utorak, 31.03.2009.
Ma,
sve je to stvar trenutka...
a trenutak je prošao.
Samo poželi...
Vidjela sam danas neku mladu mamu kako vodi dijete za ruku i psa na uzici. Nekad davno poželila bih isto tako voditi psa. Brinuti o njemu, gledati kako raste, šetati s njim dugo pored mora, zagledati u te vesele pseće oči i dijeliti sitne pseće radosti. Više to ne želim. O djetetu da ne govorim. Sama pomisao kako brižno pratim rast i razvoj čini me nervoznom i ispunjava željom da pobjegnem što dalje od te iste pomisli. Danas sam, također, nabasala na neki blog gdje mladi tata ima mladu ženu, malog bebača a blog je posvetio svima njima i njihovom psu. Pa ima slija od bebača kako spava na labradoru. Slatko kao rahatluk. I piše kako to sve zajedno nekako hendlaju i kako su svi sretni. I nekako me nije ni to dotaklo da poželim...
Mene ništa više ne može izliječiti. Otišlo je bespovratno i postalo nepopravljivo. Živim egoizam u svoj svojoj suštinskoj krasoti.
Kad sam bila mala, bojala sam se da će se nešto desiti mami, tati, babi, dedi, psu, mački, hrčku, nebu, zemlji, bilo kojem elementu mojeg stabilnog svijeta bez kojeg sam mislila da ne bih mogla. Sad me više nije strah. Bojim se samo vezati se jako i onda se opet bojati. Izgraditi kuću i onda strepiti od njezinog propadanja. Sad mi je dobro. Može sutra biti smak svijeta. Moj pas je odrastao i pretvorio se u hodajućeg Metuzalema. Starci su stari i ne moraju više brinuti nego sami o sebi. O meni nitko ne ovisi. Lagano plutam u tvrdom materijalnom svijetu. Skoro pa spremna da odlepršam. Gotovo pa uzorno beskorisna i lagana. Perce. Fijuuuuuuuuuu...
četvrtak, 26.03.2009.
Seansa prva
Krenula sam u bioterapeutkinje. Kako sam si svečano obećala. Bilo mi lipo. Seansa dogovorena u osam navečer. Radila sam do sedam i pol...i ostavila brdo posla i stresa za sutra. Lipo je hipernaporni dan završiti kod simpa žene koja vrti smirujuću muziku i pritom maše ručicama oko mene. Sad sam nekako lipo rekuperana. Ne mislim na posao.
A i ne mogu više. Nema mjesta u mojoj malo umazanoj glavici. Sutra ujutro ću ionako nastavit rmpat...neće poso` pobjeć, majku mu inertnu.
Idem si oprat kosu pa spavati, spavati, spavati...
srijeda, 25.03.2009.
Mit o pms-u
Priuštila sam si danas proljetno pms divljanje. Pojela prvo neku paštu s tunom. Donio poslije Kompanjon neki odurni, fol vege sendvič sa svim mogućim neprirodnim sastojcima i genetski modificiranim komadima povrća i nekom majonezom, koja bi trebala pokriti nedostatak okusa neprirodnog povrća. Kruh bijel i gnjecav, naravno. Ubila sam ga jednim red-bullom. Fino sam podrigivala. Što na tunu iz konzerve, što na neku naftalinsku zamjenu za sir, što na mjehuriće i one silne E-dodatke iz red bulla. Onda sam tek podivljala. Poželila brdo sladoleda...dvije kile, makar. I u zadnjem trenutku odustala, jer se sjetila da u frižideru čami litra pive u plastičnoj boci i negdje je zaboravljena velika vrećica čipsa s okusom paprike. Zadnji gosti nam ostavili. I jedva dočekala da nas stanodavac, u jednomjesečnom obilasku, konačno napusti i riješi svojih silnih briga o našoj egzistenciji i mogućnosti da u silnoj recesiji dobijemo otkaz, a njemu baš skočila rata od stana, jer je kuna devalvilrala, jer je sve tako, eh.
I sad si lipo cugam mjehurićasto piće iz plastike i gutam nauljene komadiće krompirića i sve je tako mmmmmmm. Sise su mi fino natečene, trbuh lagano naviruje preko hlača i sve je kako treba bit. Osim što bih sad, ipak, još i sladoleda, ali nisam ga kupila pa tko mi kriv.
Trebala bih još, možda, malo biti neuravnoteženo plačljivasta i silno osjećajna, ali taj dio mi je ukrao Ljubavnik i sad mi se razmeće s njim i maše pred nosom kao crvenom krpom. Tri puta se u toku dana sjeti kako je nesretan, kako ga zapostavljam i kako sam mu najbolje što u ovom trenutku ima. I kako smo na vrhuncu najbolje faze. I kako nam je super. I onda opet, zašto me veseli kad mi se drugi upucavaju, zašto planiram upisati onaj glupi tečaj i svesti neke naše moguće vikende na nemoguću misiju, zašto nisam toliko luda za njim da se manem svega i čekam samo njega, nego zašto je sve tako...i onda, opet, da on nema prava zahtjevati nešto, nema prava ni na što, jer je tako kako je i nema tu pomoći, iz kože se ne može, ali zašto nije onako lipo savršeno kako bi moglo biti, kad bi bilo...da, tako je drag, odnio je sobom pola mojeg pms-a.
I nekako ne želim da mi ga vrati...
petak, 20.03.2009.
Stop nasilju
Hiperaktivna je u jednom trenutku mirno sjedila. A onda - MRAV!!! I potom naglo zamahnula rukom i punim dlanom tresnula po stolu. Od MRAVA je ostalo malo flekavo m i nožice koje su se još neko vrijeme stiskale i pružale.
Hiperaktivna je duhovna učiteljica. Ona vježba yogu i uči ljude umijeću življenja. I strogo pazi da ne jede meso.
ponedjeljak, 16.03.2009.
Ljudi sa planine
Ima na ovom svijetu, i u ovoj zemlji, nekih ljudi koji vikendom pobjegnu iz svojih smogastih gradova susjedima u goste i onda tamo osvajaju njihove vrhove. Sa sobom ponesu hranu i gomilu čudnovate opreme, spavaju u nekim čudnim, malenim drvenim kućicama bez svjetla u wc-u, bez ikakve mogućnosti tuširanja, u sobama nabijenim malenim i uskim krevetima, zbijeni svi zajedno hrču, prde, šuškaju...dižu se ponekad noću, bauljaju po kućici s lampicom na glavi, sretni da im je wc školjka samo na katu ispod, a ne negdje vani u minijaturnoj drvenoj barakici s drvenom sjedalicom i drvenim poklopcem na rupi u sredini.
Ti se neustrašivi ljudi dižu u četiri ujutro, navlače na sebe slojeve vodonepropusne, toplinuzadržavajuće, znojprikrivajuće odjeće, na noge navlače najmanje dva para čarapa, na njih ogromne cipele, na ogromne cipele navuku metalne šiljke, u ranac potrpaju hranu, vodu i još rezervne odjeće, zlunetrebalo, na ranac objese cepin*, na ruke stave dva sloja rukavica, u ruke zgrabe štapove i onda lagano izađu u noć...i krenu. Odlučni su. Imaju svoj cilj i misiju. Popesti se na vrh brda. I nakon toga sići sa vrha brda. Na tom putu im se svašta može dogoditi i svakojake prepreke ih mogu očekivati. Zato na sebi, na vrhu svih slojeva odjeće, imaju i pojas, a na pojasu karabin. Pojas je jedna bogomdana tvorevina koja im se obmotala oko struka, ramena i nogu i uspješno drži cijelo tijelo na okupu kada oni svoje prepreke prelaze viseći na tankoj špagi, obješenoj na neko dežurno drvo i vezanoj za karabin na sredini pojasa. Pojas je isto tako jedna bogomdana tvorevina za potencijalnu eksploziju ženskog mjehura, koji ne razumije ozbiljnu opasnost gubitka života, kojem se izlaže njegova vlasnica dok pokušava održavati ravnotežu i pritom ne zapišati taj isti pojas, kojeg ne može dokraja skinuti radi onih metalnih šiljaka na nogama, kojih se pak ne smije ni u ludilu riješiti, jer se onda više ne bi mogla čvrsto zabijati u tvrdi snijeg, kojeg ionako nema jer je kraj zime i snijeg se opako topi.
Metalni šiljci dio su obavezne zimske opreme. Služe za hodanje po zaleđenom strmom snijegu. Ako je snijeg mekan, onda metalni šiljci mogu izvrsno zaglaviti između grana i škrapa, koje izdajnički vrebaju ispod pola metra snijega, i time čine cijeli pohod uzbudljivijim i izazovnijim. Kakogod bilo, metalni šiljci su neizbježni.
Isto tako neizbježno jest doći na opasne strmine na kojima se pruža rijetka mogućnost brzog gubitka života ili barem utješna nagrada višestrukih prijeloma kostiju, na kojima se mogu uspješno trenirati hrabrost i hladnokrvnost pri čemu maleni ljudski ego cvjeta poput magnolija u rano proljeće. Pritom se ljudi u čudnovatim opravama međusobno hrabre i nikako ne pokazuju ni najmanje zrnce straha, kao ni najmanji poriv za odustajanjem. Svi su složni u svojoj časnoj namjeri. Popesti se tamo gore. I onda sići dole. I vratiti se kući.
Pridružila sam im se ovaj vikend. Proglasilo me dežurnim njurgalom. I reklo da ne smijem odustati.
Toliko ima tih vrhova na koje se treba penjati i silaziti.
Ne odustajati. Nikako. I nikada.
Osim jučer. Krenulo je na kišu, pa ono...:)
*cepin=alatka poput malenog laganog pijuka, zabija se u snijeg i led
na slici: dereze, iliti metalni šiljci
srijeda, 11.03.2009.
Dug dugujem
"Oprostite, otac mi je na samrti...morao sam otići u Zagreb, ali, javit ću se ja vama, ne brinite..."
I što onda reći čovjeku kojeg već enti put zovete da plati već jednom svoje račune. Jebogaotac? Da li vjerovati da mu otac zaista umire, i da mu je puko` čir i knjigovođa je zaista toliko bolesna i pošemerena da je izgubila svih pet računa?
Zar je to uopće bitno...on duguje meni, a ja dugujem drugima.
Ali zato je Država već uzela svojih 22%. Od računa koje nitko nikome nije uspio naplatiti.
Da mi je postati Državom...
nedjelja, 08.03.2009.
Dan za kiticu
Dobila sam čestitku. Jednu, pa drugu, pa treću. Svi su mi redom krenuli čestitavati na tome što sam žena. Kao da je to moja zasluga. I kao da sam to sama izabrala i kao da sam nešto osvojila i kao da sam se radi toga jako odricala i namučila. I kao da čestitke zalužujem.
Svima sam se ljubazno zahvalila. Nepristojno je slati ljude u klinac krasni kada ti šalju lijepe želje. Iako mi nije jasno da li oni meni zaista nešto žele ili se samo opušteno valjaju inercijom gluposti, pa samo mehanički odrađuju neki sveprisutni običaj. I samo me uspjevaju podsjetiti kako su žene u odnosu na njih zapostavljena bića, koja se moraju boriti za neke svoje ravnopravnosti, pa su, eto, dobile taj jedan dan kada im se to treba priznati i još im pritom čestitati. Jer su nešto, ipak, izborile. Dan za karanfile.
Ne zarezujem previše te društvene norme o mjestu i položaju žena i njihovim borbama za prava na nešto. Kao što mi ništa ne znači to što je američki predsjednik preplanuo. Osim što mi i jedno i drugo liči na kukavičje jaje i odvraćanje pažnje sa suštine. Ali, to sam samo ja.
Bila sam sinoć vani. Izjavila sam prije toga kako nisam u Palachu bila deset godina, a onda shvatila da sam tamo izlazila skoro prije dvadeset. Bilo je vani i puno ljudi. Posvuda. Toga nije bilo u vrijeme moje balavosti. I puno žena u štiklama i dopičnjacima. Toga je uvijek bilo. Puno alkohola i dima. Isto. Urnebes i gužva. Onako. I dobra mjuza. Tu pišem veliki plus u odnosu na ono moje šturo vrijeme mršavih izlazaka obojenih domoljubno cenzuriranim izborom dj-a.
I ovaj puta sam se našla vani nedovoljno pijana, tupo zurila u dečke i cure koji se pokušavaju zabavljati i djelovati opušteno, pritom se međusobno mjerkajući i nikako uspjeti smoći hrabrosti da jedni drugima priđu i lanu što im je na pameti. Komplicirana je ta ljudska vrsta, zaključih. No, onda mi se on nagnuo i mudro prišapnuo - vidiš kako smo mi muškarci jednostavna bića, meni je sad dovoljno da gledam u dekolte one male što skakuće i ja sam jednostavno... sretan. Prije te sreće je skurio jednu đoju, po litre vina i drmnuo jednu medicu, al, no dobro, vjerujem da bi ga to veselilo i na trijezno. Mene je zato silno veselilo da malo prokopam po svojoj prošlosti i podastrem mu neka svoja poluseksualnapoluuvrnuta iskustva iz onog doba od prije skoro dvadeset godina. Toliko toga sam zaboravila. Nije ga ništa šokiralo. Osim onog pokera u svlačenje. Meni to, pak ništa nije značilo. Čudne su te naše razlike u poimanju seksualnosti. Možda da pokrenemo revoluciju za ravnopravnost seksualnog doživljaja? I jedan dan u godini se međusobno darujemo. Čime god. Mašti na volju.
Nastavili smo trošiti noć međusobnim nerazumijevanjem. Mene nije pretjerano veselila njegova radost prouzročena pipkanjem mojeg međunožja u gomili podivljale rulje, ali bi me veselilo da sam mu mogla negdje nasamo pričati i trabunjat i udavit ga glupostima. Onda mi to pipkanje ne bi bilo tako strano i tako daleko od intimnog. Možda onda njemu ne bi bilo toliko napeto. Možda bi dobio glavobolju. I mekanoga.
Ovako... uspjeli smo se izvući iz gomile. Metodom strpljive eliminacije dospjeli u 1:1 omjer i onaj mali vremenski škripac rastegli na ovisnost o muškoj solidarnosti, ali na to se uvijek možeš osloniti. Kažu tako, oni. A žena je ženi vuk. Kaže tako moja mudra bivša kolegica. Meni je bitno samo da sam mudro uspjela ostvariti svoj najbrže postignuti orgazam u najkraćem seksu ikada. I usput primjetiti kako su sva naša nerazumijevanja nekim čudom nestala u tih par blaženih minuta.
Fino.
petak, 06.03.2009.
SPAVALA SAM!!!
:)
četvrtak, 05.03.2009.
Ha?
Najčudnija stvar kod nespavanja je ta što mi se u danu događaju neki neobični trenuci u kojima zaista ne znam da li ja to nešto živim ili samo sanjam taj svoj neki život. Čudno.
Insomnia part two
Sigurno imam neku bakteriju. Bakterija ima plan. Ne da mi spavati i drži me budnom...a onda kad me iscrpi i kad poludim, onda će me mirno pojest....
srijeda, 04.03.2009.
Insomnia
Opet, jebemjojmater.
ponedjeljak, 02.03.2009.
Prosvjeteljenje
Poznajem popriličan broj ljudi koji se žele prosvjetilti. Oni u tu svrhu svakodnevno meditiraju, pjevaju svete pjesme, ne jedu meso, okupljaju se u grupe, slušaju svojeg gurua, plaćaju članarinu za okupljanje i slušanje...sve bi dali samo da se prosvjetle...s koliko god njih sam pričala mogu reći samo jedno - nitko ne zna kako to prosvjetljenje izgleda. A svi su složni da je to jedini cilj ovoga življenja našega.... I kad su u grupi, međusobno se mjerkaju i procjenjuju tko će prije doseći to nikad viđeno stanje, i tko zaslužuje i zašto zaslužuje i tko ne zaslužuje i zašto ne. I svak` ima nešto za reći i svatko je nešto čuo o tome i radi toga što je čuo i načuo mogao je nešto povezati i zaključiti i sad društvo ima o čemu pričati. I štogod rekli o tome, na kraju se uvijek jednoglasno slože: prosvjeteljenje, da, to je to.
Zanimljivo, zar ne?
nedjelja, 01.03.2009.
Kako izgleda rezigniranost?
Nazvala me Paprena danas. Revoltirana radi jednog riječkog suca koji je u opuštenoj popodnevnoj šetnjici među ljudima i djecom upucao zlatnog retrivera. S objašnjenjem da ovaj nije bio vezan i da se uplašio za sebe, dijete i svojeg psa. Pa je izvadio pištolj i upucao nečijeg znatiželjnog ljubimca koji se onako slobodan usudio upoznavati sebe s njegovim psićem. Jer to psi inače rade, kad vide drugog psa požele se predstaviti i ponjušiti onog drugog ispod repa, pitat ga za zdravlje, provjerit mu analne žlijezde, a to bi svaki vlasnik psa trebao znati i prihvatiti kao što mi ljudi međusobno prihvaćamo rukovanje. U pravilu ne pucamo na ljude koji nam pružaju ruku. Bilokakobilo, sudac je za svoje uvođenje pravde hicima na javnom mjestu i među ljudima i za ubojstvo četveronožnog ljubimca u prisustvu zabezeknutih vlasnika, dobio ukor. Pa je Paprena luda. Jer da je to bio njen pas, ona bi njemu zubima odgrizla ruku u kojoj je držao pištolj. I da je ukor sramota. Složila sam se, naravno, i dodala, da, ali....nije to ništa čudno u primitivnoj i korumpiranoj sredini. A ona meni da je primitivna zato jer nitko ništa ne poduzima i da se mora sitnim koracima nešto raditi i da će se jednog dana mic po mic nešto promijeniti i da hajmo mi onda napraviti neku grupu na Facebooku. Osobno...pravljenje grupa na Facebooku...mislim, da, to će sigurno posramiti nekoga tko može pucati u po bijela dana i izvući se s ukorom. Takvog nekog će Facebook grupa sigurno dotući. Aha.
No, ona je tako zagrižena u to neko utjerivanje pravde (jesam li ja jako stara i nemoćna ako više uopće ne vjerujem u takve stvari?), da sam popustila čist radi njene sreće. I tog nekog osjećaja kojeg ona ima za ravnotežu među zvijezdama.
Prije bilokakvog poteza na Facebooku nazvala sam Kompanjona. Samo za prikupljanje informacija, jer on ipak pozna svaku šušu u gradu. On mi je, pak, rekao da smo obje kretenuše, jer što se može dogoditi sucu koji je ubio običnu životinju u zemlji u kojoj nisu osuđeni ni oni koju su pucali djeci u potiljak. I opet spomenuo obitelj Zec. I da je Paprena ustvari kriva za ubijenog psa. Zato jer ne kuži kurca, ide na Thompsonove koncerte, a zgraža se nad ubijenim psom. I da dokle god je takvih kratkovidnih ljudi, ništa se neće promijeniti. Ne volim kad me trpa s Paprenom u isti politički koš, jer ne bih Thompsonu na koncert ni drogirana, ali opet, ne poznajem ni ja tu demokraciju tako dobro, možda je Paprena ipak u pravu, možda ako ljudi shvate da nije u redu šetati parkom i pucati u pse, možda onda shvate da nikako nije u redu pucati drugim ljudima, a kamoli djeci u potiljak...možda se odnekud treba početi. Pa makar nekom lijevom Facebook grupom.
Iako...ipak, stara sam ja...sjetila sam se, u svom tom Facebook zanosu, svojih studentskih dana i svoje tupave cimerice iz onog doba koja je studirala psihologiju i imala dečka policajca. On je svuda sa sobom nosio pištolj. Držao ga je ispod jastuka i hranio se glupim američkim akcijskim filmovima. Onda su dobili sina. Ona je dijete odgajala govoreći mu da na svijetu ima dobrih i loših ljudi. Dobri su dobri, a one loše će tata srediti s pištoljem. Onda su dobili još jednog sina. Da utvrde gradivo. Danas ona radi kao psihologinja, a on napreduje na policijskoj ljestvici. I to je stvarni život... sve drugo su naše donkihotovske tlapnje.
Predložila sam Paprenoj da umjesto osnivanja Facebook grupe zatrudni i rodi si dijete. Toliko od mojeg doprinosa borbi za ukidanjem nasilja.
Life Is like a Box of Chocolates
Gledala sam sinoć Gumpa. Ne znam zašto, užasno me rastužuje taj film. Valjda radi one sirote Jenny. Rijetko tragičan lik.