ponedjeljak, 27.04.2009.
Shvatila sam
da ako želim hodati, prvo moram štake baciti u smeće.
četvrtak, 23.04.2009.
Pita se on...
...jesam li ja tebi vrabac u ruci ili golub na grani?
nedjelja, 19.04.2009.
Adrenalinski šut
Jučer sam visila na tankoj špagi iznad ambisa. Dobrovoljno. Noge su mi se tresle i čmar se stisao. Instruktor (cca 15-ak godina mlađi od mene) mi je objasnio da je i njega prvi puta uhvatila panika i strah i sve to. I da mi baš super ide. I da će biti sve bolje i bolje. U trenutku u kojem mi ni na kraj pameti nije bilo tu aktivnost ponavljati, a kamoli usavršavati. Kad je trenutak prošao i kad me majka zemlja prijazno prihvatila na svoju površinu, i kad je adrenalin odlučio jenjati, nastupila je migrena. Ćopila sam dvije tablete odjednom i nastavila ležati na suncu i gledati malene čovječuljke kako vise na stijeni iznad ambisa. Dan je bio divan i sunčan, trava tako mekana, sendvič tako ukusan, a život prava bajka.
Možda bi bilo dobro umjesto kave uvesti konzumiranje adrenalina.
A umjesto antidepresiva jednu šetnju nad ambisom.
četvrtak, 16.04.2009.
.
Gadno je to kad usred proljeća nastupi zima.
nedjelja, 12.04.2009.
Ne razumin
Kako je to Isus umro pa preuzeo moje grijehe...jel to znači da sad mogu griješiti do beskraja jer je ionako to Isus već unaprijed sredio?
subota, 11.04.2009.
proljeće u gradu
U sedam i pol su krenuli bušiti i drndati po zgradi. Rade novu fasadu. I subotom, do deset. Cimka je ranoranila i nekuda otišla. Pokrila sam se jastukom preko glave i pokušavala nastaviti sanjati. Nije išlo. Skuhala kavu, crnu, bez mlijeka, bez šećera. Odlučila počistiti inbox, našla neke stare Cimkine mejlove, gdje sam ja na godišnjem, a ona cvili da joj falim i da kada ću se vratiti. Godište mejla 2005. Valjda nam je istekao rok trajanja.
Vrijeme je toplo i vlažnasto, zrak je neprobojan, neka je težina u zraku, kako god da se pokrenem, prvo se moram za nešto pridržavati dok mi ne prođe vrtoglavica. Svejedno, sunce jako zove da izađem van. Sunce ne da mira. Šetam po stanu kao papiga po kavezu. Papiga bez glasa.
Olmajti je obećao da će se javiti. Na njega se nekako mogu osloniti. Još nije ni jednom pregazio riječ. Ali ne zove. Čekanje me ne ubija previše, ležim na krevetu i gledam u raspadajuće fasade nebodera. Prolaze oblaci. Rozasti su. A još nisu ni dva sata. Nešto je bolesno u zraku.
Dogovorili smo se. U tri ispred zgrade, pogledat ćemo prvo stan, a onda idemo biciklirati. Olmajtiju je njegov nadimak osmislila Cimka, uvijek je imao neki svoj tajni način rješavanja svih problema. Čak i onih stvari koje nisu bile problemi, on ih je rješavao. Rekla sam mu da tražim stan. Povoljno i samo za mene. Smješkao se, i rekao da ga ima. Stan nije njegov, ali on ima ključ, i slobodu da ljudima preporuči što da rade sa stanom. Stan je garsonjera, bliže istini bilo bi reć da je taj stan, ustvari, soba sa kupatilom, jer kuhinjica je ionako samo špaher sa sudoperom umjesto hodnika, ali svidjelo mi se. Ne kuham puno, a volim jesti na kauču pred televizorom, radije nego sjediti sama za praznim stolom i gledati u zid. Kupatilo veliko, kada velika. Radijator. Prava mala samica.
Dogovorili smo da nećemo ništa forsirati, uskočili nazad u aute i put Kastva. Nisam vozila biciklo sto godina. Nije sto, ali godina dana skoro da jest. Krenuli smo nekom planinarskom bijelom stazom, dobila sam grčeve na svakoj uzbrdici, silazila, gurala, ubrdo, nizbrdo. Vrtoglavica. A okolo nas proljeće, mali listići, mali cvjetići, male vrtače sa raspadajućim jugićima i stojadinkama. Lipa je to staza, no, nismo daleko stigli, Olmajti se već zalijepio za neku dežurnu klupicu, na sebi je imao profesionalnu opravicu, izgledao je smiješno dok me je čekao i osvrtao se u brizi. Tih pola sata pentanja po stazici meni je bilo dovoljno da se nekako rekuperam i pokrenem. Uvijek imam problema sa zagrijavanjem. Ali, kad jednom uspijem profunkcionirati, onda se, obično, već vraćamo nazad. Nazad sam jurila kao furija, biciklo je ispod mene skakalo kao mlado jare na svakom kamenčiću, nekim čudom se nisam razletila u sto komadića. Olmajti je sa svojih sto kila žive vage uspješno pritiskao svoje kotače čvrsto na zemlji, nije mu trud ni bio potreban, samo održavanje ravnoteže. Vodio me je poslije pokazati svoje terene koje je kupio, sve nešto u šumarku između raštrkanih novogradnja. Investicije dobre, zarada vrhunska...ubrala sam neke šparuge za salatu. Razmišljala o budućnosti, kućenju, nečemu stabilnom...silnim mogućnostima i još silnijim nemogućnostima. Ali, kad me je na povratku, gore ispod Pehlina, puknuo pogled na cijeli Kvarner, galebove koji kruže među sivim neboderima kao među kakvim klisurama, ogromne ruzinave tankere kako lijeno plutaju na mirnoj rozastoj površini, krčki most tamo u magli...jebemusunce, zašto mi taj pogled tako puno znači...mogla bih satima, samo tako gledati kako se svjetlost mijenja, i sve je u redu i sve je na svojem mjestu. U nekom trulom neboderu tamo negdje pri vrhu.
Cimka se je već bila vratila u stan. U planinarskoj opravici. Sva se je bila uzvrpoljila jer nije oprala suđe...kao da sam joj to ikada zamjerala. Jako je to loše, kad misliš da netko nešto misli i očekuje, a to nešto ne pitaš, nego se sve nešto između redova pokušava...gdje smo se to nas dvije pogubile?
Izašla sam opet van. Šetat po Trsatu. Puno ljudi, svi nešto pričaju, svi podjednako nezanimljivi. Gledala sam kuće i kućerke.
Svi planovi za ovaj vikend su pali u vodu.
Idem sutra doma.
Doma, doma.
srijeda, 08.04.2009.
A uf
Mrzim kad moram raditi nešto na silu. Crtati čudan plakat po čudnim željama strogo ukalupljenih naručitelja. Bez slobode. Kao šetnja s brnjicom na kratkom povodcu. Pa odgađam i samo odgađam do beskraja. I radim pritom gomilu drugih stvari. Pišem pisma. Probavam kupaći kostim. Operem brdo suđa. Pišem opet. Laprdam po blogu. Pojedem cijelu teglu crnih maslina. Gledam tužno u praznu teglu. Na tegli naljepnica, piše proizvedeno u Španjolskoj. Nisam spasila hrvatsku ekonomiju. Kako to da dvije španjolske tegle koštaju kao jedna hrvatska teglica? I kako to da su španjolske jeftinije a veće i ukusnije? I zašto su masline morali sterilizirati? Moja prijateljica Paprena želi sterilizirati svaku mačku koju vidi. Kaže da to mački spašava život. Mene straši pomisao da sam mačka pa da me uspavljuju, režu, vade organe, šivaju, stavljaju neki plastiku oko vrata, izmuče do besvijesti i onda to zovu spašavanjem života. Onda mačka živi samo kao krznena igračka za maženje i tepanje. Bolje nego da gine pod autom i kopa po smeću, kaže Paprena. A toliko ljudi kopa po smeću. Ljude se ne smije sterilizirati. Osim u Rushdijevim knjigama. A zašto su onda sterilizirali masline? Masline ne kopaju po smeću...
Joj, baš mi se ne da radit...
utorak, 07.04.2009.
.
Cimka je stisla petlju i počela nešto prtljat mi oko stana, kredita, života, mame, tate, sudbine, a onda je sve to zajedno nekako podastrla u paketu da bi ona htjela probat živit sama. Ustvari, sam to sama morala nekako iz nje iskamčiti. Pokušavala mi je prodati priču da želi kupiti si stan, ali da prije toga želi probat živjet sama da vidi što joj se, ustvari, više isplati. Prozirna priča. Jer već sada plaćamo stan više nego što dođe prosječan kredit za manji stančić, ne trebaju joj probe takve vrste. Naš suživot obara svaku teoriju o ekonomskoj isplativosti života udvoje i djeljenja troškova. Premasno plaćamo ovaj stan.
Ali nije u stanu problem. Niti u ekonomskoj računici. Nego u tome što je naš suživot loš. Komunikacija identična izlizanom bračnom paru koji samo što nije potpisao papire o podjeli imovine. A iz nekog glupog razloga živimo zajedno.
Počelo je kao dobra ekonomska računica. I bilo je dobro. I isplativo. Dok se nije sin gazde odlučio ženit i živit u "našem" stanu. Otada se potucamo po gradu od stana do stana. Svaki put sve skupljeg i skupljeg.
Rekao je Ljubavnik da se njemu čini da ona odlazi od mene zato jer je doznala za nas dvoje i ne želi više biti sa mnom. Jer sam je lagala cijelo to vrijeme. I da ju je to povrijedilo. A ne bi ona doznala da nije se on hvalio najlajavijoj muškoj babi u našem društvu, koji je, eto, već par mjeseci u sretnoj vezi s Cimkinom najboljom prijateljicom. Drugoj na ljestvici lajavosti u našem društvu. I sad su se svi izlajali. A mi ćemo se i dalje praviti blesavi. Kao da ne čujemo lavež. Kao da živimo u nekom paralelnom svijetu.
Zabila sam se u posao. Imam ga, srećom, puno.
petak, 03.04.2009.
Proljetni umor..
...je nastao onog dana kada je neka prepametna glava natjerala ostatak isto tako pametnog svijeta da pomjeri sat unazad. Od toga dana pa nadalje nenaspavani ljudi bauljaju ulicom i misle da je to od proljeća.
Naivci.
četvrtak, 02.04.2009.
Učinit ću nešto revolucionarno
Odlučila sam prestati slati forvarduše. Svaki put kad sam u nekoj krizi, odlučim nešto uništiti. Sve naopačke. Umjesto da se uhvatim nekog stvaranja, ja ubijam. Lakše je. I baš je u tonu sa situacijom. Rodila sam se naopačke. To nešto znači. A možda i ne. Značilo je mojoj mami. A i meni je od toga ostala iščašena ključna kost, ali ne smeta mi. Samo malo čudno poskakuje u zglobu. Nema to veze. Bitno je da uništavam kad sam u krizi. Pa sam odlučila prestati sa forvardušama. Nakon devet godina upornog uveseljavanja ljudi u adresaru. Svih koji se nisu bunili i onih koji su se čak zahvaljivali. Jer imaju samo par ljudi u svojem adresaru, a samo ih se ja sjetim. Na dnevnoj bazi. S glupim forvardušama.
Od danas šaljem samo neodoljive. I samo neke koji imaju neku isto tako neodoljivu vezu s tom i tom osobom u adresaru. Sve druge brišem. Ionako ih brišem jer se stalno ponavljaju i dosadne su mi postale. Ionako, neki vole bebe, neki vole mace, neki su alergični na mace, nekima smeta patetika, nekima politika, tko će to sve pozadovoljavat. Tko ih jebe, sve.
Nema više.