Krenuti ispočetka, uhodano i strpljivo, bauljati, piškiti, kuvati, tuširati, nafljaskati, sve redom kako pristoji, ovaj puta ne tange, danas babske gaće, planinarske hlače, windstoper od Olmajtija, jaknu goroteks, napravi sendviče, skuhaj čaj, nalij termosicu, sjedi u auto, pokupi Paprenu, i via Poklon, što dalje od stana, tišine i mirisa na šugo, a vani je divan sunčan dan, onda polako, korak pred korak, pričaj o svemu, psećim analnim žlijezdama, onoj slatkoj koalici sprženih šapica koja pije vodu iz boce i onda kako joj je u zoološkom došao dečko koalica, koji je cijelo vrijeme grli i tješi, dok su njene šapice bespomoćne u zavojima, o snijegu koji je okopnio, utaban i kako se pretvorio u bob stazu, o ledenim prstićima, o tome kako je ovo super trening, trebamo tako svaki vikend, o tome kako vjetar puše i suši kosti, i kako je aupičkumaterinuledeno, popni se na vrh i ...gledaj, sve se vidi, sve je jasno i čisto, Istra, Brijuni, Pazin, Sveti Nikola, Italija, na drugoj strani Hahlići, uvijek s Učke gledamo Hahliće, s Hahlića gledamo Učku, uvijek možeš biti samo tamo gdje jesi i pitati se zašto nisi tamo gdje nisi, i zašto to uvijek radimo, i Velebit, kako se jasno vidi taj Velebit, a tamo dalje, gdje se više ne vidi, tamo je ona jedna livada na kojoj smo ležali i nije nas bilo nimalo briga da li netko može vidjeti dvije budale koje se ševe pod vedrim nebom, sada tamo negdje leže nečija mrtva tijela i raspadnuti avion, i naša tijela će jednog dana biti mrtva, koliko će onda vrijediti svaki propušteni i svaki osvojeni trenutak kojeg jesmo ili nismo ostvarili, onda neće nikome biti bitno, dakle, nije ni sada bitno, ništa nije bitno, spusti se s vrha, put s vrha uvijek vodi prema dnu, taj smo put već prošli, brzo i po snijegu, sad je snijeg okopnio, smrzao, na mahove se pretvorio u blato, hodaj dalje i dalje, po onoj šumici gdje smo propadali do koljena, sad idemo po zaleđenoj stazi, sve do one strmine, bob staza na najjače, nemamo dereza, pijuka, žabica, a kako ćemo bježati od svakodnevice ako se polomimo, ajmo nazad, tko kaže da se uvijek mora ići nizrdo, idemo opet na vrh, još ga jednom osvojiti danas, super je to trening, da blago nama, vraćamo se kud smo došle, Paprena se kliže i radi špage, ona je bar bivša sportašica pa može špagu iz čista mira, ja ne smijem pasti, moram ostati u cijelom komadu, moram moći dalje bježati, moram stić u kino, gledala bih Wendersa, o jebemu zaobilaznicu i onog ko je zatvori, ne stižem u kino, izbacujem Paprenu, zovem Kumpanjona, danas nisam u tolikom kurcu, neće me provaliti samo tako, danas je on u kurcu, ima temperaturu jer se smrzo u glupom multiplexu, tri sata bez jakne i grijanja, ko mu kriv kad gleda trakavice bez zimske opreme, čavrljamo nešto, ulazm u pusti stan, sve nekako postaje sporije i sporije, obrazi bride crveni, mozak isključen od viška kisika, glupa sam i tupava, konačno taj osjećaj, al rano je još, igra Kusturica u 20, mogla bih ipak ostat doma i samo ležati u svom tupavilu, ne ne smiješ ležati, opet ćeš počet brojati nabore na zavjesama, ne smiješ si to dopustiti, idem u grad, ubit još koji sat u gomilici nepoznatih ljudi, bolje gledat Maradonu nego bijele zavjese u bijeloj sobi, ne smijem farbati, nije to moja soba, bolje pobjeć iz nje, soba treba služit samo spavanju i ničem više...bježi.