Moj Kumpanjon je poduzetnik otkada zna za sebe. Njemu je poduzetništvo upisano u genetskom kodu. Tata mu je bio poduzetnik i prije negoli se o toj riječi uopće moglo sanjati na ovim prostorima. I mama mu je bila poduzetnica. Jedino sestra nije podlegla obiteljskoj tradiciji. Ona je intelektualka. Pomalo znakovito, zar ne?
Bilokakobilo, oni su kao jedna poduzetna familija tako spretno i uspješno živjeli u onom sistemu, isto tako umješno prihvatili novi sistem i nastavili plivati u njemu i dalje. Ustvari, u ovom trenutku tata više ne pliva jer je već prastar i pomalo se gubi. Ni mama više ne pliva jer je stara i bolesna. Ti starci u ovom trenutku više tonu nego što plivaju. I vuku druge za sobom, pomalo. U cijelom tom batrganju, Kumpanjonu su na pleća pala četiri poduzeća. Jedno je ugasio jer je otišlo u minus i pretvorilo se u trošak, na mjesto tog je otvorio novo i uvalio ga meni na brigu, to novo još uvijek nije u minusu, ali nije se baš ni uspjelo otisnuti jako daleko od te opasnosti. Treće poduzeće je prodao i iznajmio prostor i radnike i strojeve, sve u kompletu, četvrto je u banani jer je ortak u njemu u banani, peto funkcionira jer je ortak u njemu super, šesto je ono od staraca koje tone i umire i nema spasa. Svezajedno zbrka nevesela. Nije ovo trenutak u kojem je lako biti poduzetnik. Nije u ovome trenutku ništa lako...no, svejedno, Kumpanjon mi je iznio danas svoje najnovije genijalno otkriće a to je da je baš baš super raditi kod nekoga za plaću! I da će on predložiti dečku kojemu je prodao svoju firmu da ga zaposli...na pola radnog vremena...i on će tako kod njega fino raditi i ni o čemu neće morati brinuti. I baš će mu biti super.
Još ga uvijek nisam uspjela nagovoriti da pogleda "American Beauty". No, u ovom trenutku mi je možda pametnije počet malo brinuti o svojoj koži, umjesto što se trudim umanjiti njegovu filmografsku neinformiranost...
Post je objavljen 26.02.2009. u 22:44 sati.