utorak, 31.03.2009.
Samo poželi...
Vidjela sam danas neku mladu mamu kako vodi dijete za ruku i psa na uzici. Nekad davno poželila bih isto tako voditi psa. Brinuti o njemu, gledati kako raste, šetati s njim dugo pored mora, zagledati u te vesele pseće oči i dijeliti sitne pseće radosti. Više to ne želim. O djetetu da ne govorim. Sama pomisao kako brižno pratim rast i razvoj čini me nervoznom i ispunjava željom da pobjegnem što dalje od te iste pomisli. Danas sam, također, nabasala na neki blog gdje mladi tata ima mladu ženu, malog bebača a blog je posvetio svima njima i njihovom psu. Pa ima slija od bebača kako spava na labradoru. Slatko kao rahatluk. I piše kako to sve zajedno nekako hendlaju i kako su svi sretni. I nekako me nije ni to dotaklo da poželim...
Mene ništa više ne može izliječiti. Otišlo je bespovratno i postalo nepopravljivo. Živim egoizam u svoj svojoj suštinskoj krasoti.
Kad sam bila mala, bojala sam se da će se nešto desiti mami, tati, babi, dedi, psu, mački, hrčku, nebu, zemlji, bilo kojem elementu mojeg stabilnog svijeta bez kojeg sam mislila da ne bih mogla. Sad me više nije strah. Bojim se samo vezati se jako i onda se opet bojati. Izgraditi kuću i onda strepiti od njezinog propadanja. Sad mi je dobro. Može sutra biti smak svijeta. Moj pas je odrastao i pretvorio se u hodajućeg Metuzalema. Starci su stari i ne moraju više brinuti nego sami o sebi. O meni nitko ne ovisi. Lagano plutam u tvrdom materijalnom svijetu. Skoro pa spremna da odlepršam. Gotovo pa uzorno beskorisna i lagana. Perce. Fijuuuuuuuuuu...