Poznajem mnoge duhovnjake. Poznajem i neke iscjelitelje. Njih sam neke odmah prekrižila jer mi je već poznato da liječenje njihovom metodom podrazumijeva doživotno mijenjanje jednom već ustaljenih životnih navika. Prehrane, npr. Moja prehrana je grozna, priznajem, po nekim pravilima sasvim nedovoljna jer ne miješam dovoljno voća povrća mlijeka jaja žitarica mesa. Po nekim drugima je jednostavna i skoro pa vegetarijanska...no, najčešće je dosadna i bezukusna. Meni je dovoljno da se osjećam sito, lagano i zdravo. Drukčije jedem ljeti nego zimi...i to sve ide nekako prirodno, samo od sebe. Ne zahtjevam neka prevelika čudesa od svoje hrane. A i probala sam toliko dijeta da me sama pomisao na neko odricanje čini već unaprijed umornom i nezainteresiranom. Onda, uvođenje nekih novih navika, kao što su prisilna meditacija, dvosatno ponavljanje mantri, beskonačno paljenje štapića i mrmljanje...ništa od toga nema mi smisla ukoliko taj isti život ne namjeravam ozbiljno pretvoriti u disciplinirano upražnjavanje tih vrsta aktivnosti. A, eto...ne znam što bih rekla. Još si uvijek želim priuštiti koju čašu vina, koji žljuk pive, i ne bježati od stola ako u kupusu otkrijem krivo naručenu kobasu. I da tu i tamo mogu mirne duše opsovati i pojesti nešto iz šuškave vrećice na kojoj ima puno onih gadnih E-ovo, E-ono natpisa. Pogotovo kad me pere pms faza...onda su ti otrovi taaaaaako mmmmm. :)
Pa sam se na kraju odlučila na jednostavnu alternativu.
Korak prvi. Nazovi tetu alternativnu. Nazvala sam je. Teta je rekla da su sad popunili termine u petom mjesecu i da već rezerviravaju za šesti. Ali, s obzirom da se radi o meni, ugurat će me ranije. Teta je bila nedavno moja mušterija. Otišla je zadovoljna i sad se želi odužiti, valjda. A možda će i trebat još koju uslugicu. Ne znam da li bioenergija tolerira guranje preko reda, i da li svemir podržava da moje malo ja ide ranije dok drugi čekaju...ali, nekako, nemam ništa protiv. Iako, malo me je iznenadila tolika gužva u ilegalnoj medicini...bit će da ovi legalci gadno, gadno brljaju.
U ovom trenutku alternativi dodajem jedan plus. Čak i ako me ne uspije ugurati preko reda, ostaje joj isti plus. Čist radi pristupa. Nema puhanja i stenjanja i frustracija životom i samim svojim postojanjem. Teta alternativka mi je jednom objašnjavala kako se ona prije svakog tretmana najmanje pola sata osamljuje i odmara. A onda se posvećuje svojim pacijentima dok se njezin život i dalje odmara na onom kauču.
Tete doktorice i tete medicinske sestre u velikim poliklinikama si to ne mogu priuštiti. Njih gazi aždaja od sistema i udara im šamare zajedno s nama, napornim i vječito bolesnim pacijentima, koji im se samo bezobzirno množimo kao na nekoj nikadjojkraja traci. A možda ih jednostavno nitko nije podučio umijeću drukčijeg pristupa? U školi nas nitko nije tome učio. A tolike godine izgubljene na pamćenju povijesnih bitaka i kemijskih spojeva...kao da su nas pripremali na kviz, a ne na život koji zahtijeva neka umijeća drukčija od pukog pamćenja i reproduciranja informacija...
Za sada samo dajem alternativi malo vodstvo na koraku prvom...