Odgledala dva u nizu. Prvi je bio ženski, o ženama u selu. Žene nisu imale muškarce jer su ih pobili drugi muškarci. Imali su, ustvari, jednog starog šepavog duhovnjaka i jednog malog mutavog dječaćića kojemu bi, svaki put kada bi se prepao, kosa narasla dvadeset centimetara. Kroz cijeli film su ga šišali, jadnog. Žene nisu imale ni pošten krov nad glavom, naravno, nije bilo muškarca da ga popravlja, imale su samo jedne druge i djecu, žensku. I onog malog smušenjaka. A onda su im došla neka dva muškarca s namjerom da im otmu i to malo što imaju. A imale su staru baku koja je stalno nešto parala i šivala i imale su puno šljiva od kojih su radile marmelade, jedna od njih bila je malo luda jer su onomad pobili i njene nejake muškiće, jedna je bila dobronamjerna ali naivna i glupa, imala je bistru kćer koja pak nije nikako mogla prihvatiti činjenicu da je babo mrtav, jedna se furala na Madonu u fazi osamdesetih i sanjarila o švedskoj vizi, jedna je bila mlada udovica osuđena na služenje svekrvi koja stalno mjeri tlak i pada u čudna stanja ni na životu ni u smrti. I tako je živjela ta ekipica čudnovatih žena usred šume i minskog polja, miljama daleko od ceste, koja je još miljama udaljena od civilizacije, bez struje, grijanja i signala. I nisu se dale prevarit još od one dvojice. Umalo pa jesu, ali nisu. "Nije Bog ćorava koka, zapamti to"- rekao duhovnjak u jednom trenutku. Zapamtila sam.
Drugi film bio je crtani, muški. Muške spike, ratovanje i to. Muška prijateljstva, priče iz rata, jebiga, ne mogu ja to tako osobno doživjeti. Sve što je moj mozgić uspio obraditi bilo je da se dečki ustvari jako boje, ali se pritom moraju jako dokazivati, i da bi sakrili kako se jako boje, oni odu ratovati. Dok umiru od straha, obično ne znaju što čine pa radi istog straha pobiju sve što šušne u blizini, poslije se oslanjaju na ona svoja muška prijateljstva pa to zajedno zataškavaju. Prijateljstva njihova postaju pritom dublja i jača. A u trenucima kada su sami i kada nemaju zaštite prijatelja, sve što žele je da ih neka velika mama prisloni na grudi, podoji, potapše po leđima i unana u san pravednika. A onda kad se siti probude, onda se opet idu igrati rata, i one stvari koje više nisu u stanju prihvatiti kao dio svojih postupaka - jednostavno izbrišu. Pa se poslije muče da otkriju koji to komadićak i zašto fali. Ima taj crtić i gadne realne scene za finale, čist da lakše opravdamo brisanje tih strahota iz memorije. Ipak me je najviše pogodilo mjesto gdje opisuju ranjene konje. Tu si ne mogu pomoć.
Post je objavljen 16.02.2009. u 23:28 sati.