U našoj maloj kupaoni imamo jedan literarni kutak, gdje skupljamo sve oblike pisane riječi, koje služe izbjegavanju stvaranja vlastitih misli dok se čeka na happy end crijevne peristaltike. Tu se najčešće mogu naći razni oblici Glorija i srodnih pizdarija, časopisa o Zdravlju, Neckermani, i uvijek onaj jedan zadnji broj Teklića u kojem nas najviše vesele tekstovi dotične N.D. Spisateljica dotična je jako uspješna u suzbijanju konstipacije. Ponekad se u svem tom šarenom svaštavilu pronađe i neki tvrdi uvez kojeg Cimka pokušava sažvakati pred spavanje, pa ponekad ponese i do klozeta i tamo ga zaboravi. Klozet mi je baš smišna riječ. Cimka inače, stalno pokušava sažvakati neke knjige, meni su knjige isto kao i fimovi...rijetko me ponesu, ali ako ponesu onda ih progutam odmah. I onda varim. Obično mi cijeli dan ili dani ostanu obojani frekvencijom nabrzinu progutanih riječi i stvaraju neke emocije kojih se pokušavam onda otarasiti i živjeti to nešto...život taj svoj, valjda. I zato strogo pazim kojih su boja riječi u knjigama koje čitam. Svjetlozelena mi je najdraža boja. I to ne bilokoja svjetlozelena, ne pastelna, ne tirkizna nego boja mladog zelenog lista kojeg probija sunčeva svjetlost. 100% žute i 60% cyana. Ni manje ni više. Kad ima dovoljno zelene, onda je dozvoljen pristup i svim drugim bojama. Bitan je omjer. Na jesen moram jako paziti na te omjere. Zimi se mogu malo opustiti jer je proljeće blizu. Na proljeće mogu raditi što poželim, zelene ima u izobilju. Ljeto je doba blagostanja kad mi se čini da je cijeli svijet jedno krasno mjesto prepuno ostvarivih mogućnosti...sve dok sjene ne postanu dugačke i crvenkaste i neka se zebnja krene uvlačiti pod osunčanu kožu.
Mogu reć da je sad već doba opuštanja, čestice u zraku su sve sjajnije i radosnije, sunce sve više odgađa skrivanje za Učku, Kumpanjon sve češće skače na staklo od izloga i stenje - vidi ovooooo, koja pička, jebote kooooja pička, eeeee, a i Ljubavnik je prijavio da je skoro razbio auto radi nekih četiri nogu zarobljenih u dva para minica. Čini mi se da je to što je meni opuštanje, njima više neki grč od žudnje i nedohvatljivih mogućnosti, i tu gdje je meni mir i spokoj, njima je nemir i ludilo, ali nije me to jako briga...to je kompenzacija za sve patnje pms-a, koje oni nikad neće razumijeti kao što mi ne želimo/ne možemo razumijeti njihovo slinjenje i onaj divlji pogled u križ. Ne križ kao simbol vjere, nego križ kao vrh nosa. Ili pogled u prazno. Ili pogled koji govori - ovdje razum više ne živi, deložirala ga je nadolazeća erekcija.
Proljeće, dakle, najavljuje neumitnost mjene koja jedina stalna jest.
A ja sam jutros ispod hrpe šarenih 115 gramskih gloss ljepljenih sa strane uveza, našla i jednu malu knjižicu na bijelim koricama koje, u crvenom verlaufu, neki sansserifni font caps lock cca 120 pt, bojažljivo stoji: "LJUBAV TRAJE TRI GODINE" . Ljubav karmin crveno a godine se već izgubilo u rozastim nijansama. Ispod naslova sažetak priče: "Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Ljubav je jedino programirano razočararanje, jedina predvidljiva nesreća koja se traži repete." Na zadnjim koricama tri crno bijele sličice nekog smiješnog lika prevelikog nosa i pretankih usana i onda, opet, prenaglašene brade. Beigbeder Frédéric*. Malo mi baca na Cimkinog Učitelja Skijanja. Onog kod kojeg je sinoć spavala. Već godinu dana ona redovno pohađa sate noćne instrukcije. A skijice i pancerice pritom uredno stoje doma u ormaru. Vjerojatno u njegovom stanu postoji neki poligon za vježbanje kondicije. A možda improviziraju. Ne voli ona o tome pričati, samo pocrveni i krene se smijuljiti. Bilokakobilo, maznula sam knjižicu za doručak, zajedno s kavom, kruhom, maslacem i marmeladom od smokava. Domaća marmelada. Od strica. Kava crna, bez mlijeka i bez šećera. Knjižica pitka, živa, želi iskočiti iz ruku i pobjeći van u svijet i ostvariti svoju Ljubav, morala sam je čvrsto držati. Pri kraju se primirila, završila je happy endom, malo me je to spustilo na zemlju, zbunila sam se sama pred sobom, ne znam zašto mi sretni završeci djeluju tako neuvjerljivo, o bože, pa ja u njih uopće ne vjerujem...loše. Ustvari, nije uopće stvar u sretnom završetku, žao mi je da je knjižica uopće završila...ne vjerujem u krajeve, kakvi god oni bili.
To je to. Da.
A knjižicu preporučam.