O Gumpu bih mogao pričati tjednima. Uporedio bih ga s Candideom. Iako je prikazan kao inteligencijom obilježena ispodprosječna osoba, bez potrebe razumijevanja “viših” stvari, on je personificirana sanjarska individua u svima nama. Možemo reći kako nikada nećemo saznati razloge svrhovitosti u životu, odgovornost ciljeva, izbor; ne znamo kakav je konačni rezultat kada smo zbrojeni sa svijetom, kao 1+1=X, pa se tako taj Gump perfektno uklapa u matematički odnos s jednom velikom nepoznanicom. Ipak, kako ne bi bio sam po sebi bestijalno određen idiotom, redatelj mu daje pravo na san, a taj san dolazi u obliku nježnog pera koje se lagano spušta na dlan. Nagon za snom nitko mu ne može oduzeti. Jedna od ključnih scena jest kada Gump upoznaje svoje dijete. Osjećaj sreće nestaje pred osjećajima paničnog straha i svoje spoznate bespomoćne inferiornosti prema ostalima - Gump se plaši da će njegovo dijete biti kao on. Prema mjerilima uspješnosti on ima sve, materijalno osiguranu budućnost koja je ipak nekom odredljivom slučajnošću upravo njemu dodijeljena, a opet nema ništa jer je on Forrest Gump i ne posjeduje uvriježenu svijest o vrijednosti tih dobara. Njemu je dovoljno trčati. A Jenny je tragično obilježena djetinjstvom i tek na kraju se uspijeva riješiti te stigme. Kada bih napravio paralelu života Gumpa i Jenny – pa upitao: tko je od njih dvoje po mjerilima važećeg svijeta razumno inferiorniji, ne bih mogao dati odgovor, stoga što je Gump svoju inferiornost jednostavno preuzeo, ona mu je data, a Jenny su nametnuli preuzimanje oduzimanjem toplog djetinjstva i svih onih elementarnih dječačkih radosti koje bismo svi trebali imati.
02.03.2009. (09:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
notatall
Predobar film... A taj citat.. aaaaaaaaaaaa... Fakat je jebena bombonijera!
01.03.2009. (21:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meroveus
O Gumpu bih mogao pričati tjednima. Uporedio bih ga s Candideom. Iako je prikazan kao inteligencijom obilježena ispodprosječna osoba, bez potrebe razumijevanja “viših” stvari, on je personificirana sanjarska individua u svima nama. Možemo reći kako nikada nećemo saznati razloge svrhovitosti u životu, odgovornost ciljeva, izbor; ne znamo kakav je konačni rezultat kada smo zbrojeni sa svijetom, kao 1+1=X, pa se tako taj Gump perfektno uklapa u matematički odnos s jednom velikom nepoznanicom. Ipak, kako ne bi bio sam po sebi bestijalno određen idiotom, redatelj mu daje pravo na san, a taj san dolazi u obliku nježnog pera koje se lagano spušta na dlan. Nagon za snom nitko mu ne može oduzeti. Jedna od ključnih scena jest kada Gump upoznaje svoje dijete. Osjećaj sreće nestaje pred osjećajima paničnog straha i svoje spoznate bespomoćne inferiornosti prema ostalima - Gump se plaši da će njegovo dijete biti kao on. Prema mjerilima uspješnosti on ima sve, materijalno osiguranu budućnost koja je ipak nekom odredljivom slučajnošću upravo njemu dodijeljena, a opet nema ništa jer je on Forrest Gump i ne posjeduje uvriježenu svijest o vrijednosti tih dobara. Njemu je dovoljno trčati. A Jenny je tragično obilježena djetinjstvom i tek na kraju se uspijeva riješiti te stigme. Kada bih napravio paralelu života Gumpa i Jenny – pa upitao: tko je od njih dvoje po mjerilima važećeg svijeta razumno inferiorniji, ne bih mogao dati odgovor, stoga što je Gump svoju inferiornost jednostavno preuzeo, ona mu je data, a Jenny su nametnuli preuzimanje oduzimanjem toplog djetinjstva i svih onih elementarnih dječačkih radosti koje bismo svi trebali imati.
02.03.2009. (09:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...