Stigla sinoć domu od roditelja. Spavala jutros do deset. Vani je divan i krasan bio proljetni dan, a ja nisam uzela aparat. Pa sam sjedila u sobi i šetala izneđu kompa, prefa i televizora. Užas. Onda me majka stavila u auto zajedno s nekim našim starim kuhinjsko_kupatilskim elementima pa sam to nosila na drugi kat u neki stan, koji je dobila neka žena, koju su u ratu grubo izbacili iz stana, pa je ona pobjegla u Bosnu pa u Srbiju, pa je sad umjesto stančića od jedva 30 kvadrata postala vlasnicom novog stana od 70 kvadrata, zato jer je po nekim postocima zaslužila stan od 50, ali takvog nisu imali, pa joj dali to što su imali. Jedini je problem što mora u njemu boraviti najmanje 6 mjeseci u komadu, inače će joj ga oduzeti. A ovdje nema nit posla, nit para, nit kuhinjskih elemenata.
Stan je lip, s pogledom na polja i masline, s velikim terasama i kad je bura onda vidi Alpe.
Uvijek kad uđem u tako prazne stanove dođe mi da se kućim. Pa mi i sad tako došlo.
Rekla majka da će dogodine dobit neke ojre od neke štednje pa da će to pridružiti ovim ojrima koje moram oročiti i da si onda mogu razmišljati o kreditu.
Baš fino. Imam skoro 4 banke u guzici, a mama koja ima skoro 7 mi planira kupiti stan. Jer, osim doniranja Hrvatskoj Lutriji ja se ne mogu domisliti nikakvom pametnijem rješenju.
Moja mama je baš super treba. Tako aktivna i poduzetna i puna energije. Prava poduzetnica. Prebrza.
Podsjetila me i da mi je sutra rođendan. I da su njoj trudovi prije toliko i toliko godina na današnji dan počeli u deset ujutro. A da sam se ja sjetila iskilaviti tek drugi dan u četiri ujutro. I to naopačke. I to tri dana kasnije nego što su ginekološki proroci predviđali.
Oduvijek me, dakle, otezanje, kašnjenje i kilavljenje dobro išlo.
Onda se sjetila da je vidjela Amantea na slikama sa mojih zadnjih planinarskih pohoda. Njega je ona na tim slikama izdvojila kao svojeg mezimca i prije nego se ovaj sjetio da mu se jako sviđam. I jedno par mjeseci prije nego sam se ja sjetila da...dobro, ajde, brza je, ne voli gubit vrijeme. Tko zna kako je njoj imati oko sebe ovakve samodostatne kilavce kao što smo stari i ja. Sigurno je frustrirajuće. Mora da nas jako voli.
Susjeda je opet poludila. Hoda po kući i vrišti. Prije neki dan je njen brat davio mačiće u kanti s vodom ispred kuće pa se moja majka užasno iznervirala.
Pomisilla sam zadnjih par dana u par navrata ostaviti grad i vratiti se doma...pa neko vrijeme spavati, gledati u strop i smišljati taktiku. Nemam kredita, nemam ništa što me veže i tjera da budem tamo. Ne moram uopće biti tamo. Ne moram ništa.
To me baš dobro ide. Biti malo tu, malo tamo, imati a nemati, raditi a ne stvarati.
Mislim...
Post je objavljen 02.05.2009. u 19:19 sati.