ponedjeljak, 16.03.2009.
Ljudi sa planine
Ima na ovom svijetu, i u ovoj zemlji, nekih ljudi koji vikendom pobjegnu iz svojih smogastih gradova susjedima u goste i onda tamo osvajaju njihove vrhove. Sa sobom ponesu hranu i gomilu čudnovate opreme, spavaju u nekim čudnim, malenim drvenim kućicama bez svjetla u wc-u, bez ikakve mogućnosti tuširanja, u sobama nabijenim malenim i uskim krevetima, zbijeni svi zajedno hrču, prde, šuškaju...dižu se ponekad noću, bauljaju po kućici s lampicom na glavi, sretni da im je wc školjka samo na katu ispod, a ne negdje vani u minijaturnoj drvenoj barakici s drvenom sjedalicom i drvenim poklopcem na rupi u sredini.
Ti se neustrašivi ljudi dižu u četiri ujutro, navlače na sebe slojeve vodonepropusne, toplinuzadržavajuće, znojprikrivajuće odjeće, na noge navlače najmanje dva para čarapa, na njih ogromne cipele, na ogromne cipele navuku metalne šiljke, u ranac potrpaju hranu, vodu i još rezervne odjeće, zlunetrebalo, na ranac objese cepin*, na ruke stave dva sloja rukavica, u ruke zgrabe štapove i onda lagano izađu u noć...i krenu. Odlučni su. Imaju svoj cilj i misiju. Popesti se na vrh brda. I nakon toga sići sa vrha brda. Na tom putu im se svašta može dogoditi i svakojake prepreke ih mogu očekivati. Zato na sebi, na vrhu svih slojeva odjeće, imaju i pojas, a na pojasu karabin. Pojas je jedna bogomdana tvorevina koja im se obmotala oko struka, ramena i nogu i uspješno drži cijelo tijelo na okupu kada oni svoje prepreke prelaze viseći na tankoj špagi, obješenoj na neko dežurno drvo i vezanoj za karabin na sredini pojasa. Pojas je isto tako jedna bogomdana tvorevina za potencijalnu eksploziju ženskog mjehura, koji ne razumije ozbiljnu opasnost gubitka života, kojem se izlaže njegova vlasnica dok pokušava održavati ravnotežu i pritom ne zapišati taj isti pojas, kojeg ne može dokraja skinuti radi onih metalnih šiljaka na nogama, kojih se pak ne smije ni u ludilu riješiti, jer se onda više ne bi mogla čvrsto zabijati u tvrdi snijeg, kojeg ionako nema jer je kraj zime i snijeg se opako topi.
Metalni šiljci dio su obavezne zimske opreme. Služe za hodanje po zaleđenom strmom snijegu. Ako je snijeg mekan, onda metalni šiljci mogu izvrsno zaglaviti između grana i škrapa, koje izdajnički vrebaju ispod pola metra snijega, i time čine cijeli pohod uzbudljivijim i izazovnijim. Kakogod bilo, metalni šiljci su neizbježni.
Isto tako neizbježno jest doći na opasne strmine na kojima se pruža rijetka mogućnost brzog gubitka života ili barem utješna nagrada višestrukih prijeloma kostiju, na kojima se mogu uspješno trenirati hrabrost i hladnokrvnost pri čemu maleni ljudski ego cvjeta poput magnolija u rano proljeće. Pritom se ljudi u čudnovatim opravama međusobno hrabre i nikako ne pokazuju ni najmanje zrnce straha, kao ni najmanji poriv za odustajanjem. Svi su složni u svojoj časnoj namjeri. Popesti se tamo gore. I onda sići dole. I vratiti se kući.
Pridružila sam im se ovaj vikend. Proglasilo me dežurnim njurgalom. I reklo da ne smijem odustati.
Toliko ima tih vrhova na koje se treba penjati i silaziti.
Ne odustajati. Nikako. I nikada.
Osim jučer. Krenulo je na kišu, pa ono...:)
*cepin=alatka poput malenog laganog pijuka, zabija se u snijeg i led
na slici: dereze, iliti metalni šiljci
