Završili smo ovaj radni tjedan naoštrenih zubića, kanđica i nakostriješenog krzna. Meni je počeo loše. Užasnom upalom praćenom krvarenjem i obogaćenom bolnim žarenjem...da sam bila na moru počela bih sumnjati da mi je neka meduza u nekom trenutku uletila među noge i sad traži put van. Al, nisam bila na moru. Nisam prakticirala ni ono od čega dolaze upale. I bebe, ponekad. Ništa. I još sam, povrh svega, bila prošli tjedan na pregledu. I ništa. Misterija.
Ono sljedeće, što dolazi nakon upale iz vedra neba, jest suočavanje sa aždajom od našeg zdravstva, od koje sam uspjela iscijedit jedino telefonsku informaciju o jedinom lijeku do kojeg mogu doći bez recepta. A do doktora se ne može doći samo tako. Pogotovo doktora takve vrste kod kojeg se možeš naručiti samo dva mjeseca unaprijed. Postoji i varijanta ubacivanja u slučaju hitnoće, ali to ne funkcionira kada je doktor na putu, jer ga jednostavno - nema. Nakon toga, uz konstantno žarenje ide i bolno otriježenjenje i spoznaja da se po zdravlje u ovom sistemu može ići samo jednim i provjerenim putem. Dakle, uplaćujem zdravstveno, jer se eto, mora, nametnuli su mi i nekakvo dopunsko zdravstveno, i to pod izlikom da me žele zaštititi od nenadanog troška ako me danas-sutra, nedajbože, pokupi neko auto i spremi u bolničku posteljinu, da bih se na kraju našla bolesna i bespomoćna, i pred cijelom tom složenom aparaturom prisiljena pomoć tražiti od privatne poliklinike. Jednostvano je. Nazoveš, dogovoriš, dođeš, platiš, dobiš rezultate. Najkasnije za par dana. Ne za tri mjeseca. Par dana. Samo treba platit. To je taj utabani čarobni put.
Bila sam poprilično razdražljiva i agresivna u tom procesu otkrivanja svojeg malog izvora tople vode. Svi su u blizini za to vrijeme dobivali po nosu. On pogotovo. Što si bliži vatri - to više prži, jebiga. A i malo me je jače nego inače potpirivao onaj stav - ako jako jako zažmirim, problem više neću vidjeti, a možda će i zaista nestati. Tim više što se osobno volim služiti tim stavom. Ljudima oko sebe to ne toleriram. Nikako!
Još se uvijek filam onim univerzalnim tableticama. Shvatila sam još nešto. Nitko se od dičnih doktora neće brinuti za mene i moje probleme ukoliko im ne zajašim za vrat i pretvorim se u njihov problem. Jer, što se njih tiče, ionako sami ne znaju za sebe, a kamoli još za neku tamo mene.
Ovaj se vikend, dakle, moram nekako naoružati nečim i od ponedjeljka krenuti u bitku sa sistemom. Zvati, naručivati, galamiti, kukati, zapomagati, činiti stvar gorom i strašnijom nego što jest...a onda, za svaki slučaj posjetit i privatnu polikliniku. Tamo ne moram kumit i zapomagat. Samo platit. Pare vrte tamo gdje burgija neće. Valjda to tako ide.
Ali prvo idem doma. Na majčino mlijeko. Skupit snagu i hvatat zalet.
Post je objavljen 21.02.2009. u 00:09 sati.