Dobila sam čestitku. Jednu, pa drugu, pa treću. Svi su mi redom krenuli čestitavati na tome što sam žena. Kao da je to moja zasluga. I kao da sam to sama izabrala i kao da sam nešto osvojila i kao da sam se radi toga jako odricala i namučila. I kao da čestitke zalužujem.
Svima sam se ljubazno zahvalila. Nepristojno je slati ljude u klinac krasni kada ti šalju lijepe želje. Iako mi nije jasno da li oni meni zaista nešto žele ili se samo opušteno valjaju inercijom gluposti, pa samo mehanički odrađuju neki sveprisutni običaj. I samo me uspjevaju podsjetiti kako su žene u odnosu na njih zapostavljena bića, koja se moraju boriti za neke svoje ravnopravnosti, pa su, eto, dobile taj jedan dan kada im se to treba priznati i još im pritom čestitati. Jer su nešto, ipak, izborile. Dan za karanfile.
Ne zarezujem previše te društvene norme o mjestu i položaju žena i njihovim borbama za prava na nešto. Kao što mi ništa ne znači to što je američki predsjednik preplanuo. Osim što mi i jedno i drugo liči na kukavičje jaje i odvraćanje pažnje sa suštine. Ali, to sam samo ja.
Bila sam sinoć vani. Izjavila sam prije toga kako nisam u Palachu bila deset godina, a onda shvatila da sam tamo izlazila skoro prije dvadeset. Bilo je vani i puno ljudi. Posvuda. Toga nije bilo u vrijeme moje balavosti. I puno žena u štiklama i dopičnjacima. Toga je uvijek bilo. Puno alkohola i dima. Isto. Urnebes i gužva. Onako. I dobra mjuza. Tu pišem veliki plus u odnosu na ono moje šturo vrijeme mršavih izlazaka obojenih domoljubno cenzuriranim izborom dj-a.
I ovaj puta sam se našla vani nedovoljno pijana, tupo zurila u dečke i cure koji se pokušavaju zabavljati i djelovati opušteno, pritom se međusobno mjerkajući i nikako uspjeti smoći hrabrosti da jedni drugima priđu i lanu što im je na pameti. Komplicirana je ta ljudska vrsta, zaključih. No, onda mi se on nagnuo i mudro prišapnuo - vidiš kako smo mi muškarci jednostavna bića, meni je sad dovoljno da gledam u dekolte one male što skakuće i ja sam jednostavno... sretan. Prije te sreće je skurio jednu đoju, po litre vina i drmnuo jednu medicu, al, no dobro, vjerujem da bi ga to veselilo i na trijezno. Mene je zato silno veselilo da malo prokopam po svojoj prošlosti i podastrem mu neka svoja poluseksualnapoluuvrnuta iskustva iz onog doba od prije skoro dvadeset godina. Toliko toga sam zaboravila. Nije ga ništa šokiralo. Osim onog pokera u svlačenje. Meni to, pak ništa nije značilo. Čudne su te naše razlike u poimanju seksualnosti. Možda da pokrenemo revoluciju za ravnopravnost seksualnog doživljaja? I jedan dan u godini se međusobno darujemo. Čime god. Mašti na volju.
Nastavili smo trošiti noć međusobnim nerazumijevanjem. Mene nije pretjerano veselila njegova radost prouzročena pipkanjem mojeg međunožja u gomili podivljale rulje, ali bi me veselilo da sam mu mogla negdje nasamo pričati i trabunjat i udavit ga glupostima. Onda mi to pipkanje ne bi bilo tako strano i tako daleko od intimnog. Možda onda njemu ne bi bilo toliko napeto. Možda bi dobio glavobolju. I mekanoga.
Ovako... uspjeli smo se izvući iz gomile. Metodom strpljive eliminacije dospjeli u 1:1 omjer i onaj mali vremenski škripac rastegli na ovisnost o muškoj solidarnosti, ali na to se uvijek možeš osloniti. Kažu tako, oni. A žena je ženi vuk. Kaže tako moja mudra bivša kolegica. Meni je bitno samo da sam mudro uspjela ostvariti svoj najbrže postignuti orgazam u najkraćem seksu ikada. I usput primjetiti kako su sva naša nerazumijevanja nekim čudom nestala u tih par blaženih minuta.
Fino.