nestašna usidjelica

utorak, 26.05.2009.

Korak u prazno

Objema se ručicama držim za neki špiljak na stijeni, lijeva mi nožica lupa u ritmu singerice na nekoj izboičini od par cm, desnu odmaram u ništavilu, jer palac, od stisnute pedule na njoj nit ne osjećam, a ako se na nju pokušam osloniti, samo se jedna oštra bol pridruži svoj toj utrnjenosti...i nije neki oslonac. Metar ispred mene jedna je udubina u stijeni, u nju moram staviti lijevu nogu, a metar i pol dalje raste neki busen, na busen moram prebaciti desnu nogu, za ruke imam neku pukotinu, - super ti je to za ruke, viče mi malena dva metra ispred mene. Iza nje instruktor, obadvoje nasmijani od uha do uha. Lijepe su mi te njihove glavice dok zajedno izviruju iza stijene, tako nasmijani i veseli. Ispod nas je par sto metara ambisa, iznad nas nebo. Ništa više ne postoji. Daleko dolje jedan je gusti tepih zelenih krošanja, ali nije nimalo važan, samo izgleda privlačno i mekano. Krećem po tko zna koji put, oni viču bravo, bravo...i onda odustajem, vraćam se nazad. Zbunjujem samu sebe, ne znam zašto to radim, vratit se i odustat ionako ne mogu, a taj metar i pol ću prije il kasnije morat proći. Ili se mogu baciti u ambis...oni bi me povukli gore. Instruktor me nagovara da se bacim i riješim tog straha, jer ću jedino tako shvatit kako mi se ništa ne može desiti, osim što ću malo bespomoćno visit. Ne želim bespomoćno visiti i strugati po stijeni. I u trenutku mi sine. Želim samo njihovu pažnju i prisutnost. Kao one samoubojice na mostu koji se na rubu premišljaju pola dana. Sasvim razumijem neodlučne samoubojice. Želim im svima reć kako umjesto odlaska na most mogu krenuti na tečaj alpinizma i tamo isto tako mogu zaglaviti nad ambisom i zajebavati ljude, koji su za njih doslovno vezani i nemaju nekog izbora, jednostavno su prisiljeni slušati njihove gluposti i pritom ih još i bodriti i navijati za njih. Kud ćeš ljepše.
Ne želim da taj trenutak tako brzo prođe. Krećem svaku malo i vraćam se. Smijem se sebi, njima, svemu. Čekam da izgubim još snage i da postane dramatično i teatralno. Na kraju, instruktor odlučuje doći po mene i dok se on priprema na junački podvig, prebacujem se u par zamaha...ne znam više kako, znam samo da je taj lijepi trenutak prošao. Nema više pažnje. Ostali su nam samo smijeh i veselje i meni jedan zajeban detalj u lijepom sjećanju.