nestašna usidjelica

utorak, 26.05.2009.

Korak u prazno

Objema se ručicama držim za neki špiljak na stijeni, lijeva mi nožica lupa u ritmu singerice na nekoj izboičini od par cm, desnu odmaram u ništavilu, jer palac, od stisnute pedule na njoj nit ne osjećam, a ako se na nju pokušam osloniti, samo se jedna oštra bol pridruži svoj toj utrnjenosti...i nije neki oslonac. Metar ispred mene jedna je udubina u stijeni, u nju moram staviti lijevu nogu, a metar i pol dalje raste neki busen, na busen moram prebaciti desnu nogu, za ruke imam neku pukotinu, - super ti je to za ruke, viče mi malena dva metra ispred mene. Iza nje instruktor, obadvoje nasmijani od uha do uha. Lijepe su mi te njihove glavice dok zajedno izviruju iza stijene, tako nasmijani i veseli. Ispod nas je par sto metara ambisa, iznad nas nebo. Ništa više ne postoji. Daleko dolje jedan je gusti tepih zelenih krošanja, ali nije nimalo važan, samo izgleda privlačno i mekano. Krećem po tko zna koji put, oni viču bravo, bravo...i onda odustajem, vraćam se nazad. Zbunjujem samu sebe, ne znam zašto to radim, vratit se i odustat ionako ne mogu, a taj metar i pol ću prije il kasnije morat proći. Ili se mogu baciti u ambis...oni bi me povukli gore. Instruktor me nagovara da se bacim i riješim tog straha, jer ću jedino tako shvatit kako mi se ništa ne može desiti, osim što ću malo bespomoćno visit. Ne želim bespomoćno visiti i strugati po stijeni. I u trenutku mi sine. Želim samo njihovu pažnju i prisutnost. Kao one samoubojice na mostu koji se na rubu premišljaju pola dana. Sasvim razumijem neodlučne samoubojice. Želim im svima reć kako umjesto odlaska na most mogu krenuti na tečaj alpinizma i tamo isto tako mogu zaglaviti nad ambisom i zajebavati ljude, koji su za njih doslovno vezani i nemaju nekog izbora, jednostavno su prisiljeni slušati njihove gluposti i pritom ih još i bodriti i navijati za njih. Kud ćeš ljepše.
Ne želim da taj trenutak tako brzo prođe. Krećem svaku malo i vraćam se. Smijem se sebi, njima, svemu. Čekam da izgubim još snage i da postane dramatično i teatralno. Na kraju, instruktor odlučuje doći po mene i dok se on priprema na junački podvig, prebacujem se u par zamaha...ne znam više kako, znam samo da je taj lijepi trenutak prošao. Nema više pažnje. Ostali su nam samo smijeh i veselje i meni jedan zajeban detalj u lijepom sjećanju.

nedjelja, 03.05.2009.

37

Da, danas je taj dan. Vel`ka stvar. Brojka sa sedmicom. Kad sam imala sedam godina, ta mi je sedmica nešto jako značila. Ne znam što, ali se sjećam da sam se još sa devet sjećala te sedmice kao nečeg bitnog i velikog. Sa 17 sam se prvi puta poljubila. Odmah potom i poseksala. Ne volim se ljubit u prazno ni dan danas, a nisam ni onda. Sa 27 sam se razvela. Odlučila sam onda i da će rat prestat. Tako je i bilo, taj je brak počeo sa bombardiranjem hrvatske, a dan nakon njegove smrti, prestalo je bombardirati srbiju. Uvijek sam voljela nalaziti poveznice između naizgled nepovezivih i miljama jednih od drugih udaljenih događaja. Bilo je u to vrijeme nešto trulo u zraku i hranilo je trulu vezu. Dakle, poveznica se uvijek može naći.:)
Toliko o sedmicama.
Sanjala sam jutros kuće i stanove na drveću. Stare kuće koje moram obnoviti, dobila sam jednu u kojoj je bilo veliko gnijezdo puno malih paukova, trebala sam spavati pored njih pa sam, ipak, odlučila noćiti nekim susjedima u njihovom gnijezdu. Tamo je bilo puno prašine i ostavili su mi neku šminku na krevetu. Grozno sam se namazala po cijelom licu u jubičastu boju i muku mučila da to sperem sa sebe prije nego me vide.
Onda se oglasio mobitel. Prva čestitka. Kumpanjon. Pristojno je sačekao da prođe osam sati, ali me ipak izbacio iz moje ušminkane noćne more.
A onda je majka udefilirala sa kavom i kolačima i izrazila želju da popije jutarnju kafcu sa mnom. Pa je junački zajašila krevet preko mojih nogu i krenula ćaskati sve u šesnajst. Poslije toga adijo spavanje. Javio se onda i Amante. S grafičkim poljupcem i paranojom od sms porukanja. Sve u jednom.
Pa ručak. Stari je nešto pričao o tome kako zadovoljni ljudi ništa ne postižu u životu jer ne žele mijenjati postojeće stanje, a nezadovoljstvo je to koje provocira na promjene. A onda je opisao gdje je sve jutros bio i kako je puno, puno hodao. Nisam ga ometala, njegova mirna rijeka riječi voli se pretvoriti u bujicu ako se poremeti tok. Bolje ju pustiti neka ode svojim putem.
Otišla sam oko 4 i ja svojim putem. Preko Učke. Otkad nema snijega, obavezno bodem one histerične krivine preko Poklona umjesto kroz tunel. Onda malo šećem prema vrhu. Nije bilo žive duše danas, propuhala me bura, ubila sam dva i pol sata u friškom hladu paučinastog zelenila i penetrirajućih zraka zalazećeg sunca. Bez aparata. Bez stativa. Greška, greška.
Došla u prazan, tih i hladan stan. Peglala. Odslušala još par čestitajućih poruka. A niti jedna od Vip-a. Vrijeme je da se prijeđe na teledvablabla. Takav bezobrazluk se ne smije tolerirati, poručila mi je jutros Paprena još od drugog mjeseca ogorčena što je Vip prestao čestitavati i slati poklone.
Jebe mi se za vip.
Moram platiti stanarinu, pričuvu, otvorit tekući, još jedan zlunetrebalo, poslati onaj cd sa slijama, uzet neke stvari Paprenoj jer ide na put i vraća se tko zna kad, zbrojit promet od prošlog mjeseca, odnit u banku, vratit ono što sam uzela unaprijed...uzet si neki mali blok i sve si to lipo zapisati...sutra je novi dan...a sedmica je tiho ušla na malena vrata.

subota, 02.05.2009.

Majčin dan

Stigla sinoć domu od roditelja. Spavala jutros do deset. Vani je divan i krasan bio proljetni dan, a ja nisam uzela aparat. Pa sam sjedila u sobi i šetala izneđu kompa, prefa i televizora. Užas. Onda me majka stavila u auto zajedno s nekim našim starim kuhinjsko_kupatilskim elementima pa sam to nosila na drugi kat u neki stan, koji je dobila neka žena, koju su u ratu grubo izbacili iz stana, pa je ona pobjegla u Bosnu pa u Srbiju, pa je sad umjesto stančića od jedva 30 kvadrata postala vlasnicom novog stana od 70 kvadrata, zato jer je po nekim postocima zaslužila stan od 50, ali takvog nisu imali, pa joj dali to što su imali. Jedini je problem što mora u njemu boraviti najmanje 6 mjeseci u komadu, inače će joj ga oduzeti. A ovdje nema nit posla, nit para, nit kuhinjskih elemenata.
Stan je lip, s pogledom na polja i masline, s velikim terasama i kad je bura onda vidi Alpe.
Uvijek kad uđem u tako prazne stanove dođe mi da se kućim. Pa mi i sad tako došlo.
Rekla majka da će dogodine dobit neke ojre od neke štednje pa da će to pridružiti ovim ojrima koje moram oročiti i da si onda mogu razmišljati o kreditu.
Baš fino. Imam skoro 4 banke u guzici, a mama koja ima skoro 7 mi planira kupiti stan. Jer, osim doniranja Hrvatskoj Lutriji ja se ne mogu domisliti nikakvom pametnijem rješenju.
Moja mama je baš super treba. Tako aktivna i poduzetna i puna energije. Prava poduzetnica. Prebrza.
Podsjetila me i da mi je sutra rođendan. I da su njoj trudovi prije toliko i toliko godina na današnji dan počeli u deset ujutro. A da sam se ja sjetila iskilaviti tek drugi dan u četiri ujutro. I to naopačke. I to tri dana kasnije nego što su ginekološki proroci predviđali.
Oduvijek me, dakle, otezanje, kašnjenje i kilavljenje dobro išlo.
Onda se sjetila da je vidjela Amantea na slikama sa mojih zadnjih planinarskih pohoda. Njega je ona na tim slikama izdvojila kao svojeg mezimca i prije nego se ovaj sjetio da mu se jako sviđam. I jedno par mjeseci prije nego sam se ja sjetila da...dobro, ajde, brza je, ne voli gubit vrijeme. Tko zna kako je njoj imati oko sebe ovakve samodostatne kilavce kao što smo stari i ja. Sigurno je frustrirajuće. Mora da nas jako voli.
Susjeda je opet poludila. Hoda po kući i vrišti. Prije neki dan je njen brat davio mačiće u kanti s vodom ispred kuće pa se moja majka užasno iznervirala.
Pomisilla sam zadnjih par dana u par navrata ostaviti grad i vratiti se doma...pa neko vrijeme spavati, gledati u strop i smišljati taktiku. Nemam kredita, nemam ništa što me veže i tjera da budem tamo. Ne moram uopće biti tamo. Ne moram ništa.
To me baš dobro ide. Biti malo tu, malo tamo, imati a nemati, raditi a ne stvarati.
Mislim...