Nazvala me Paprena danas. Revoltirana radi jednog riječkog suca koji je u opuštenoj popodnevnoj šetnjici među ljudima i djecom upucao zlatnog retrivera. S objašnjenjem da ovaj nije bio vezan i da se uplašio za sebe, dijete i svojeg psa. Pa je izvadio pištolj i upucao nečijeg znatiželjnog ljubimca koji se onako slobodan usudio upoznavati sebe s njegovim psićem. Jer to psi inače rade, kad vide drugog psa požele se predstaviti i ponjušiti onog drugog ispod repa, pitat ga za zdravlje, provjerit mu analne žlijezde, a to bi svaki vlasnik psa trebao znati i prihvatiti kao što mi ljudi međusobno prihvaćamo rukovanje. U pravilu ne pucamo na ljude koji nam pružaju ruku. Bilokakobilo, sudac je za svoje uvođenje pravde hicima na javnom mjestu i među ljudima i za ubojstvo četveronožnog ljubimca u prisustvu zabezeknutih vlasnika, dobio ukor. Pa je Paprena luda. Jer da je to bio njen pas, ona bi njemu zubima odgrizla ruku u kojoj je držao pištolj. I da je ukor sramota. Složila sam se, naravno, i dodala, da, ali....nije to ništa čudno u primitivnoj i korumpiranoj sredini. A ona meni da je primitivna zato jer nitko ništa ne poduzima i da se mora sitnim koracima nešto raditi i da će se jednog dana mic po mic nešto promijeniti i da hajmo mi onda napraviti neku grupu na Facebooku. Osobno...pravljenje grupa na Facebooku...mislim, da, to će sigurno posramiti nekoga tko može pucati u po bijela dana i izvući se s ukorom. Takvog nekog će Facebook grupa sigurno dotući. Aha.
No, ona je tako zagrižena u to neko utjerivanje pravde (jesam li ja jako stara i nemoćna ako više uopće ne vjerujem u takve stvari?), da sam popustila čist radi njene sreće. I tog nekog osjećaja kojeg ona ima za ravnotežu među zvijezdama.
Prije bilokakvog poteza na Facebooku nazvala sam Kompanjona. Samo za prikupljanje informacija, jer on ipak pozna svaku šušu u gradu. On mi je, pak, rekao da smo obje kretenuše, jer što se može dogoditi sucu koji je ubio običnu životinju u zemlji u kojoj nisu osuđeni ni oni koju su pucali djeci u potiljak. I opet spomenuo obitelj Zec. I da je Paprena ustvari kriva za ubijenog psa. Zato jer ne kuži kurca, ide na Thompsonove koncerte, a zgraža se nad ubijenim psom. I da dokle god je takvih kratkovidnih ljudi, ništa se neće promijeniti. Ne volim kad me trpa s Paprenom u isti politički koš, jer ne bih Thompsonu na koncert ni drogirana, ali opet, ne poznajem ni ja tu demokraciju tako dobro, možda je Paprena ipak u pravu, možda ako ljudi shvate da nije u redu šetati parkom i pucati u pse, možda onda shvate da nikako nije u redu pucati drugim ljudima, a kamoli djeci u potiljak...možda se odnekud treba početi. Pa makar nekom lijevom Facebook grupom.
Iako...ipak, stara sam ja...sjetila sam se, u svom tom Facebook zanosu, svojih studentskih dana i svoje tupave cimerice iz onog doba koja je studirala psihologiju i imala dečka policajca. On je svuda sa sobom nosio pištolj. Držao ga je ispod jastuka i hranio se glupim američkim akcijskim filmovima. Onda su dobili sina. Ona je dijete odgajala govoreći mu da na svijetu ima dobrih i loših ljudi. Dobri su dobri, a one loše će tata srediti s pištoljem. Onda su dobili još jednog sina. Da utvrde gradivo. Danas ona radi kao psihologinja, a on napreduje na policijskoj ljestvici. I to je stvarni život... sve drugo su naše donkihotovske tlapnje.
Predložila sam Paprenoj da umjesto osnivanja Facebook grupe zatrudni i rodi si dijete. Toliko od mojeg doprinosa borbi za ukidanjem nasilja.
Post je objavljen 01.03.2009. u 21:21 sati.