Zvuči mi ta riječ urnebesno. Pogotovo kad se radi o meni. Nikad baš nisam shvaćala težinu te riječi. Valjda je to ona soba prije braka, s krevetom za jednu osobu. Onda, kad se izađe iz te sobe, na nju se gleda s nostalgijom. Pa, kad se dođe roditeljima u posjetu, u tu se sobu stave djeca s naglaskom - to je moja djevojačka soba, samo da znate. Nekad je bilo tako. Djevojačka soba je značila neku vrst poluzrelosti prije odlaska iz gnijezda i preobrazbe djevojke u nečiju ženu, pa u nečiju majku. Danas nije nužno postati nečijom ženom da bi se izašlo iz sobe. Nije nužno ni izaći iz sobe. Sve je postalo podređeno nama i našim željama. Baš fino.
Moja "djevojačka soba" još je uvijek moja jedina soba. Barem kad dođem vidit starce. Još je gomila mojih stvari u toj sobi. I nostalgija tu isto živi. I neopisiva je u njoj ta zimska jutarnja tišina koja se uvlači u svaku poru tih malih primorskih gradova. Čuje se samo pumpa od centralnog grijanja. I vladaju mir i tišina. Zidove od sobe sam, jednom davno, nakon posljednjeg povraka iz Indije, ofarbala u terakota crveno s nepravilnim washed efektom. Gore pri stropu nacrtala neke vitice s malim zelenim listićima koji beskonačno teku ukrug. Iznad vitica je tamno crvena ravna crta. A onda bijelo. Granice se moraju znati. Cijela je ta preobrazba trajala skoro pa mjesec dana, a za to vrijeme sam u sobi ložila svu silu mirišljavih štapića. Majka je poželjela ispaliti na živce. Onako brza i nestrpljiva kakva ona već jest. Meni je to bio baš sladak ručni rad. Da, i onda sam i radijator ofarbala u zlatno. I štekere. Ima i na zidu jedan bakreni ganeshica koji budno čuva djevojačku sobu. I moj status, vjerojatno. Dobro mu ide.
I sad sjedim u toj čudnoj tišini, u isto tako čudnoj sobi. Imam tu i jednu policu. Bila je jednom grda s onom metalnom konstrukcijom, presvukla sam je u kaširani karton i postarala bitumenom. Sad je prava, topla i opičena stalaža dostojna nepravilno farbanih zidova. Na njoj su prastare enciklopedije i ofucana, prastara, nikad pročitana biblija. Posljedica još jednog genijalnog ispada susjeda, koji je, u jeku devedesetih, zabrijao da će ga netko doć ubit, ako iz kuće ne izbaci i spali sve knjige beogradskih izdavača. Između ostalog i rijetku enciklopediju umjetnosti, koju sam samo mogla gledati u fakultetskoj knjižnici. Nosit kući nismo smjeli. Pa sam mudro probrala, kad je već nudio svoje blago svijetu, prije negoli krene ložit. Susjed je nekad bio doktor. Liječio ljude. Dugo je trebalo da ga maknu s posla radi bolesti. U zadnjoj fazi svima je redom za svaku boljku propisivao andole. Onda ga je tek uspjelo poslat kući. Šizofrenija. Nije se o tome puno znalo, samo šuškalo da je malo čudan, taj doktor. Ulične svepristune sveznalice su razlog čudnom ponašanju pronalazile u njegovoj nemogućnosti da ima djecu. Pa je nastupilo liječenje. Najviše od svega volio je miješati lijekove s alkoholom, nakon čega je cijela ulica svjedočila raznim vrstama egzibicionizma. Nije bio nasilan, uglavnom. Ponekad se jako drao i lamatao rukama, ali nije fizički nasrtao. Jednom mi je tako, u nekoj od faza i međufaza, ušetao u garažu, dok sam se igrala sa svojim novim malim štenetom, s ozbiljnom idejom da mu ga "malo poćućan". Kako je psić bio mali, tako mi je, uz sav bijes na budalu, provalio i neki zaštitnički instinkt, pa sam mu, zauzvrat, zaozbiljno obećala razbit glavu ako odmah ne izađe van. Bilo je u garaži sasvim pristojnih dasaka za tu namjenu. Bojažljivo se je povukao. Iskreno, uvijek su mi se na dodir gadile one encikopedije, mogla sam ga jasno zamislit kako drka na mene i sve one curice iz ulice, ali, poslužile su svrsi. Sad skupljaju prašinu. Ajde, bar ih nije snašla sudbina praha i pepela. Osim enciklopedija i raznih faza povijesti umjetnosti, postoji na polici i jedan odjeljak za knjige iz duhovnosti. Nakupilo se i tih saznanja.
Nakupilo se svega. Tiha soba od uspomena.
Post je objavljen 22.02.2009. u 13:29 sati.