nestašna usidjelica

nedjelja, 03.05.2009.

37

Da, danas je taj dan. Vel`ka stvar. Brojka sa sedmicom. Kad sam imala sedam godina, ta mi je sedmica nešto jako značila. Ne znam što, ali se sjećam da sam se još sa devet sjećala te sedmice kao nečeg bitnog i velikog. Sa 17 sam se prvi puta poljubila. Odmah potom i poseksala. Ne volim se ljubit u prazno ni dan danas, a nisam ni onda. Sa 27 sam se razvela. Odlučila sam onda i da će rat prestat. Tako je i bilo, taj je brak počeo sa bombardiranjem hrvatske, a dan nakon njegove smrti, prestalo je bombardirati srbiju. Uvijek sam voljela nalaziti poveznice između naizgled nepovezivih i miljama jednih od drugih udaljenih događaja. Bilo je u to vrijeme nešto trulo u zraku i hranilo je trulu vezu. Dakle, poveznica se uvijek može naći.:)
Toliko o sedmicama.
Sanjala sam jutros kuće i stanove na drveću. Stare kuće koje moram obnoviti, dobila sam jednu u kojoj je bilo veliko gnijezdo puno malih paukova, trebala sam spavati pored njih pa sam, ipak, odlučila noćiti nekim susjedima u njihovom gnijezdu. Tamo je bilo puno prašine i ostavili su mi neku šminku na krevetu. Grozno sam se namazala po cijelom licu u jubičastu boju i muku mučila da to sperem sa sebe prije nego me vide.
Onda se oglasio mobitel. Prva čestitka. Kumpanjon. Pristojno je sačekao da prođe osam sati, ali me ipak izbacio iz moje ušminkane noćne more.
A onda je majka udefilirala sa kavom i kolačima i izrazila želju da popije jutarnju kafcu sa mnom. Pa je junački zajašila krevet preko mojih nogu i krenula ćaskati sve u šesnajst. Poslije toga adijo spavanje. Javio se onda i Amante. S grafičkim poljupcem i paranojom od sms porukanja. Sve u jednom.
Pa ručak. Stari je nešto pričao o tome kako zadovoljni ljudi ništa ne postižu u životu jer ne žele mijenjati postojeće stanje, a nezadovoljstvo je to koje provocira na promjene. A onda je opisao gdje je sve jutros bio i kako je puno, puno hodao. Nisam ga ometala, njegova mirna rijeka riječi voli se pretvoriti u bujicu ako se poremeti tok. Bolje ju pustiti neka ode svojim putem.
Otišla sam oko 4 i ja svojim putem. Preko Učke. Otkad nema snijega, obavezno bodem one histerične krivine preko Poklona umjesto kroz tunel. Onda malo šećem prema vrhu. Nije bilo žive duše danas, propuhala me bura, ubila sam dva i pol sata u friškom hladu paučinastog zelenila i penetrirajućih zraka zalazećeg sunca. Bez aparata. Bez stativa. Greška, greška.
Došla u prazan, tih i hladan stan. Peglala. Odslušala još par čestitajućih poruka. A niti jedna od Vip-a. Vrijeme je da se prijeđe na teledvablabla. Takav bezobrazluk se ne smije tolerirati, poručila mi je jutros Paprena još od drugog mjeseca ogorčena što je Vip prestao čestitavati i slati poklone.
Jebe mi se za vip.
Moram platiti stanarinu, pričuvu, otvorit tekući, još jedan zlunetrebalo, poslati onaj cd sa slijama, uzet neke stvari Paprenoj jer ide na put i vraća se tko zna kad, zbrojit promet od prošlog mjeseca, odnit u banku, vratit ono što sam uzela unaprijed...uzet si neki mali blok i sve si to lipo zapisati...sutra je novi dan...a sedmica je tiho ušla na malena vrata.