Sjetio se Kumpanjon da je Paprenoj za dva dana rođendan. Pa je pitao da koliko mi ono imamo. Ne pomaže mi puno to što je Paprena starija od mene. Onda je uzdahnuo i proročki izjavio - eh, popušile ste. Aha. A kako to misliš?. Pa, ono, popušile, znaš šta mislim... Nemam pojma. Reci.
Onda on kopa po mobitelu, pušta mi neku pjesmu i kaže - slušaj riječi. Riječi kažu - rođena si da ljubiš i djecu rađaš... Aha, baš mi tu trebaš puštati. Dok on pušta pjesmu, zurim prazno u prazan ekran i lagano, puštam kanđe iz, nježnih mi, ručica i oštrim bodlje, cijelom dužinom kičme mi, sve do vrška repa. Kumpanjon se, nakon izazovnog puhanja u uho mi, (da bolje čujem riječi, naravno) lagano, bez naglih pokreta, odmiče, tri pažljiva koraka unazad, prislanja leđa uza zid i skriva se iza pulta. Oči su mi se već pretvorile u vulkanska grotla, a jezik rascijepio na dva dijela. Možemo, dakle, početi.
I počeli smo.
On o tome kako on dobro zna što meni fali, ja (također bez argumenata, ali meni oni ni ne trebaju, glasnija sam od njega) o tome kako on pojma nema. On opet svira kako bi on sigurno mogao to ispraviti da mi je bio roditelj. Jer da on svoju djecu već kuži. I da zna kamo ih usmjeriti. Ja opet, oktavu glasnije, da nema pojma o čemu priča!!! I da se prestane postavljati prema meni kao da ja ne znam o čemu govorim i kao da nisam nikad u životu probala to što on misli da bi me razvalilo od sreće i veselja... Onda on da bih sigurno shvatila, kada bih živjela s njim, da se u tome može uživati. Onda ja da ne bih ni u ludilu mogla živjeti s njim!!! Onda on kako je on sa svojom ženom već, koliko ono, 15-20 godina i da je njima super, jer da su spremni na kompromise i da je sve kompromis. Onda ja da su na kompromise spremni samo oni kojima je važnije da su s nekim i da nisu sami, jer samoću ne mogu podnijeti, i radije trpe neke druge žrtve i da njima nije ništa bolje nego meni. I da, uostalom, on i njegova žena su se tri puta rastajali, od toga je jednom ona pobjegla u Kanadu, jes da se vratila nazad, nije lako u Kanadi, hladno je u Kanadi, i uostalom, njihov brak funkcionira tako da ona sjedi doma i čuva djecu, a on u 6 ujutro izjuri van iz kuće i vraća se u devet navečer. A djeca su sva u čudu kada se nađu s njim nasamo...i nek mi prestane trubit, jer to što sam upravo opisala je upravo moj bivši "brak"!!! Bez djece, hvalabogu...
Onda on, u pokušaju smirivanja strasti, da to što sam probala jednog kretena, ne treba značiti da bi sa svima trebalo biti isto tako loše. Ne!!! Sa nekima bi moglo bit i gore!!! On se je već ulovio spasonosne kvake ulaznih vrata, jer da ima nekog hitnog posla u gradu, sjetio se, baš mora, mora tamo ići...dobacuje da je siguran da bi samnom bilo super živjeti i iskače u sigurnost jednog tipičnog riječkog pljuska. Poslije koordinira poslom preko mobitela. Ne vraća se danas više.
Negdje tamo, u djeliću sekunde između munja i grmljavina, bljesnulo mi je kako se nikad nije desilo da je netko ušao dućan dok smo si s toliko nježnosti i pažnje, izmjenjivali rafalnu paljbu. Kao da netko navuče čelični zastor, kao da svijet nestane. I onda, dok dalje tako sjedim zajapurena i sama, nitko ne ulazi. Samo se je Amante sjetio pojaviti u tajnom gmail prozorčiću i svečano objaviti kako je nešto veliko odradio, pa sad ima pauzu, pa da pita kako sam. Baš fino. Još jedan pripadnik muškog roda. A kanđice se još nisu uvukle...mljac!
Amante je sav sretan da su ekran i par stotinjak km između nas. I to uopće ne krije. Odjednom i on ima Matternhorn od posla. Mora radit! Hitno!!!
I onda mi još nađu dizat surlice kad ih nazovem slabićima.
A uf!
Post je objavljen 03.02.2009. u 23:53 sati.