Ponedjeljak je bio dan najavljen za akciju napada telefonom na neprijateljske redove. Pa mi dogovorilo susret odmah u utorak ujutro, ni manje ni više nego u sedam i pol! Što i ne bi bilo tako strašno kad do mjesta susreta ne bih morala voziti 100 kilometara. U pet i pol, kad mi sat prvi puta zajauče, zamišljati ću kako idem na neki izlet...tako obično i bude kada se ozbiljno namjerimo na planine. I onda voziti i gledati nebo kako mijenja boje, pospane i zgužvane ljude, krivudave kamione...volim ja to, ustvari. Još da nisam i jučer i prekjučer prevaljivala taj isti put...skoro da će mi odlasci kućnoj doktorici doć koštati koliko jedan pregled kod privatnika. No, dobro, nije sve u novcima. Ima nešto i u šoldima.:) Dakle, sutra ranom zorom idem na ... izlet. Samo da nije uzaludan. Bitno da se nešto radi na tom polju. Onda ne može biti uzaludno. Eto. :)
Post je objavljen 23.02.2009. u 23:02 sati.