetak godina nakon što mi je silno bilo potrebno...ali ajde, strpljen - spašen.
utorak, 10.02.2009.
Namaži me zavjerom
Otkad sam se našla na polovici tridesetih i otkad sam primijetila da mi se obraćaju s gospođo i ne pitaju više što studiram, ili u koji razred idem, shvatila sam kako je vrijeme kupiti si neku kremu zatezačicu. Zato jer je lipo kad te pitaju što studiraš. U kreme baš ne vjerujem, pa sam si kupila nešto ni preskupo ni prejeftino, u dm-u, naravno. Kremu nafljaskam na lice si ujutro, nisam jutarnji tip i sve za što sam ujutro sposobna je neko mehaničko ponavljanje smušenih pokreta, pa sam, uglavnom, doslovno nafljaskana i razmazana. Prije odlaska na posao nagradim se s par čaša tople vode. Uvijek tu vodu dotakne onaj dio kreme koji je preblizu ustima i jezik mi nakon toga poručuje da sam popila...nešto više nalik nafti nego čistoj vodi. I svako jutro viknem - bljaaaak - prije izlaska iz stana.
Druga kremica koju koristim (ovo sad već moram, jer život u neboderu s centralnim grijanjem, a bez kreme, jednak je životu u krokodilskoj koži), je isto iz dm-a, neka lukava i pokvarena, koja sprečava nastanak celulita, a bolje spriječiti nego omlitaviti, božemoj ima li ičega gorega, i još k tome zateže trbuh i čini čudesa. I tako svaki dan. Sukladno mjesečevim mjenama, i menstrualnom ciklusu, u fazi pms-a, počinjem se malo jače znojiti i ono po čemu moja koža tada miriši nije ni približno ljudskom mirisu, pa čak ni smradu. Ali sam sigurna da bi tako nekako mogao smrditi biokemijski otpad.
Postoji još jedna kremica koju sam prisiljena koristiti, ovaj put u ekstremnim uvjetima, a to je krema za sunčanje kad idem na planinarenja. Gore visoko sunce ubija i valja se dobro naštukati. Jednom sam se skoro uspjela strmopizditi kad su mi oči od blizine te kreme počele suziti i suziti u očajničkim pokušajima da otjeraju tu "zaštitu" što dalje od sebe. No, shvatila sam tada da tijelo jako voli živjeti i da može hodati i bez da najjasnije vidi gdje staje.
Sad, kad malo razmislim, još jednom se ponjušim, sve više vjerujem u teoriju zavjere. "Oni" nam ne daju da normalno starimo i u celulitima se valjamo..."oni" nas mažu nuklearnim otpadom!
Sigurna sam...
ponedjeljak, 09.02.2009.
Zašto
mi se ponekad čini da je količina istisnute ljubavi jednaka težini utisnute krivnje?
nedjelja, 08.02.2009.
"Najljepše su fešte one kojima je mjesto radnje u našoj nutrini"*
U našoj maloj kupaoni imamo jedan literarni kutak, gdje skupljamo sve oblike pisane riječi, koje služe izbjegavanju stvaranja vlastitih misli dok se čeka na happy end crijevne peristaltike. Tu se najčešće mogu naći razni oblici Glorija i srodnih pizdarija, časopisa o Zdravlju, Neckermani, i uvijek onaj jedan zadnji broj Teklića u kojem nas najviše vesele tekstovi dotične N.D. Spisateljica dotična je jako uspješna u suzbijanju konstipacije. Ponekad se u svem tom šarenom svaštavilu pronađe i neki tvrdi uvez kojeg Cimka pokušava sažvakati pred spavanje, pa ponekad ponese i do klozeta i tamo ga zaboravi. Klozet mi je baš smišna riječ. Cimka inače, stalno pokušava sažvakati neke knjige, meni su knjige isto kao i fimovi...rijetko me ponesu, ali ako ponesu onda ih progutam odmah. I onda varim. Obično mi cijeli dan ili dani ostanu obojani frekvencijom nabrzinu progutanih riječi i stvaraju neke emocije kojih se pokušavam onda otarasiti i živjeti to nešto...život taj svoj, valjda. I zato strogo pazim kojih su boja riječi u knjigama koje čitam. Svjetlozelena mi je najdraža boja. I to ne bilokoja svjetlozelena, ne pastelna, ne tirkizna nego boja mladog zelenog lista kojeg probija sunčeva svjetlost. 100% žute i 60% cyana. Ni manje ni više. Kad ima dovoljno zelene, onda je dozvoljen pristup i svim drugim bojama. Bitan je omjer. Na jesen moram jako paziti na te omjere. Zimi se mogu malo opustiti jer je proljeće blizu. Na proljeće mogu raditi što poželim, zelene ima u izobilju. Ljeto je doba blagostanja kad mi se čini da je cijeli svijet jedno krasno mjesto prepuno ostvarivih mogućnosti...sve dok sjene ne postanu dugačke i crvenkaste i neka se zebnja krene uvlačiti pod osunčanu kožu.
Mogu reć da je sad već doba opuštanja, čestice u zraku su sve sjajnije i radosnije, sunce sve više odgađa skrivanje za Učku, Kumpanjon sve češće skače na staklo od izloga i stenje - vidi ovooooo, koja pička, jebote kooooja pička, eeeee, a i Ljubavnik je prijavio da je skoro razbio auto radi nekih četiri nogu zarobljenih u dva para minica. Čini mi se da je to što je meni opuštanje, njima više neki grč od žudnje i nedohvatljivih mogućnosti, i tu gdje je meni mir i spokoj, njima je nemir i ludilo, ali nije me to jako briga...to je kompenzacija za sve patnje pms-a, koje oni nikad neće razumijeti kao što mi ne želimo/ne možemo razumijeti njihovo slinjenje i onaj divlji pogled u križ. Ne križ kao simbol vjere, nego križ kao vrh nosa. Ili pogled u prazno. Ili pogled koji govori - ovdje razum više ne živi, deložirala ga je nadolazeća erekcija.
Proljeće, dakle, najavljuje neumitnost mjene koja jedina stalna jest.
A ja sam jutros ispod hrpe šarenih 115 gramskih gloss ljepljenih sa strane uveza, našla i jednu malu knjižicu na bijelim koricama koje, u crvenom verlaufu, neki sansserifni font caps lock cca 120 pt, bojažljivo stoji: "LJUBAV TRAJE TRI GODINE" . Ljubav karmin crveno a godine se već izgubilo u rozastim nijansama. Ispod naslova sažetak priče: "Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Ljubav je jedino programirano razočararanje, jedina predvidljiva nesreća koja se traži repete." Na zadnjim koricama tri crno bijele sličice nekog smiješnog lika prevelikog nosa i pretankih usana i onda, opet, prenaglašene brade. Beigbeder Frédéric*. Malo mi baca na Cimkinog Učitelja Skijanja. Onog kod kojeg je sinoć spavala. Već godinu dana ona redovno pohađa sate noćne instrukcije. A skijice i pancerice pritom uredno stoje doma u ormaru. Vjerojatno u njegovom stanu postoji neki poligon za vježbanje kondicije. A možda improviziraju. Ne voli ona o tome pričati, samo pocrveni i krene se smijuljiti. Bilokakobilo, maznula sam knjižicu za doručak, zajedno s kavom, kruhom, maslacem i marmeladom od smokava. Domaća marmelada. Od strica. Kava crna, bez mlijeka i bez šećera. Knjižica pitka, živa, želi iskočiti iz ruku i pobjeći van u svijet i ostvariti svoju Ljubav, morala sam je čvrsto držati. Pri kraju se primirila, završila je happy endom, malo me je to spustilo na zemlju, zbunila sam se sama pred sobom, ne znam zašto mi sretni završeci djeluju tako neuvjerljivo, o bože, pa ja u njih uopće ne vjerujem...loše. Ustvari, nije uopće stvar u sretnom završetku, žao mi je da je knjižica uopće završila...ne vjerujem u krajeve, kakvi god oni bili.
To je to. Da.
A knjižicu preporučam.
le sinema
Paprena je ovisnica o pokretnim slikama. Televizor u njenom stanu ugašen je samo kad nje nema u istome. Inače mora stalo nešto brboriti i žuboriti, pa makar ona ležala u susjednoj sobi. Isto tako, Paprena obožava gledati filmove. Pa čak i one najgore, samo nek imaju neku radnju, zaplet i rasplet. Nisam baš skroz sigurna, ali mislim da ona posjeduje čudesnu sposobnost prenošenja svojeg malog tijela u mali ekran, i onda u toj malo kutijici ona zdušno proživljava sve što oni likovi tamo žele nama reć da proživljavaju. Osim u kutijicu ona se voli seliti i na velika platna. Pa me svaku malu odvuče na neku projekciju u nadi da će se i u mene razviti te nadrisposobnosti. No, uzalud. Možda je to radi mojeg realnog i proračunatog zemlja-zemlja horoskopskog udesa, možda sam samo neosjetljiva na svjetlo-zvučne efekte i iluzije, no, ja tvrdoglavo ostajem sjediti na kurvinjski crvenim multipleks foteljicama i strpljivo čekam kraj tih spektakala. A, možda sam jednostavno baždarena tako da me samo vrhunski posložena prevara može podići i usrkati u svoju centrifugu. Ne znam. Samo znam da me Paprena nije ni jednom odvukla na neki dobar film. I da misli kako prezirem filmove i kina.
A nije to istina. Skroz...
Multiplex
Vratih se iz kina, našla kompjuter kako čuči upaljen i na net prikopčan...ostavila sam ga tako jer sam slala neku veliku sliju, pa nek radi dok ja zujim naokolo. I sad, jednostavno, što je tu je, moram to izbaciti iz sebe prije nego me odnese san pravednika.
Dakle, Zamjena je mučenje od filma kojim dominiraju drečavo crveno našminkana usta Angeline Jolie, koja pak pokušava glumiti majku hrabrost i silno se trudi publiku u svoj crno-bijeli kaos uvući igrajući na njihove roditeljske osjećaje...loše, loše, loše dozlaboga loše.
A sad, idem da se besim...mirne duše.
subota, 07.02.2009.
"Da bi naroljan vozio kako treba, dovoljno je ciljati između zgrada."
To mi je sinoć dobro išlo pa sam se uspješno dovezla, parkirala točno između dva nebodera i jednog drveta, ne, nisam vidjela duplo, zaista živim u jednom neboderu, a od drugoga ga dijeli samo parkiralište. I nešto z od zelenila. I nisam bila jako naroljana, samo mi se krevet ljuljao, ali živim tek na drugom katu pa me nije bilo strah. A imam ja i staža...s ljuljanjem, naravno. Ono čega više nemam je kondicija. To je nepopravljivo i bespovratno. Nešto poput mladosti.
Bilokakobilo, bile sinoć, mi koke, na proslavi Papreninog uspješnog završetka još jednog godišnjeg kruga života. Skupilo nas se 5 komada - uz nas dvije došle još i Pedantna, Uspavana i Hiperosjetljiva. Zauzele jedan stol u nekom novom restoranu u Pripizdini, (Pedantna je to otkrila, ona živi u tim fensi-šmensi krugovima koji vole okolo ić i fino jest) i mljackale, pijuckale, seruckale...ništa posebno, ustvari. Osim što su mi sa svakim novim gutljajem nekog nepredobrog vina bile sve bliže i draže i voljela sam ih sve više. A sve ih na okupu viđam cca dva put godišnje. Pedantnu najmanje, ona je jedina majka i supruga i maćeha, a u ovom trenutku najzanimljivija i najpozitivnija od sviju. Pedantna je prije ove faze bila u fazi yoyo loptice koja je iskakala iz faza histerije i plača u faze tihe depresije, a sve to zajedno pokušavala izliječiti psihoterapijama i trudnoćom. Trudnoća joj je uspjela, sad na svakom ručku-večeri-susretu, slušamo njenu detaljnu priču o iskustvu prirodnog poroda i zaključak kako sljedeći put ide na epiduralnu. Ako bude sljedećeg puta. Jer joj muž već ima jedan brak iza sebe (a u njemu već jedno dijete koje pomalo izlazi iz puberteta) i dosta mu je više pelena. Dječjih. Jer je već pomalo sam bliže onima za odrasle, božemesačuvajjezikpregrizla. Uspavanu viđam često, ponekad ona spava kod roditelja koji žive blizu mog nebodera, pa se svaku malo ujutro onako krmeljave i natečene dovikujemo i izbacujemo neke neartikulirane pokušaje glasovnog pozdravljanja. Uglavnom jedna vikne a druga mahne. Pa ko prvi. Hiperosjetljiva je priča za sebe...preduga priča. Ukratko, Uspavana se odavno preselila Hiperosjetljivoj i dugo ih već zovemo starim bračnim parom. Tu nema nikakvih seksualnih konotacija, one su jednostavno preuzele sve uloge životnih sudružnika i ...eto...bračni par. Hiperosjetljiva je tu dominantni, odurni, uvijekupravu, tvrdokorni, muškarac-u-kući a Uspavana je draga, povodljiva i poslušna ženica. I to je sve. I da...Uspavana je neko vrijeme, nekih par godina, bila zaljubljena u Paprenu. Ali za stvarno. Paprena ima u sebi neku čudnu mušku snagu, drskost i stavove tvrđe od najtvrđeg metala. Nešto snažno i muški. Mnoge su se cure palile na nju. Ništa čudno. Isto tako nije čudno da se snažna Paprena i dominantna Hiperosjetljiva svaku malu nađu na ratnoj nozi. Posvadile se i sinoć, ali ajde, ne bi to bilo to da se njih dvije ne krve. Bitno da nije bilo fizičkog nasilja. No, ipak, ono u čemu smo se uspjele jednoglasno složiti jest da veličina penisa ne ovisi o dužini prsta, palca ni nosa, kao ni cjelokupnom stasu. Pedantna to zna jer je imala visokog s majušnim i odmah poslije malenog s tako velikim da je s njim uspjela odraditi samo jedan bolni odnos i brže-bolje pobjeć. Paprena to isto zna ona to jaaaaaaako dobro zna, jer se ona nagledala svega po nudističkm plažama. Mi tri smo se pravile neukima i nevještima i samo potvrđivale, ma da, daaaa, nema to veze, neeeee.
Drage su mi te cure...volim ih gledati i slušati kroz maglu alkohola i dima. I cerekati se s njima. Iako...kad me pitaju što ima novoga...uvijek ono poslovično...ma nema ništa...sve po starom...znate vi mene...a kroz glavu mi samo projure Amanteovi izvještaji sa njegovih "momačkih" večerica, gdje se oni isto tako nažderu, naseru i ponapijaju i na kraju završe zagrljeni i oslobođeni svih krutih stega, jedan drugom na uho prtljaju o svojim životima, djeci, ženama, ljubavnicama, emocijama, da, i oni imaju emocije i skroz su ranjivi i osjetljivi i vole o njima razglabati, pokazivati ih i razvlačiti, sve to ide proporcionalno s količinom dima i alkohola...i dođe mi da se i ja tako bacim nekoj u zagrljaj puna povjerenja da će me razumijeti, i da ću poslije toga izaći u kišnu noć brdo kila lakša i blaženo nasmijana... ali, ne, nema ništa novoga...ono, sve po starom...apstinencija, ma znaš ti mene...
Bit će da ni ovaj puta nisam dovoljno popila.
petak, 06.02.2009.
Jutros sam čudan san usnula
Sebe u krevetu s nekim muškarcem, koji je oženjen, ali mene to nije briga, naravno. Tu su još i neke moje prijateljice, više kao neke sestre, i sve se nekako vrti oko tog nekog bračnog kreveta punog razbacanih deka, zgužvane posteljine i mrvica. Soba nema prozora i sve je nekako tamno i puno prašine i smeđe boje. Na podu smeđi tepison, onaj iz škole, na kojem se fino deru brada i ruke kad se padne. Curke su u jednom trenutku otišle nekamo van, a u sobi do ove "bračne" je moja mama i ona zna za tog frajera i uopće joj nije drag.
I onda se nas dvoje tu nešto pokušavamo poseksati u svoj toj gunguli deka, posteljine i starih mrvica, i one samo što se nisu vratile, ja si mislim hoće li on uspjet otić a da ga one ne vide, valjamo se i nešto se penjem po njemu, ljubimo se i skroz smo si uzbuđeni, i onda nas nešto prekida, one se vraćaju, valjda, pa nekako idemo van, mama me grdo gleda, on silazi niz neke stepenice, ja idem za njim da se pozdravimo...dolje na sunčanom parkingu ga čudno gledam, pitam ga odakle se mi znamo i kako smo uopće završili u krevetu, on kaže da mu je sve bilo jasno čim smo se upoznali, ja kužim da je muž od jedne moje prijateljice s bivšeg posla, (muža joj nikad nisam vidjela, samo znam da ga ima) i da je užasno zgodan, ima neke svjetloplavofluoroscentne oči, i onda shvatim da on nije Ljubavnik i padnem u brigu kako ću to sada njemu reći...da se ja jednostavno ševim naokolo sa oženjenim muškarcima, i da mi je to sasvim normalno i nije mi jasno kako njemu nije...i osim toga odnekud čujem i Kumpanjona i Amantea kako uglas govore: a rekao sam ti da te on hoće jebati i on se tebe namjerio pojebat, i sve je nekako užasno krivo i pogrešno. Pozdravljamo se onako izdaleka, kao neki površni poznanici i kao da nismo minutu prije bili gore goli, on se vraća svojoj ženi - mojoj prijateljici, a ja se pokušavam vratiti doma, međutim, kuće i ulice su se izmijenile i gubim se u nekim hodnicima i nikako ne mogu naći izlaz.
Onda zvoni sat.
četvrtak, 05.02.2009.
Mlada poduzetnica kolo igrala...
Došao nam PDV na naplatu. Oće Država svoj dio. Ona je to mudro smislila. Uzima sebi 22% od svih izlaznih računa koje sam napravila. I pritom ju uopće ne zanima da li sam te račune uopće uspjela naplatiti i kakvo je na mom računu uopće stanje. Državu isto tako ne zanima koliko plaćam najamninu za prostor u kojem mijesim kruh svoj svagdašnji. To je moj problem i ne odbija se od poreza.
Činjenica je da sam radila dobro i napravila promet. I to uredno prijavila knjigovođi. A knjigovođa je sve cinkao Državi. Što i ne bi bilo tako strašno da se 80% tog prometa ne odnosi na R1 račune koji se plaćaju kako ko stigne. 50 % od tog prometa ću naplatiti u neko dogledno vrijeme, a 20% prometa neću naplatiti nikad, jer tu 10% od tog bačenog novca ide na one koji svjesno i planirano ulaze u biznis s namjerom da nikada ne plate, a 10% otpada na one koji propadnu i iz kojih se ništa više ne može izvući. To je neka gruba i fino zaokružena računica. Matematika mi ionako nije nikada išla. Nije da mi nije išla nego su mi je uvijek nametali tako strogu i suhoparnu da mi je bila odbojna kao neka stara i ukočena guvernantica. Ili čangrizava usidjelica bez imalo ideje i mašte. Bljak.
Iako, ne treba mi biti nekom matematičarkom da ukucam pin na token i shvatim da je račun prazan. Jer je sve sa njega otišlo Državi u njen PDV.
I sad. U ovom trenutku, negdje u zraku vise neke pare od kojih je Država sebi lijepo stavila njen dio u svoj šuplji džep, a moj je ratni zadatak naganjati te ljude koji nisu platili, i natjerati te pare da ateriraju u onaj prozorčić kojeg moj token otvara.
Pa, krenimo redom, onih toliko i toliko milja kuna, nemamo srca tražiti jer taj dotični naručitelj-prijatelj nije to uspio naplatiti od gospođe koja je u vremenu obolila od raka i sad umire. Taj dotični je ionako prešao rub bankrota, ima dvoje sitne djece, a nema para za registraciju auta kupljenog na lizing. Pa se s njim nekako kompenziramo s nekim uslugama tiska. Ajd dobro. Onih drugih toliko i toliko milja kuna nećemo vidjeti, jer gospođa nije znala da ju knjigovođa mulja i da na njenom računu nema para. Ona nam nudi brdo kolutova pravog ovčjeg sira u kompenzaciju. A može i malo novorođenih janjaca. Što je najgore od svega, gospođa je znala da je u banani, ali je bila dovoljno drska da naruči svoje prospekte. A mi dovoljno budale da joj ih isporučimo bez plaćanja unaprijed. Jer nam je netko rekao da će ona platiti. Pa ti vjeruj onom što čuješ.
Sljedećih toliko i toliko milja isto nećemo vidjeti, jer je Kumpanjon odmah procijenio da je gospodin lopov u duši i da će me prejebati, a gospodin mi je baš javio kako je već mjesec dana u bolnici i da je jedva izvukao živu glavu jer da mu je puko` čir. Još onih milja par od one namirisane kurvice ćemo isto teško izvući jer...eto, ljudi su dovoljno drski i bezobrazni da si to mogu priuštiti. Uzeti nešto i ne platiti.
A onda, još k tome, dođe i neumoljiva Država po svoje.
I sad...još sam uvijek sva pomalo nova i zbunjena u tom svijetu "poduzetništva", no već mi je jasno da je Država feudalac koji ubire svoj namet i pred kojim, jednostavno, poželim skrivati svoje krumpire, a mušterije su potencijalni lopovi koje moram cijelo vrijeme držati na oku. I nema te mašinerije, i nikad neće biti ni izmišljena, koja bi uspjela uspostaviti neki red u cijeloj toj "razmjeni dobara".
Kumpanjon samo ponavlja nek si zamislim kako je tek onima koji plaćaju punomasne najamnine. I koji su se zadužili i podizali kredite i pokupovali strojeve i sad nešto pokušavaju sprtljati.
Nije nam tako strašno, uvijek može biti strašnije, ali da je dobro, e pa, baš i nije.
utorak, 03.02.2009.
Nagazna
Sjetio se Kumpanjon da je Paprenoj za dva dana rođendan. Pa je pitao da koliko mi ono imamo. Ne pomaže mi puno to što je Paprena starija od mene. Onda je uzdahnuo i proročki izjavio - eh, popušile ste. Aha. A kako to misliš?. Pa, ono, popušile, znaš šta mislim... Nemam pojma. Reci.
Onda on kopa po mobitelu, pušta mi neku pjesmu i kaže - slušaj riječi. Riječi kažu - rođena si da ljubiš i djecu rađaš... Aha, baš mi tu trebaš puštati. Dok on pušta pjesmu, zurim prazno u prazan ekran i lagano, puštam kanđe iz, nježnih mi, ručica i oštrim bodlje, cijelom dužinom kičme mi, sve do vrška repa. Kumpanjon se, nakon izazovnog puhanja u uho mi, (da bolje čujem riječi, naravno) lagano, bez naglih pokreta, odmiče, tri pažljiva koraka unazad, prislanja leđa uza zid i skriva se iza pulta. Oči su mi se već pretvorile u vulkanska grotla, a jezik rascijepio na dva dijela. Možemo, dakle, početi.
I počeli smo.
On o tome kako on dobro zna što meni fali, ja (također bez argumenata, ali meni oni ni ne trebaju, glasnija sam od njega) o tome kako on pojma nema. On opet svira kako bi on sigurno mogao to ispraviti da mi je bio roditelj. Jer da on svoju djecu već kuži. I da zna kamo ih usmjeriti. Ja opet, oktavu glasnije, da nema pojma o čemu priča!!! I da se prestane postavljati prema meni kao da ja ne znam o čemu govorim i kao da nisam nikad u životu probala to što on misli da bi me razvalilo od sreće i veselja... Onda on da bih sigurno shvatila, kada bih živjela s njim, da se u tome može uživati. Onda ja da ne bih ni u ludilu mogla živjeti s njim!!! Onda on kako je on sa svojom ženom već, koliko ono, 15-20 godina i da je njima super, jer da su spremni na kompromise i da je sve kompromis. Onda ja da su na kompromise spremni samo oni kojima je važnije da su s nekim i da nisu sami, jer samoću ne mogu podnijeti, i radije trpe neke druge žrtve i da njima nije ništa bolje nego meni. I da, uostalom, on i njegova žena su se tri puta rastajali, od toga je jednom ona pobjegla u Kanadu, jes da se vratila nazad, nije lako u Kanadi, hladno je u Kanadi, i uostalom, njihov brak funkcionira tako da ona sjedi doma i čuva djecu, a on u 6 ujutro izjuri van iz kuće i vraća se u devet navečer. A djeca su sva u čudu kada se nađu s njim nasamo...i nek mi prestane trubit, jer to što sam upravo opisala je upravo moj bivši "brak"!!! Bez djece, hvalabogu...
Onda on, u pokušaju smirivanja strasti, da to što sam probala jednog kretena, ne treba značiti da bi sa svima trebalo biti isto tako loše. Ne!!! Sa nekima bi moglo bit i gore!!! On se je već ulovio spasonosne kvake ulaznih vrata, jer da ima nekog hitnog posla u gradu, sjetio se, baš mora, mora tamo ići...dobacuje da je siguran da bi samnom bilo super živjeti i iskače u sigurnost jednog tipičnog riječkog pljuska. Poslije koordinira poslom preko mobitela. Ne vraća se danas više.
Negdje tamo, u djeliću sekunde između munja i grmljavina, bljesnulo mi je kako se nikad nije desilo da je netko ušao dućan dok smo si s toliko nježnosti i pažnje, izmjenjivali rafalnu paljbu. Kao da netko navuče čelični zastor, kao da svijet nestane. I onda, dok dalje tako sjedim zajapurena i sama, nitko ne ulazi. Samo se je Amante sjetio pojaviti u tajnom gmail prozorčiću i svečano objaviti kako je nešto veliko odradio, pa sad ima pauzu, pa da pita kako sam. Baš fino. Još jedan pripadnik muškog roda. A kanđice se još nisu uvukle...mljac!
Amante je sav sretan da su ekran i par stotinjak km između nas. I to uopće ne krije. Odjednom i on ima Matternhorn od posla. Mora radit! Hitno!!!
I onda mi još nađu dizat surlice kad ih nazovem slabićima.
A uf!
ponedjeljak, 02.02.2009.
I tko kaže da je demencija zlo?
Provirio je neki papirić iz rokovnika u kojem sam znala stavljati plaju i onda lagano trošiti. To kad bih dobila sve na ruke. Pa trči stavi u banku, pa plaćaj stanarinu, pa ovo, pa ono. Stoje tamo i neki australski dolari od strica kad je još predlani bio u posjeti. Povukla sam papirić, ispalo je 500 kuna. A ja se sva ubi od računjanja gdje mi ta lova brže-bolje iscuri.
Fino. :)
nedjelja, 01.02.2009.
Handle with care
Pitala sam Malca, koji se polupijan i polulud našao gol u golom međunožju sestre svoje Ljubavi, da li bi to učinio i da se Ljubav na njega, prije toga, nije naljutila i da mu nije uvrijeđeno okrenula leđa i da ga je, umjesto ljutnje napala svojim međunožjem, ustima, rukama, biločime samo da mu izbaci mozak iz te glupe glave dole. Priznao je da svakako taj put ne bi otišao Sestri. I da bi mu poslije, na trijezno, bilo svakako lakše oduprijeti se Sestrinim ispitima vjernosti.
Znala sam! U tom jednostavnom rukovanju tim jednostavnim bićima sve što treba je redovno dati. Ne ljutiti se, ne uskraćivati. Tapšati ih i maziti po glavicama. Malo gornjoj, malo donjoj. I onda im opet dati. Svaki put kad pitaju i ponekad za vlastitu razonodu, prije nego im padne napamet da traže negdje drugdje.
Tako sam jednom mislila da je lako i jednostavno imati psa. Samo ga treba paziti, maziti i voditi u šetnju.
Postane naporno nakon nekog popriličnog vremena.
Tu je, jebemjojmater
Čini mi se da sam konačno naučila prihvaćat tugu.
Nedjelja na mom radiju
Sumorna je ova. Siva i hladna. I nikoga nema. Reklo mi da je danas dan života i da uživam u njem. Ne razumijem tu potrebu oglašavanja nekih dana baš upravo danom toga nečega. Dan vode, dan planete, dan žena, dan borbe ove one....čemu to? Danas je samo jedan prazan, tih i siv dan.
I baš mi danas ovako svira...
Dosta sam dugo šarao svijetom
Samoću liječio kvantitetom
Na putu sreo ljude, ranjene i lude
I više put' opečene
I u strahu nedorečene
Zato ne jebem više jeftini clichč
Da se samo o onoj pravoj piše
Pa zar nijedna pjesma, nijedan stih
Za onih milijun pogrešnih koje su bile tu
Kad nisam imao nju
Kad sam vikendom staj'o na rubu
I kad je nedjelja zjapila k'o crna rupa
Meni su neprave pružile ruku
I poljupcima odvukle do jutra
Nisu bile glupe, vjeruj mi
Svaka je znala
Da šutnja je zlato i da riječi se troše
Možda to nije to ali nije ni loše
Kad nema velike ljubavi
Dovoljna je i mala!